>

novosti logo

Društvo Društvo

Emigranti i militanti

Za razliku od kolaboracionista koji su često olako rehabilitirani, hrvatsko pravosuđe većinom nije tako blagonaklono gledalo na suradnike ustaške emigracije i ostale koji su militantnim metodama nastojali okončati komunističku vladavinu. No i među njima ima onih, poput zanimljivog slučaja Filipa Bagića, čiji je zahtjev za revizijom prihvaćen

‘Drago mi je da je ovakva Hrvatska u njenim povijesnim granicama i želim od srca da opet jednom bude ovako velika, da u njoj živiš sretno i s tobom sav hrvatski narod. Od sada mi ostaje da živim s mislima na cjelovitu Hrvatsku. Ako bude potrebe, borit ću se za nju, a barem nju voli i ti. Voli kao ja, najviše pa da su nam barem iste te ljubavi’. Poruka je to napisana na razglednici s otisnutom kartom Nezavisne Države Hrvatske koju su 17. prosinca 1971. na beogradskom aerodromu zaplijenili organi unutrašnjih poslova. Kod kurira, pripadnika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP), organizacije koju je u emigraciji osnovao Ante Pavelić, pronašli su još nekoliko identičnih razglednica s proustaškim porukama, fotografiju igrača i članova uprave emigrantskog nogometnog kluba Croatia te pismo u kojem pošiljatelj svojoj obitelji poručuje da će zbog ‘nemira i štrajkova koji vladaju Hrvatskom’ još neko vrijeme provesti u Australiji.

Bivši nogometaš Croatije A. K. jedan je od onih kojima su hrvatski sudovi odbili zahtjev za revizijom. ‘Zalaganje za ponovnu uspostavu ndh i danas bi se moglo podvesti pod obilježja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju’, obrazložio je Vrhovni sud

Policija je identičan doček 7. studenoga 1972. priredila A. K.-u, autoru pisma i nogometašu spomenutog kluba. Pretresom putnika, koji se nakon dvije godine boravka u inozemstvu vratio u Jugoslaviju, pronašli su četiri isječka iz emigrantskih novina Hrvatski tjednik, Osvit, Šport i Slobodni dom. Među člancima u kojima se o Jugoslaviji pisalo kao o tamnici hrvatskog naroda bio je i izvještaj o dolasku A. K.-a u Melbourne, gdje je predstavnicima kluba Croatia održao govor koji je započeo riječima ‘Braćo Hrvati’. Pod optužbom da je u namjeri obaranja državnog i društvenog uređenja stupio u vezu s izbjegličkom grupom osoba i pomagao im u vršenju neprijateljske djelatnosti te prebacivanja propagandnog materijala na teritorij Jugoslavije, A. K. je 9. ožujka 1973. osuđen na tri i pol godine strogog zatvora.

Taj, sada bivši nogometaš, pred sudom se našao i 40 godine kasnije, ovaj put u postupku revizije osuđujuće presude iz 1973. No hrvatsko pravosuđe, koje je ranijih godina prihvatilo šest revizija presuda za ratne zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, u listopadu 2017. odbilo ga je rehabilitirati. Odlučilo je tako sudsko vijeće Vrhovnog suda na čelu s Vesnom Vrbetić nakon žalbe državnog odvjetnika na presudu Županijskog suda u Bjelovaru, koji je tri godine ranije zaključio da je A. K. u Jugoslaviji osuđen zbog verbalnog delikta. ‘Nedvojbeno je da su temeljna načela NDH, na čiju ponovno uspostavu je osuđenik pozivao, u suprotnosti s javnim poretkom RH, a to jasno proizlazi i iz izvorišnih osnova Ustava. Stoga bi se zalaganje za ponovnu uspostavu NDH i danas moglo podvesti pod obilježja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju’, zaključuje se u anonimiziranoj presudi Vrhovnog suda.

Time se A. K. našao na popisu 41 osobe kojima su hrvatski sudovi odbili zahtjev za revizijom. Kako smo pisali u prošlim brojevima Novosti, od 1998., odnosno od stupanja na snagu nove verzije Zakona o kaznenom postupku kojom je omogućeno poništavanje odluka sudova bivše SFRJ u slučaju da je do njih došlo zlouporabom političke moći, do ovoga ljeta pravomoćnim presudama i rješenjima okončano je 88 takvih zahtjeva. Većina odobrenih odnosi se na presude koje su zbog različitih oblika suradnje pojedinaca s ustaškim, četničkim, nacističkim i fašističkim snagama donesene neposredno nakon sloma NDH. Međutim, hrvatsko pravosuđe nije tako blagonaklono gledalo na suradnike ustaške emigracije i ostale koji su militantnim metodama nastojali okončati komunističku vladavinu, a koje su jugoslavenski sudovi u najvećem broju slučajeva osudili nakon donošenja Rezolucije Informbiroa 1948. i hrvatskog proljeća 1971. godine.

