Devastirana nekretnina u gračačkoj Ulici Nikole Tesle danas ničim ne odaje da se na toj lokaciji do posljednjeg rata nalazio hotel ‘Kremen’, omiljeno okupljalište Ličana. Osim narodnih pjesama u kojima je opjevan, o njegovoj popularnosti svjedoči uspomena s kraja 1960-ih, koju su od zaborava otrgnuli lokalni stanovnici okupljeni u Facebook-grupu ‘Hotel Kremen Gračac’. Riječ je o fotografiji na kojoj Josip Broz Tito i njegova supruga Jovanka, okruženi domaćinima, poziraju na ulazu u hotelski restoran.

Iz zapisnika Vijeća Općine Gračac saznajemo da je taj zapušteni objekt 2014. bio na listi onih koje bi zbog sigurnosti pješaka i prometa trebalo srušiti. Međutim, tri godine kasnije vijećnici su obaviješteni da se za djelomičnu sanaciju pobrinula obitelj Osterman, koja privodi kraju proces denacionalizacije nekretnine, u ljeto 1945. konfiscirane njihovom pokojnom ocu i djedu Jurju.

Juraj Osterman jedan je od šestorice osuđenika zbog kaznenog djela ratnog zločina kojima je sud svejedno poništio presudu. Njegovi nasljednici danas privode kraju proces denacionalizacije nekretnine u kojoj je bio poznati gračački hotel ‘Kremen’

Kako smo pisali u prošlom broju Novosti, Juraj Osterman jedna je od ukupno 45 osoba kojima su temeljem zahtjeva za revizijom hrvatski sudovi ukinuli presude donesene u SFRJ. Prema Zakonu o kaznenom postupku, koji je na snazi od 1998., poništenje osuđujuće odluke mogu zatražiti nasljednici ili osobe koje su sudovi bivše Jugoslavije osudili u procesima u kojima je došlo do zlouporabe političke moći, tj. ako su pritom kršena međunarodno priznata načela pravne države. Izuzetak su presude za ratni zločin ili druga kaznena djela čijim je počinjenjem došlo do gubitka života, teške ozlijede ili stjecanja protupravne imovinske koristi. Kako potvrđuju pravomoćne presude i rješenja o revizijama, koje su Novosti dobile od 13 različitih županijskih sudova, Juraj Osterman jedan je od osmorice osuđenih zbog kaznenog djela ratnog zločina. No šestorici osuđenika, među koje se pored tog gračačkog trgovca ubrajaju ustaški liječnik Arsen Pozaić, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, novinar Tias Mortigjija, pravnik Niko Ljubić i podžupan Velike župe Vuka u NDH Luka Aždajić, zagrebački, zadarski i splitski županijski sudovi svejedno su poništili presude.

Ostali zahtjevi u najvećem broju tiču se nekadašnjih vlasnika vrijednih nekretnina kojima su jugoslavenske vlasti, najčešće zbog kaznenog djela suradnje s okupatorom i jačanja njegovog ratnog potencijala, konfiscirale imovinu. Danas njihovim nasljednicima pravomoćno odobreni zahtjev za revizijom predstavlja prvi korak u procesu mogućeg ostvarenja prava na naknadu za oduzeto. Na poduljem popisu imovine, koja je po konfiskaciji nacionalizirana, tako se nalaze pašnjaci, maslinici, vinogradi, kuće i stanovi, mala i velika poduzeća, tvornice, parni mlin, hidroelektrana, hotel, loža u kazalištu i kino koje je do veljače 1946. pripadalo Ivanu Kosu.

‘Kriv je što je početkom 1945. u Jastrebarskom, prigodom otvorenja svog kina ‘Ružica’, pozvao njemačke i ustaške oficire, a među njima i zloglasnog ustaškog zločinca Fištrovića. Tom prilikom održao je govor u kojem je pozdravio iste dobrodošlicom, a prethodno s ustaškim pozdravom ‘Spremni’. Poslije toga, sve do oslobođenja, davao je besplatno njemačkim i ustaškim oficirima karte te priređivao za njihove vojnike besplatne kino predstave u više navrata. Osim toga, davao je žurnale u kojima se slavilo i veličalo njemačko oružje u borbi protiv saveznika’, navodi se u presudi Okružnog narodnog suda za Zagreb, kojom je Kos 1946. kažnjen prinudnim radom bez lišenja slobode u trajanju od 13 mjeseci, konfiskacijom spomenutog kina i dijela kuće u kojoj je ono bilo te polovicom poljoprivrednih nekretnina. Na zahtjev njegovog sina Mirka Kosa, zagrebački Županijski sud je u proljeće 1999. ukinuo presudu, uz obrazloženje da je do nje došlo zlouporabom političke moći.

