Nedjelja, 5. srpnja 2020. mogla bi za Hrvatsku postati historijski datum, a za dio hrvatske ljevice to već jest. Koalicija stranaka Možemo!, Zagreb je naš!, Nova ljevica, Radnička fronta, Održivi razvoj Hrvatske i Za grad predstavlja autentičnu političku snagu s razrađenim socioekonomskim programom usmjerenim na ostvarivanje održivog razvoja, društvene jednakosti i demokratizacije. Platforme Možemo! i Zagreb je naš! izdanci su društvenih pokreta nastalih u konkretnim borbama za javna dobra: zalaganju za javne prostore (Varšavska ulica u Zagrebu) i studentskoj borbi za svima dostupno obrazovanje. Na izbornim listama su pojedinci dokazani u dugogodišnjim bitkama. S Novom ljevicom pridružile su im se ugledne antinacionalističke i feminističke aktivistkinje i aktivisti, a s Radničkom frontom oni mlađi i radikalniji. Lijevo orijentirani građani koji su se smatrali nepredstavljenima ovaj put mogu glasati ‘za’ bez osjećaja da bacaju glas na opciju bez šansi. Sudeći po anketama koje koaliciji predviđaju osvajanje nekoliko mandata, solidan broj njih će to i napraviti.

Akcija oko Varšavske bila je ishodišno mjesto našeg čeličenja i konfrontacije. Već smo tu okupili razne društvene slojeve, od anarhista do udruga arhitekata i lokalnih građana – kaže Teodor Celakoski iz Prava na grad

Prilika je to za kratak pregled ne samo najvažnijih aktera koalicije, nego i širih društvenih pojava i organizacija koje su još od ranih devedesetih održavale živom kulturu otpora šovinizmu, mržnji i pljačkaškoj naravi perifernog kapitalizma. Osim dvije spomenute borbe, tu je ogroman niz udruga, inicijativa ili pojedinaca koji su vodili i još vode pojedine bitke. Sljedeći tekst je površna skica, nužno nepotpuna te su pojedini važni akteri, čitave regije i sektori izostavljeni. Ne implicira se uzročno-posljedični niz ni povezanost jednih aktera ili sfera s drugima: gdje utjecaji postoje, više su difuzni no izravni. Ipak, postoje određeni, pa i personalni ili transgeneracijski, kontinuiteti. A sve ih u isti niz veže to što su, ma s kako različitim polazištima, uglovima i ciljevima, svi bili doprinos borbi za bolje društvo.

Devedesete godine obilježili su kako rat i prva faza razaranja pozitivnih tekovina socijalizma tako i kontinuirano odricanje Socijaldemokratske partije od dosljedno antinacionalističke politike, što će uskoro pratiti i odricanje od radnika.

- Mi smo 1992. osnovali stranku Socijaldemokratska unija upravo zato što su ostale stranke napustile neke temeljne vrijednosti. U vrijeme kad su mnogi Srbi glasali za SDP, Ivica Račan je izjavio da SDP neće biti srpska stranka. Uskoro je nacionalizam bio karakteristika gotovo svake stranke - prisjeća se Zoran Pusić, osnivač Građanskog odbora za ljudska prava i od 2015. predsjednik Antifašističke lige, sada na izbornoj listi koalicije u ime Nove ljevice.

Važnu ulogu početkom 1990-ih odigrala je Antiratna kampanja (ARK), koju je pokrenula grupa aktivista Zelene akcije, među njima i kasnija osnivačica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič, također suosnivačica Nove ljevice. ARK je provodio niz antiratnih djelatnosti – tu su zalaganje za pravo na prigovor savjesti, pionirsko bilježenje ratnih zločina, promoviranje suradnje udruga i pojedinaca iz svih jugoslavenskih republika, inzistiranje na mirnom rješenju sukoba… Sudionica ARK-a bila je i feministkinja Rada Borić, dugogodišnja direktorica Centra za ženske studije. Danas je članica Nove ljevice, zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, nositeljica koalicijske liste u 7. jedinici i prema anketama izgledna skorašnja članica Sabora.