Dokazuje to i slučaj Antuna Posarića, koji je zatražio reviziju presude Okružnog suda u Zagrebu iz svibnja 1976. Njome je taj gastarbajter osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od šest godina, koju mu je Vrhovni sud u jesen iste godine smanjio na pet. Kako se navodi u presudi koju posjeduju Novosti, Posarić je od 1971. imao kontakte s političkom emigracijom u Njemačkoj, gdje je radio kao zaposlenik poduzeća Industromontaža. U više navrata odlazio je na sastanke u Würth na kojima se razgovaralo o rušenju Jugoslavije i stvaranju nove Hrvatske, a na jednom od njih kazao je da ‘pola stanovnika Jugoslavije treba pobiti’. Jugoslavenske službe utvrdile su da je osuđeni održavao kontinuirane kontakte s ustaškim emigrantima okupljenima u Hrvatskoj republikanskoj stranci, koja se bavila organiziranjem terorističkih akcija. Stranka je izdavala i svoj list u kojem su objavljivane upute za vršenje diverzija, a njihove metode kretale su se od prenošenja lažnih vijesti pa sve do uništavanja postrojenja za napajanje električnom energijom i fizičkih likvidacija.

Pod oskudnim objašnjenjem kako je ‘do osuđujuće odluke došlo zlouporabom političke moći’, Bagićev zahtjev za revizijom Županijski sud u Zagrebu prihvatio je 8. veljače 2000., u momentu dok je on bio – pomoćnik ministra pravosuđa

Posarić je tokom izricanja obrane želio umanjiti svoju ulogu, tvrdeći da ga je bilo strah prekinuti kontakte ‘jer je znao da je grupa naoružana’, a da je tvrdnju da treba pobiti pola stanovnika Jugoslavije izrekao u momentu dok je bio pod utjecajem alkohola. Jugoslavenskom Okružnom sudu, koji nije prihvatio njegovu obranu, za pravo je dao zagrebački Županijski sud, koji je 2002. Posarićev zahtjev za revizijom odbio kao neosnovan.

Među rehabilitiranima nema ni pokojnog Jovana Bulovića iz Bitelića, sela u Cetinskoj krajini, koji je u listopadu 1950. osuđen na tri i pol godine lišenja slobode s prisilnim radom. Okružni sud u Splitu u istom je navratu osudio njegove sumještane, Milu Lovrića i Matu Kekeza, s kojima se Bulović udružio kako bi sakupio 30.000 dinara i potom kupio pisaću mašinu. Na njoj je je trojka pisala letke protiv narodne vlasti i njezinih mjera, kao i pisma upućena članovima mjesnog narodnog odbora.

‘Pošto smo već dobili podatke o tvom postupku prema narodu, upozoravamo te da se ostaviš i povučeš od svih pljačkaških društava dok ti je na vrijeme. Danas su se sve komunističke partije na svijetu složile da se sruši izdajničko rukovodstvo KPJ i to će učiniti. Ukoliko to ne bi učinio, nek’ znaš da ćete koštati glave. Smrt izdajnicima’, stoji u prijetnji upućenoj Stipi Lovriću, tajniku mjesnog NO-a, koja ih je stajala boravka u Kazneno-popravnom domu u Lepoglavi. Budući da je Županijski sud u Splitu presudio da se takva poruka ne može smatrati slobodnim izražavanjem misli, već prijetnjom koja i u današnjim okolnostima predstavlja kazneno djelo suprotno javnom poretku, zahtjev za revizijom presude pred tim je sudom odbijen u proljeće 2004. godine.

Isti sud odobrio je pak zahtjev Josipa Župića, koji je zbog ilegalnog prenošenja preko državne granice emigrantskog časopisa Hrvatska borba 1974. osuđen na dvije godine strogog zatvora. Pored članaka antijugoslavenskog sadržaja, u časopisu se nalazio vodič za organizaciju gerilskog otpora, koji je uključivao upute za izradu eksplozivnih naprava. Po tumačenju Županijskog suda u Splitu, a potom i Vrhovnog suda koji je svoju presudu u korist Župićeve rehabilitacije donio nakon žalbe županijskog odvjetništva, posjedovanje samog teksta s uputama o načinu izrade i upotrebe eksploziva u današnjim okolnostima ne predstavlja kazneno djelo.

