"Taj tip je proglasio dijelove Ukrajine nezavisnima i sad će ići tamo da čuva mir... To je vrlo pametno... Mi bismo mogli tako nešto na svojoj južnoj granici", izjavio je o Vladimiru Putinu bivši američki predsjednik Donald Trump neposredno prije napada Rusije na Ukrajinu. Trump je poznat po eksplozivnim, neodgovornim izjavama, kao i po svom divljenju agresivnim i autoritarnim vođama, ali ovaj put je ipak iznenadio dio javnosti. Kritike su bile tolike da je narednih dana morao reterirati, osuditi agresiju na Ukrajinu i dati joj punu podršku. Originalnu izjavu je, baš kao i njegova Republikanska stranka, pravdao tvrdnjom kako su Putinovi potezi posljedica slabosti vladajućih Demokrata, uz argument da se takvo što nikad ne bi dogodilo na "njihovoj straži". Iako je izgubio izbore 2020., Trump je prema anketama još uvijek najizgledniji republikanski kandidat za naredne predsjedničke izbore 2024. Na njima, prema većini anketa, ima solidne šanse da pobijedi, ako se odluči kandidirati. No kako se situacija u Ukrajini zaoštrava i kreće prema izglednom dugotrajnom hladnom ratu između Rusije i Zapada, očekuje se da će i Trump i njegova stranka, u kojoj još uvijek ima dominantni politički utjecaj, morati odustati od dvosmislenih izjava i otvorenog koketiranja s Putinom, čemu su bili skloni zadnjih šest godina.
I to nije karakteristično samo za Ameriku. U Francuskoj se za nešto više od mjesec dana održavaju predsjednički izbori, a dvoje najizglednijih kandidata za ulazak u drugi krug s aktualnim predsjednikom Emmanuelom Macronom našlo se u nezgodnoj situaciji zbog ruske invazije na Ukrajinu. Marine Le Pen i Éric Zemmour dvoje su konkurentskih ekstremnih desničara čije je divljenje Putinu išlo ruku pod ruku s njihovom skepsom prema EU-u, "liberalnim vrijednostima" i pacifizmu. Autoritarni tradicionalist Putin povremeno im je služio kao ilustracija lidera kakvog treba i njihova zemlja. Le Pen je u tome išla i korak dalje, uzimajući u toku svoje kampanje 2017. veliki kredit od ruskih banaka, za koji su francuski novinari spekulirali da ga je omogućio Kremlj. Ruska kalkulacija u podršci Le Pen, baš kao i Trumpu 2016. godine, je jasna: i SAD i Francuska su članice Vijeća sigurnosti UN-a, ključni akteri u NATO-u, a Francuska i polovica "motora" EU-a. U Moskvi su vjerojatno računali da bi im ti političari bili bolji sugovornici u pokušaju da uspostave svoju zonu utjecaja. Takav scenarij je sada, međutim, vrlo teško ostvariv. I Zemmour i Le Pen panično pokušavaju sanirati štetu dok se stotine tisuća ljudi u Francuskoj okupljaju na prosvjedima podrške Ukrajini, a pojedini protukandidati – poput lidera Zelenih Yannicka Jadota – skupljaju aplauz mašući zastavama EU-a i Ukrajine.
Predstavnici desnice, međutim, nisu jedini u problemu. Samozvani lijevi populist i još jedan francuski predsjednički kandidat, Jean-Luc Mélenchon također je izložen kritikama zbog svojih geopolitičkih stavova. I on je, kao i Le Pen, još 2017. prozivan za bliskost Putinu, što je tada odlučno demantirao, navodeći kako je njegov prijatelj i jedan od tribuna ruske ljevice, Sergej Udaljcev, u zatvoru zbog organiziranja antiputinovskih prosvjeda. Međutim, unatoč antiputinizmu, Udaljcev koji je u međuvremenu odslužio kaznu podržao je i rusku aneksiju Krima i proglašenje republika u Donbasu. Mélenchonova pozicija je, dakako, različita od one Le Pen. Iako se i njega načelno može svrstati među evroskeptike, on nema simpatija prema Putinovom tradicionalizmu, nego artikulira otpor ekspanzionizmu zapadnih vojnih i političkih institucija koji je godinama bio karakterističan za evropsku ljevicu. Putin je, naposljetku, formalno samo tražio zaustavljanje širenja NATO-a i povlačenje njegovih vojnika i opreme iz područja blizu svojih granica. Iz perspektive zapadnih antiimperijalista ili mirovnih aktivista to nije iracionalno. Tvrdnje zapadnih "jastrebova" kako Putin zapravo želi silom stvoriti svoj "lager" u djelovima bivšeg SSSR-a činile su se pretjeranima i agresivnima. Kao što je nedavno u londonskom konzervativnom dnevniku Times potvrdila njihova glavna međunarodna dopisnica Catherine Philp, čak je i atlanticistički orijentiranim zapadnim novinarima bilo teško vjerovati u sve što se priča o opasnosti od Rusije. Osobito nakon iskustva zapadne invazije na Irak izvedene na temelju navodnih obavještajnih podataka koji su se naknadno pokazali potpuno lažnima.
Međutim, sada su pojedini zastupnici, pa čak i čitave frakcije, primjerice njemačke Ljevice ili britanskih Laburista, našli na udaru žestokih javnih kritika vlastitih stranačkih drugova jer su u kontekstu osude rata u Ukrajini spominjali odgovornost NATO-a. Čak i na ljevici dakle dilema više nije treba li osuditi Putina, nego do koje se mjere uopće smije kritizirati NATO, naoružavanje Ukrajine i sasvim izvjesna hitna militarizacija Evrope. Rusija je proteklih godina uložila ogromna sredstva u svoje veze s pojedinim zapadnim političkim akterima. Primjeri za to su angažmani bivšeg njemačkog i bivšeg francuskog premijera Gerharda Schrödera i Françoisa Fillona u ruskim kompanijama, ali i paralelno (dez)informativno "carstvo" s medijima kao što su Russia Today ili Sputnjik koje su namigivale na oba oka nudeći ljevičarima kritiku NATO-a, a desničarima paniku od migranata.
Ruski državni mediji se, međutim, eliminiraju sa zapadnih mreža i društvenih medija, a pojedine zemlje, poput Slovačke i Češke, najavljuju kažnjavanje prenošenja ruske propagande. Istovremeno, bugarski ministar obrane i bivši premijer Stefan Janev prisiljen je na odlazak zbog odbijanja da osudi rusku invaziju. Putinov najbliži suradnik među liderima u EU, Viktor Orbán, naposljetku je prihvatio izbacivanje Rusije iz SWIFT-sistema, čemu se originalno protivio, a kako se rat zaoštrava vjerojatno će morati pristati i na prolazak oružja preko mađarskog teritorija. Novi hladni rat i blokovska podjela izvjesno će zaoštriti pritisak prema usklađivanju stavova u vanjskopolitičkim pitanjima unutar blokova. U taj rat Rusija, osim s vrlo malim i teško održivim "blokom", ulazi i s unaprijed izgubljenom propagandnom bitkom. Naposljetku, za razliku od 20. stoljeća, ona više nikome ne nudi obećanje buduće emancipacije, već samo hladnu geopolitičku kalkulaciju.