Sud u Slavonskom Brodu u prosincu 2015. u potpunosti je pak poništio presudu kojom je apotekar Miroslav Stjepanić 1945. proglašen narodnim neprijateljem. Dok se u zahtjevu za reviziju navodi da je apotekara prijavio njegov laborant Jozo Radić jer ‘nije davao lijekova partizanima nego ustašama’, u obrazloženju presude Vojnog suda za Slavoniju, koji ga je osudio na smrt strijeljanjem, trajni gubitak građanskih prava i konfiskaciju kuće, vrta i dvorišta, spominje se iskaz Vladimira Mrkića. Taj jedini svjedok tvrdio je da je Stjepanić ‘pozvao Gestapo policiju koja je uhitila njegovu drugaricu i njega kada su došli u apoteku’, što je okrivljeni negirao.

Povratu nekretnina i vrijednog zemljišta oko samostana u Dajli prethodilo je ukidanje presude kojom je 1948. osuđena nekolicina benediktinaca zbog toga što su kriomice u Italiju iznosili jugolire te u samostanu nagomilavali poljoprivredne strojeve i namirnice

Zbog druženja s ustaškim i njemačkim špijunima, upotrebe vlastitog radioaparata za propagandu okupatora i ‘bogaćenja na grbači naroda dok je ovaj vodio bespoštednu borbu za život i smrt sa svojim smrtnim neprijateljem’, u srpnju 1945. osuđen je Mile Jeramaz, proizvođač tjestenine iz Metkovića. Budući da Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj za okrug dubrovački i biokovsko-neretvanski, koji ga je kaznio gubitkom nacionalne časti u trajanju od dvije godine i konfiskacijom tvornice, parnog mlina i gradilišta u Dubrovniku, prema tumačenju dubrovačkog Županijskog suda u presudi nije naveo valjane dokaze, ona je u proljeće 2008. također ukinuta.

Presudom šibenskog Okružnog narodnog suda bez cjelokupne imovine 1945. ostali su Ivan i Jelka Ivanović, supružnici i vlasnici poduzeća ‘Aluminij’ iz Beograda koje je imalo tvornicu ‘Ivanal’ u Lozovcu kraj Šibenika. Proglašeni su krivima zbog toga što su iskorištavali radnu snagu naroda u cilju pomaganja neprijatelju do te mjere da je proizvodni kapacitet njihovog poduzeća između 1937. i 1940. porastao za 322 posto, kao i zbog izvoza aluminija u Japan i Njemačku te ustupanja poduzeća 1941. Talijanima. ‘Ivanal’ je nakon nacionalizacije nastavio s radom u Jugoslaviji, a 1964. inkorporiran je u šibensku Tvornicu lakih metala (TLM). Zbog revizije presude supružnicima Ivanović, koju je 25. lipnja 1998. prihvatio Županijski sud u Šibeniku, postrojenje u Lozovcu je od 2003. u vlasništvu njihovih nasljednika koji su nastavili proizvodnju.

Početak proizvodnje aluminija u šibenskom kraju ne bi bio moguć bez prve hidroelektrane u Evropi, koju je na Skradinskom buku 1895. izgradio Ante Šupuk. HE Jaruga bila je u vlasništvu njegove obitelji do ljeta 1945., kada je njen posljednji vlasnik, Marko Šupuk, također osuđen zbog ‘suradnje s neprijateljem i žestokog eksploatiranja radničke klase’. Budući da su zahtjev za reviziju presude podnijele njegove sestre, a ne nasljednici prvog reda, šibenski Županijski sud odbacio ga je 2006. i 2007. kao nedopušten. Posljednju presudu potvrdio je i Vrhovni sud.

Zbog pružanja neprijatelju nešto ‘sitnijih’ usluga, u studenome 1945. na tri godine lišenja slobode i gubitka političkih i pojedinih građanskih prava te konfiskaciju cjelokupne imovine osuđen je Marin Ferić. Na teret mu je stavljena privredna suradnja s neprijateljem, odnosno činjenica da je u poznatoj zagrebačkoj Domaćoj tvornici rublja (DTR), koju je kupio 1942., izrađivao ‘velike količine rublja za potrebe njemačkih, ustaških i domobranskih oružanih snaga i državnih ustanova NDH’. Presudu protiv Ferića, koji je u svojoj obrani tvrdio da je nastojao što manje robe dobaviti neprijatelju koji je nad njim vršio prisilu, ukinuo je 2001. Županijski sud u Zagrebu, uz opasku da se radilo o ‘politički motiviranom kaznenom progonu osobe koje se nije slagale s tadašnjim režimom i nedemokratskim načelima jugokomunističke ideologije’. S istim obrazloženjem ukinuta je presuda Vladimiru Kovačiću, koji je zbog izrade ‘preko 5000 garnitura limenih pločica za automobile i motocikle isključivo za NDH, a ponajviše za potrebe njenih oružanih snaga’, osuđen na kaznu prinudnog rada bez lišenja slobode u trajanju od dvije godine i na konfiskaciju radionice i ostale imovine.