Najzanimljiviji je slučaj Filipa Bagića, koji je u političkom smislu rehabilitiran godinama prije negoli je u hrvatski pravni sustav uvedena mogućnost revizija presuda iz SFRJ. Pod optužbom da je sudjelovao u pripremanju terorističke aktivnosti i pisao za novine emigrantske ustaške organizacije sa sjedištem u Londonu, taj pravnik iz Duvna je 1985. osuđen na 12 godina zatvora koje je trebao odslužiti u kaznionici na Golom otoku. Međutim, Bagić se na samom početku 1990-ih našao na slobodi, kada je kao član HDZ-a imenovan pomoćnikom zapovjednika Sigurnosno-informativne službe Hrvatskog vijeća obrane. Neposredno nakon završetka rata predsjednik Franjo Tuđman nagradio ga je odlikovanjem Reda Stjepana Radića koje se dodjeljuje za ‘zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda’.

Službeni zahtjev za revizijom, u kojem se navodi da je Uprava državne bezbednosti (UDBA) na više nego suspektan način pribavila dokaz o pripremanju terorističke aktivnosti, jer je riječ o organizaciji koja je ‘naročitu pažnju posvećivala zatiranju slobodarskog duha hrvatskog naroda i čovjeka u jasnom očuvanju svih tekovina nametnutog bratstva i jedinstva, naroda i narodnosti SFRJ’, Bagić je podnio 2000. godine zagrebačkom Županijskom sudu. Nakon izvršenog uvida u presudu Okružnog suda u Zagrebu od 10. svibnja 1985., sudsko vijeće na čelu s Jasnom Pavičić utvrdilo je kako je Bagiću, koji je ranije poricao sve navode iz optužnice, priznajući samo onaj dio koji se odnosi na pisanje za novine terorističkih ustaških organizacija, kao otegotna okolnost uzeta činjenica da je pred jugoslavenskim sudom uporno pokušavao dokazati ispravnost svojih stavova. Pod oskudnim objašnjenjem kako je ‘do osuđujuće odluke došlo zlouporabom političke moći’, Županijski sud je njegov zahtjev za revizijom prihvatio 8. veljače 2000., u momentu dok je Filip Bagić u tadašnjoj HDZ-ovoj vladi obnašao funkciju – pomoćnika ministra pravosuđa.

Od križara do golootočana

Županijski sud u Zagrebu donio je najveći broj presuda i rješenja kojima su prihvaćeni zahtjevi za revizijom, njih 25. Tako je 1999. godine poništio presude Jurju Hajniću i Rozaliji Bosak koji su pod optužbom da surađuju s križarima iz Podgrađa osuđeni 1948. Križarska organizacija bistričkog kraja kojoj se, kako se navodi u sudskim spisima, Hajnić pridružio krajem 1947., jedna je od na desetke gerilskih grupa koje su u prvim godinama nakon rata djelovale pod vodstvom ustaškog zločinca Vjekoslava Maksa Luburića. Pod sloganom ‘Za Hrvatsku i Krista protiv komunista’ bili su aktivni do 1950., a njihov glavni cilj je bio da uz pomoć diverzantskih akcija ponovno uspostave NDH. Značajan udar UDBA im je zadala 1947. i 1948., kada je na teritoriju SFRJ uhitila na stotine ubačenih pripadnika ustaške emigracije i lokalnih križara. U toj grupi bili su Hajnić, koji je pod optužbom da je kao član križarske organizacije govorio da će s Englezima i Amerikancima stupiti u borbu protiv narodne vlasti, osuđen na četiri godine lišenja slobode s prisilnim radom, i Bosak, koja je osuđena na osam mjeseci popravnog rada jer organe narodne vlasti nije izvijestila o djelovanju križarske grupe u svom susjedstvu.

Iste 1999. godine zagrebački sud poništio je presudu Slavku Spadoniju koji je 1950. kao 21-godišnji student vojne medicine osuđen na deset godina lišenja slobode s prinudnim radom na Golom otoku. Kako je kasnije objasnio u svojoj autobiografiji ‘Krvavi žal’, u problemima se našao nakon sastanka u zagrebačkom Domu JNA, na kojem se svrstao na stranu časnika Vinka Hakštoka, jedinog među okupljenima koji je imao dodatna pitanja o netom jednoglasno osuđenoj Rezoluciji Informbiroa.

Pod optužbom da je na zidovima napisao parole ‘Živio kralj Petar’ i ‘Živio Maček’, a na slici Josipa Broza Tita parolu ‘Niti za psa heroj’ te zbog toga što je pred jednim kolegom govorio kako nije za aktualnu vlast, zagrebački Vojni sud je vojnika Luku Cindrića u ljeto 1950. osudio na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od dvije i pol godine. ‘Očito je da se zapravo radi o kritičkom istupu u odnosu na sustav vladavine i rukovodeće osobe u njemu, što u demokratskim sustavima ne može biti kazneno djelo jer nitko ne može biti osuđen za izraženo mišljenje’, piše u rješenju Županijskog suda u Zagrebu kojim je 2012. prihvaćena revizija.

(Nastavlja se)

Prethodni dio feljtona je na ovom linku.

1/4