>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kum Mića Drakić

Riješim da nađem Miću Drakića. I nađem ga, zahvaljujući blagodatima tehnološkog napretka. Milenko Mića Drakić živi u Montpellieru u Francuskoj, kao brazilski penzioner, i kao još aktivni ekspert za rude, minerale i zaštitu klime. Čuli smo se telefonom, o Beću i uspomenama s njime govori s velikom nježnošću

Sa Bećom Kaplanovićem meni je uvijek bilo zanimljivo. Kad on, pivopija koji zna sve o šampanjcima, sjedne za bar i naruči eine Stange (‘štange’ se u centralnoj Švajcarskoj zove duguljasta čaša točenog piva), svakome oko njega čini se da ima sve vrijeme ovoga svijeta za razgovor.

Bio je septembar godine 1989. Svjetsko prvenstvo u Italiji već je sve češća tema, brazilski turisti za barovima u Luzernu jedva da dobivaju kakva druga pitanja osim o nogometnim izgledima njihove seleção, njihovi odgovori su entuzijastični, a preozbiljni su i usplahireni kad pređu na švajcarske snježne vrhove i žičare iznad ambisa. Subota je s večeri, Bećo Kaplanović sjedi za barom taverne Locanda ticinese, koja je u sastavu hotela Park. Toga dana je bio vodič grupi od pedesetak južnoameričkih turista na visoki Pilatus, pa se sa četvoro njih zapričao za barom. Ja sjedim na recepciji, i kroz otvorena staklena vrata taverne čujem poneku riječ iz pričanja za barom. Čujem riječ catalano, pa čujem iugoslavo, čujem montenegrino, onda nešto ne čujem, jer naiđe poneki gost hotela i zakloni mi pogled na bar, a svojim pitanjima čini da ne čujem ni Bećov ni glas onih koji s njime za barom dosta glasno pričaju. Nakon pola sata Bećo napušta bar, ide na svoj stalni posao, u noćni bar Trocadero, pa svrati do mene. Kaže: ‘E da nema ove podgrijavaonice, ja ne bih znao da je moj kum živ!’

Bećo Kaplanović, čovjek sa žuljevima na dlanovima, a žuljeve je dobivao od otvaranja šampanjaca, tavernu Locanda ticinese je zvao podgrijavaonica, zbog jela za koja je tvrdio da su zgotovljena negdje drugdje, a kuhari su ih, po Bećovom sarkazmu, samo podgrijavali. Nekoliko puta bi tu naručio jelo, a ne znam da je ikad njime bio zadovoljan, pa je jeo u drugim restoranima, a Locanda mu je služila za pivo.

Zaustih da ga pitam kakav i koji to kum, ali on reče da žuri, pa će mi sve ispričati kad se s posla vrati i kad kod mene svrati. Prepoznajem da su ono četvoro s kojima je razgovarao, dva Brazilca i dvije Brazilke, gosti moga hotela. Kad su ovi kasnije odlazili u sobe, uzimajući ključeve od mene, jedan, omanji rastom, proćelav, mojih godina upitao me je, svakako zato što je primijetio da je Bećo na recepciji popričao sa mnom, jesam li i ja Crnogorac. Kad sam mu kazao da nisam, rekao je nešto kao ‘šteta’, que pena.

Oko pola četiri ujutro dolazi Bećo s posla. Sjeda u šok sobu (tako je zvao prostoriju iza moje recepcije), dobiva od mene pivo i podnosi izvještaj.

Vidi ovako, ti znaš moje šćeri Jasminu i Sabinu. A vidio si i njihovu majku Švajcarku Silviju. Ja sam njome bio oženjen, pa sam se raženio. A oženio sam se, jer je i moj otac jako želio da se njome oženim. Naravno, želio sam i ja da se oženim. Ali je moj otac Osman iznenada umro, juna 1976. I ja, u onoj stravi od žalosti, ne mognem da se ženim tada. Tek šest mjeseci kasnije, dogovorim se sa Silvijom da se vjenčamo. I da vjenčanje bude bez svadbe, da samo priredimo svadbeni ručak za nas dvoje, za kumove, za Silvijinu majku i najbliže rođake. Za vjenčanje odaberemo Bar, za svadbeni ručak restoran hotela Bellevue u Ulcinju, a za kumove uzmemo moga druga Miću Drakića i njegovu suprugu Annick, Francuskinju. Ja sam Miću znao iz Titograda, družili smo se i bili jako bliski, on je dolazio u hotel Podgoricu, znao je moje društvo, znao je i pjesnika Vita Nikolića. Mići je ime Milenko, inženjer je metalurgije, studirao je u Beogradu, stručno se usavršavao u Francuskoj, a radio je i za Aluminijumski kombinat u Titogradu, kao stručnjak za boksit.