- Već 1992. osnovale smo Centar za žene žrtve rata, 1994. B.a.B.e., a 1995. Centar za ženske studije. Bavile smo se žrtvama seksualnog nasilja, ali i radnicama takozvanih ženskih industrija koje su prve postradale, poput tekstilne. U formalnu politiku sam ušla zato što je SDP zaboravio socijaldemokraciju. U proteklih 30 godina oteto je pravo da se razmišlja ikako drugačije osim nacionalistički i revizionistički. Sve pojmove i događaje treba preispitati. Od privatizacije do toga da je Tuđman, kao, pozvao Srbe da ne odu iz zemlje nakon ‘Oluje’, ali u stvarnosti je rađeno sve da odu. Koalicija je logičan spoj svih aktivističkih polja, od obrane javnih prostora do borbe za ljudska, ženska i radnička prava, ukupno borba za zelenije i pravednije društvo - kaže Rada Borić.

Sretan sam što su se ljudi koji su godinama bili jedina brana tuđmanizmu spojili s RF-om, koji baštini pozitivne tekovine socijalizma, i s aktivistima koji su na ulici branili javna dobra – ističe Dragan Markovina iz Nove ljevice

Važnu su ulogu imali i medijski i kulturni fenomeni, koji nisu vodili formalnim političkim akcijama, ali su odigrali bitnu ulogu u politizaciji značajnog dijela društva, gradili kontrajavnosti i društvene miljee suprotstavljene dominantnom diskursu. Devedesetih i dvijetisućitih daleko najvažniji je bio Feral Tribune, ali tu su bili i Arkzin, kasnije i kulturni dvotjednik Zarez. Krajem devedesetih oko pank koncerata i fanzina razvila se živa, često antisistemski usmjerena (kontra)kulturna scena.

- Svakako je bila vrlo heterogena, ali najširi zajednički nazivnik je bilo protivljenje ratu, nacionalizmu i državnoj represiji, često i kritika kapitalizma. U ATTACK!-u, odnosno Autonomnoj tvornici kulture, utjecajne su bile anarhističke ideje, kao temelj za suradnje ‘preko zidova nacionalizma i rata’, da citiram jedan fanzin. Mislim da tu scenu možemo promatrati kao moment u razvoju lijevih političkih opcija u Hrvatskoj - reći će sudionik scene Sven Cvek, danas profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Jedan od važnijih aktera, redatelj Mario Kovač, nositelj je koalicijske liste za dijasporu. Na sceni su sudjelovale i istaknute ličnosti koalicije, poput Tomislava Tomaševića iz Možemo! – nositelja u 1. izbornoj jedinici – ili Katarine Peović iz Radničke fronte, nositeljice koalicijske liste u 8. izbornoj jedinici.

U Zagrebu će 2002. biti održana prva povorka za prava LGBTI osoba, obilježena masovnim verbalnim i fizičkim nasiljem, s desecima ozlijeđenih.

- Dok se prisjećam suzavca na Zrinjevcu te 2002. godine i ‘molotovljeva’ na Jelačićevom trgu 2007., s ponosom i osjećajem da je sve to na koncu itekako imalo smisla gledam na jasne i artikulirane LGBTI politike koje nudi Možemo! - kaže aktivist Franko Dota.

Dodaje da to ‘nije slučajno jer su u izradi programa sudjelovale osobe iz LGBTI zajednice. Ipak, i ovaj će saziv Sabora ostati bez autentičnih LGBTI zastupnika, kojima je biti peder ili lezbijka i život i politička strast’. Na listi platforme za euroizbore 2019. bila je istaknuta LGBTI aktivistica Mima Simić, no sada takvih imena nema.

Počevši s 2008., zagrebački Subversive festival postao je zapažena bina za širenje emancipacijskih politika i kritičkih pogleda na suvremeni kapitalizam. U proljeće 2009. studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta započinju u ime borbe za javno financirano visoko obrazovanje blokadu svoje ustanove. Prosvjed traje 34 dana i širi se na 20 fakulteta diljem zemlje uz tisuće sudionika, a studenti postaju relevantan politički subjekt. Zbog odlučnosti, organiziranosti i artikuliranosti studenata, kao i činjenice da su prvi put od 1990. masovan prosvjed i društveni pokret usmjereni ka općem dobru – blokada izaziva šok javnosti.