Na popisu rehabilitiranih koji posjeduju Novosti nalazi se i ime Špire Marčete, nekadašnjeg zakupnika najstarijeg riječkog hotela ‘Kontinental’. Pored konfiskacije cjelokupne imovine, taj poznati sušački ugostitelj je zbog stavljanja na raspolaganje dijela svoje restauracije fašističkim jedinicama osuđen i na kaznu od jedne godine gubitka političkih prava. Tokom sudskog proces krajem 1945., Okružni narodni sud za Hrvatsko primorje odbio je saslušati svjedoke obrane, koji su trebali posvjedočiti da su Marčetu Talijani ranije zatvorili i internirali jer je ‘davao pomoć u novcu i živežnim namirnicama svojim sudrugovima internircima i njihovim obiteljima koji su se pošli boriti u šumu’. Zbog toga je riječki Županijski sud 2013. zaključio da mu je bilo povrijeđeno pravo na obranu te da postoji sumnja da je za vrijeme rata postupao pod prisilom.

Osim niza presuda koje se tiču privatnih osoba, postoji i jedna koja se odnosi na Katoličku crkvu, odnosno župu Dajla. Njoj su krajem 1990-ih vraćene nekretnine i vrijedno zemljište oko benediktinskog samostana u istarskom Novigradu. Toj odluci prethodilo je ukidanje presude Okružnog narodnog suda u Kopru, kojom su 1948. osuđeni benediktinci Teodor Amato, Alfonso del Signore, Ambrogio Ottavio Bizzari, Benedetto Segatori i Mauro Leilo zbog toga što su kriomice u Italiju iznosili jugolire te u samostanu nagomilavali poljoprivredne strojeve i namirnice, između ostalog 50 kilograma sira, devet pršuta, oko 12000 jaja, 106 kilograma svinjske masti i 390 litara octa, bez da su o tome obavijestili narodne vlasti. Narodni sud sa sjedištem u Bujama osudio ih je na obavezni rad s ograničenjem slobode u trajanju od šest mjeseci do četiri godine. Nakon odsluženja kazne, sva četvorica su protjerana iz zemlje, a zaplijenjene kuće, štale, pašnjake, oranice, maslinike i jezero Kotarska agrarna komisija iz Buja predala je lokalnoj poljoprivrednoj zadruzi. Prije nego što je poništio presude benediktincima, Županijski sud u Puli saslušao je lokalnog župnika, svjedoka tog vremena, koji je tvrdio da su osuđeni stečeno dijelili siromasima te da su ‘prema pravilima svog crkvenog reda bili dužni dio uroda predati upravi samostana u talijanskoj Pragliji’.

Istih pravila benediktinci iz Praglije očito su se dosjetili odmah po povratu oduzete imovine, tvrdeći za Dajla zapravo pripada njima. Vatikanska Kardinalska komisija, čiji je član bio i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, u studenome 2010. zatražila je povrat imovine talijanskim benediktincima. Tu je odluku odbio potpisati porečko-pulski biskup Ivan Milovan, kojega je papa Benedikt XVI. suspendirao na jedan dan, pa je odluku potpisao biskup Santos Abril y Castello. U spor se umiješalo Ministarstvo pravosuđa na čelu s ministrom Draženom Bošnjakovićem, koje je u kolovozu 2011. poništilo odluku o povratu imovine župi Dajli te je nakratko vratilo u državno vlasništvo. Slučaj je na kraju završen tamo gdje je i započeo – pred Županijskim sudom u Puli koji je 2015. odlučio kako benediktinski red iz Praglije nema pravo na zemljište samostana, kao ni na naknadu za njegov dio koji je u međuvremenu prodan golf investitorima.

Međutim, da pravomoćna presuda kojom su na svojevrstan način rehabilitirani nekadašnji osuđenici ne jamči nužno povrat imovine ili naknadu za njeno oduzimanje, hrvatskim su medijima u nekoliko navrata posvjedočili nećaci pravnika Nike Ljubića. Iako su u proljeće 2005. pred Županijskim sudom u Splitu uspjeli poništiti osudu kojom je Ljubić kao ratni zločinac i državni neprijatelj po kratkom postupku 1944. strijeljan, Državno odvjetništvo i danas im spori pravo na povrat brojnih nekretnina od Splita do Zagreba. Na popisu imovine čiji povrat ili obeštećenje za nju traže našla se i loža u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, koja je izgorjela u požaru 1970. godine.