I vjenčaju Mića i Annick mene, i nas dvanaestoro ručamo u ulcinjskom restoranu, sve to ne potraje više no četiri sata. A dan poslije vjenčanja odu Mića i Annick za Titograd, a Silvija, njena majka i ja za ovaj ovdje Luzern. Dvije godine kasnije, rodi se Jasmina, mi tada živimo ovdje kraj Luzerna, u Kriensu. I kum Mića i kuma Annick dođu da vide bebu. I donesu joj jedan lančić, na kojem je neki zlatar iz titogradske Stare varoši ugravirao Jasminino ime. I tu saznamo da oni od nas idu za Zürich, a odande lete za Brazil, jer je Mića dobio ponudu za veliki posao u aluminijumskoj branši negdje kod Sao Paula. I ja sam ih, nakon tri-četiri dana, odvezao autom na aerodrom Kloten, i oni su ispod oblaka, a iznad okeana, odletjeli. E onda se desilo da sam ja promijenio i posao i stan, i telefonske brojeve promijenio, pa smo se, kako to zna biti u životu, zagubili. Prolaze i prođu mjeseci, prolaze i prođu godine, evo sad će se napuniti jedanaest godina kako sam izgubio vezu sa svojim kumovima. I danas, dok si ti sjedio tu i gledao kroz ova staklena vrata prema baru, ja sam se pijući tri štange zapričao sa ono četvoro tvojih gostiju, ona dva Brazilca i one dvije Brazilke. I riječ po riječ, mene onaj zdepasti, proćelavi pita jesam li ja Katalonac. Kažem mu da sam iugoslavo i montenegrino. A on kaže, e imam jednog kolegu, taj je isto montenegrino, radimo u istoj firmi. A kako ti se zove taj montenegrino, pitam ga, eto onako, da ne bi ispalo kako škrbav priča nagluhome. Mića Drakić, kaže zdepasti brasileiro. Pogledao sam prema tebi odande, čini mi se da si i ti vidio kako sam pogledao. Mora da su mi oči bile veće no ove naočari, kad sam čuo Mićino ime. I kaže mi čoek da je ta Mićina aluminijumska mega firma malo dalje od Sao Paula, ta nekakva Alumina, da Mića radi kao ekspert za boksit. I opiše mi ga, i ja utvrdim da u toj firmi i po tim kancelarijama nema niti može biti drugog Miće, no je to moj kum Mića, Mića Drakić. Ne Míća, kako kažu Beograđani, nego Mȉća! Eto, da nema ove podgrijavaonice po imenu Locanda ticinese, ne bih saznao đe su mi danas vjenčani kum i kuma!

Prošle su otada godine, Bećo je ostao u Luzernu, ja napustio i Luzern i Švajcarsku, u međuvremenu bio i u Brazilu. Beća sam viđao dosta rijetko, povremeno bih ga čuo telefonom. Ovoga novembra sam, tako to valjda urede bića koja svijet drže u šaci, našao Beća u njegovoj Utjehi između Bara i Ulcinja. Živi mirnim životom, penzioner švajcarski, kaže evo živim ‘malo na pjenu od mora, malo na Bundesplatz u Luzern’. Pa smo razgovorom obnovili uspomene i nekoliko priča iz lucernske šok sobe. Bećo, jesi li odonda ikako vidio svoga kuma Miću i kumu Annick? Nikako, ali sam ga čuo telefonom. Umrla mu je majka, prije devet godina, i on krenuo iz Pariza na sahranu. Ali je, baš tih dana, onaj islandski vulkan izbacio onu silu pepela u visine i avioni nijesu letjeli. Mića je nekako došao do broja telefona naše drugarice Lole Jaćimović u Podgorici, pa ju je zvao, a mene zvala Lola, pa sam ja zvao Miću i našao ga na aerodromu Orly. Bio je očajan, znam koliko je bio vezan za majku. Saznao sam tada da mu je otac ranije umro. Eto, tada smo se čuli, a vidjeli se još nismo, od one godine 1978, u Kriensu.

I ja, ovaj koji ovo piše, tada riješim da nađem Miću Drakića. I nađem ga, zahvaljujući blagodatima tehnološkog napretka. Milenko Mića Drakić živi u Montpellieru u Francuskoj, kao brazilski penzioner, i kao još aktivni ekspert za rude, minerale i zaštitu klime. Čuli smo se telefonom, o Beću i uspomenama s njime govori s velikom nježnošću. Pa mi je poslao veliku agendu o svojoj djelatnosti eksperta za rude, za automobilske karoserije, za zaštitu okoline i zamjenu goriva u nuklearnim reaktorima. I poslao mi je nekoliko fotografija, a hoću da se objavi ova gdje je sa Annick, da i Bećo vidi kako mu izgledaju kuma i kum ove godine. Tako se nastavila priča čijem sam jednom dijelu svjedočio za barom restorana Locanda ticinese na Morgartenstrasse preko puta Centralne biblioteke u Luzernu. Ta priča ima više početaka, a kraja još nema. I liči mi malo na ono što kaže ono dijete u onoj knjizi ‘Olovka piše srcem’: ‘Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema.’

1/2