- Odrastala sam kao dijete tranzicije, svjedočila štrajkovima, uništavanju radnih mjesta i raspadu socijalne države. Društvena je nepravda bila primarna motivacija da se angažiram. Prvi politički angažman bio je na blokadi Filozofskog fakulteta koja je za mene bila formativno iskustvo i ukupno gledajući izrazito bitan politički moment za ponovnu artikulaciju ljevice. Dio ljudi s blokade nastavio je djelovati u različitim inicijativama, pa tako i na izgradnji povjerenja i zajedničke platforme sa sindikatima kao važnim saveznicima na ljevici - reći će Jelena Miloš, aktivistkinja iz vremena blokade, danas članica Možemo!

Dio politiziranih studenata 2012. uspostavlja udrugu Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), kako bi sa sindikatima surađivali na borbi za jačanje radnih prava. Naredne godine značajan broj politiziranih studenata priključuje se borbi za očuvanje Varšavske ulice i Cvjetnog trga, čije je dijelove gradonačelnik Milan Bandić na krajnje sumnjiv način poklonio tajkunu Tomislavu Horvatinčiću. Borbu su udruge Zelena akcija, čiji je Tomašević tada predsjednik, i Pravo na grad vodile još od 2006., a prosvjeda je bilo i prije 2010., no tada situacija kulminira. Dolazi do žestokog građanskog otpora i niza prosvjeda s tisućama sudionika, pa i privođenja više od stotinu aktivista i građana.

- Akcija oko Varšavske bila je ishodišno mjesto našeg čeličenja i konfrontacije. Već smo tu okupili razne društvene slojeve, od anarhista do udruga arhitekata i lokalnih građana. Na tom smo primjeru temu devastacije javnih prostora učinili društveno relevantnom u čitavoj zemlji, naš stav je inkorporiran u opće mnijenje - kaže za Novosti Teodor Celakoski iz Prava na grad, danas također član platforme Možemo! i drugi na listi u 6. izbornoj jedinici.

Uskoro slijede sukobi s vlastima oko dubrovačkog Srđa – aktivisti udruge Srđ je naš na listi su platforme u 10. jedinici – te oko poluotoka Muzil u Puli. Nakon iskustava tih dviju borbi, koje su odigrale ključnu mobilizacijsku ulogu i uvelike stvorile sadašnji zamah, 2014. kreće naredna faza: sedam udruga civilnog društva, uključujući GONG, Zelenu akciju, Pravo na grad, Centar za mirovne studije i BRID, u suradnji s nizom sindikata prikuplja više od pola milijuna potpisa građana za referendum protiv monetizacije autocesta te prisiljava Milanovićevu vladu na odustajanje. Ista je vlada, međutim, fleksibilizirala Zakon o radu.

- SDP odavno nije predstavnik socijaldemokracije, nego se pretvorio u liberalnu stranku - reći će Jelena Miloš.

Nevladine udruge surađivale su sa sindikatima i na neuspješnom sakupljanju potpisa za ‘referendum o referendumu’, kao i pri uspješnoj kampanji za referendum o podizanju dobne granice za mirovinu. Te 2014. osnovana je i Radnička fronta.

- Nastala je kao inicijativa nekolicine borbenih sindikalista zajedno s ljudima koji su činili borbeni dio studentskih pobuna te nekoliko malih ljevičarskih grupacija - kaže Zlatko Nikolić, član RF-a koji je obnašao i funkciju vijećnika u zagrebačkoj Skupštini, inače sudionik zagrebačke antifašističke scene i suosnivač NK Zagreb 041, poznatog po antifašizmu i antirasizmu. Stranka zagovara demokratski socijalizam i ekonomiju organiziranu na samoupravnim principima i usmjerenu zadovoljavanju društvenih potreba.

Potom su krajem 2016. ugledni intelektualci i borci za ljudska prava osnovali Novu ljevicu, s idejom odlučnog suprotstavljanja bujajućem nacionalizmu i neoustaštvu: to je bilo neposredno nakon šestomjesečne izrazito desne vlade Karamarkovog HDZ-a i Mosta te Milanovićevog ulagivanja desnici. Međutim, angažman grupe pojedinaca, ma kako dosljednih i hrabrih, ali bez šire baze pokazao je limite. Prvi predsjednik stranke, povjesničar i aktivist Dragan Markovina, danas će samokritički reći da ‘možda docirajuće objašnjavanje što je Hrvatsku dovelo do sadašnjeg stanja nije bio najbolji način djelovanja u političkom polju’. No treba reći da su Nova ljevica i on također razbijali tabue i hrabrili građane na otpor.

- Sretan sam što su se ljudi koji su godinama bili jedina brana tuđmanizmu spojili s RF-om, koji baštini pozitivne tekovine socijalizma, i s aktivistima koji su na ulici branili javna dobra. Stvar ljevice više ne ovisi o par pojedinaca - dodaje Markovina.

- Žao mi je da se ovo nije dogodilo prije dvadeset godina, kada su Branko Horvat i Stipe Šuvar pokušavali sa SDU-om i SRP-om, u koji sam se učlanio kao student jer sam jedino to vidio kao točku otpora tuđmanizmu. Tada nije bilo masovnijeg priključivanja, jer mislim da su vladali generalni strah i oportunizam, ali drago mi je da postoji makar tanka crta kontinuiteta s današnjicom - kaže Markovina.

Aktivisti stasali u borbama za obrazovanje, javne prostore i autoceste izlaze 2017. u formalnu političku arenu; Celakoski će istaknuti da se ‘kao civilnodruštveni akter može utjecati, ali ne i imati aktivnu ulogu u transformiranju društva’. Za lokalne je izbore stvorena platforma Zagreb je naš!, a velika pažnja posvećena je ujedinjenju poslovično raspršene ljevice. Sklopljena je koalicija s RF-om, Novom ljevicom i s dvije manje stranke – zelenim Orahom i strankom Za grad formiranom u prethodnom aktivističkom valu. Lijevo-zelena koalicija ostvarila je, s obzirom na dostupne resurse i natjecanje s etabliranim strankama, iznimno značajan rezultat: gotovo 25 tisuća ili skoro osam posto glasova i četiri mandata u Skupštini, u kojoj se lijevi blok predvođen Tomaševićem etablirao kao najvjerodostojnija oporba Bandiću i HDZ-u. Također, kao kandidatkinja RF-a i SRP-a na predsjedničkim izborima 2019. Katarina Peović osvaja više od 21 tisuću glasova, a zapamćeno je kako je među svim kandidatima upravo ona energično napala Škoru zbog izjave da bi pomilovao ratnog zločinca Merčepa.

Sinergijom različitih višedesetljetnih utjecaja, uličnog aktivizma, žestoke borbe za javne prostore, obrazovanje i autoceste, kontrakulture, progresivnih zelenih politika, marksizma, antinacionalizma i feminizma, kao i – ne manje važno – na ideološkom bankrotu SDP-a, stvorena je koalicija koja je na pragu prvog etabliranja autentične lijeve opcije u Hrvatskoj. U slučaju takvog raspleta izbora, ona najavljuje mogućnost podrške manjinskoj SDP-ovoj vladi. Teškoće i mine na putu su bezbrojne: relativno neiskustvo u službenoj politici, vrlo oskudni resursi, širenje klasne i geografske baze, balansiranje ne uvijek pametnog radikalizma i političke pragme, unutrašnjih ideoloških i taktičkih neslaganja, identitetskih i socioekonomskih borbi ili strahovit zadatak razgrađivanja pogubnog Tuđmanovog naslijeđa. Pa ipak, uspješno uvezivanje i artikuliranje dosadašnjih partikularnih borbi, točkastih otpora i kontrajavnosti ogroman je kapital, a do sada demonstrirana svježina ideja, energija i upornost opravdavaju, unatoč kolosalnom cilju promjene ove zemlje nabolje, poklanjanje početnog povjerenja.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.