>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kupusom na vino

Moja uništena Atenajeva knjiga bila je dvojezična, lijevo grčki, desno engleski, u sedam tomova, izdanje Loeb Classical Library, preveo Charles Burton Gulick. Na kraju prve knjige stoji da su Egipćani vinopije, a u potvrdu tome ide i običaj da se samo kod njih za ručak, prije jela, služi kuhani kupus kao sredstvo protiv pijanstva

Uoči Nove godine telefoniram sa prijateljem iz Sarajeva. Šta radite, pitam, šta radimo, ponovi on pitanje i kaže, evo vala pripremili rasol i kiseli kupus za sutra. A što rasol, a što kiseli kupus, i što za sutra? A tako se u Bosni radi na Novu godinu, valja se trijezniti od večerašnjeg pijanstva. A rasol i kupus su ti najbolji za to. Potvrdilo iskustvo, dokazano, nesumnjivo i nedvojbeno.

Kupus! Nenadano i neočekivano, namjestio mi se kupus kao spona između Plinija Starijega i knjiga jednog drugog autora koje su zajedno sa Plinijevim knjigama uništili vlaga i crvi jedne godine u Zemunu, u velikoj kaci čija bi prirodna namjena bila da se u njoj kiseli kupus. Iz te sam knjige, sporo da sporije ne može biti, preveo nekoliko manjih cjelina. Među njima i dvije o kupusu! A od prevođenja nema pomnijeg čitanja.

Ta knjiga kod nas nije prevođena, pa je bezmalo nepoznata, a meni je jedna od najdražih, najvažnijih i najljepših proznih knjiga. Original joj je na starogrčkom, a sastavljena je, kako su sastavljene antičke knjige te vrste, od više knjiga, ova ih ima petnaest. Naslov bi joj mogao glasiti ‘Gozba mudraca’, a autor joj je Atenaj iz grada Naukrati u Egiptu. O životu toga Atenaja Naukratite zna se skroz malo, jedino se čini pouzdanim da je živio u drugoj polovini drugog stoljeća, a do kada je živio, ne zna se. Moja uništena Atenajeva knjiga bila je dvojezična, lijevo grčki, desno engleski, u sedam tomova, izdanje Loeb Classical Library, preveo Charles Burton Gulick. Prve dvije knjige te čudesne knjige od petnaest (sačuvanih) knjiga su zapravo dijelovi (epitome), ostale su, recimo, cijele. Na kraju prve knjige stoji da su Egipćani vinopije, a u potvrdu tome ide i običaj da se samo kod njih za ručak, prije jela, služi kuhani kupus kao sredstvo protiv pijanstva. I stoji da mnogi Egipćani u već pripremljena jela dodaju sjeme kupusovo, isto zato da ih zaštiti od pijanstva. A i stanovnici grada Sibarija, na jugu Italije (vidio sam ruševine Sibarija), poznati po neradu i dokonaškoj dangubi, prije no što bi počeli da piju vino, jeli su kupusa. O Sibarićanima Atenaj piše podrobno u dvanaestoj knjizi: zabranili su u gradu svaki zanat koji čini buku, kovački, na primjer, čak su i držanje pijetlova zabranili ti vinoljubi i kupusojedi. Pa saznajemo da je komički pjesnik Aleksid ovako pjevao:

Juče si nešto popio, a danas te boli glava.

Legni, ubij malo oko, proći će. A potom neka ti dadnu

kuhana kupusa.

A komičar Eubul kaže:

                               Ženo,

smatraš me kupusovom glavicom, pa će izgleda

glavobolja tvoja na mene preći sva.

Aleksandrid pak ovako:

Ako se na kupanje date, pa istom

kupusa pojedete dosta, onda će se sva tegoba

povući, te će ona magla, što vam preko čela stoji

nestati.

A Nikohar veli:

A sutra ćemo, umjesto kupusa

kuhati žirove, da glavobol otjeramo.

Dalje ide Amfid:

Izgleda da nema takvog utuka za pijanstvo,

koji bi djelovao bolje od toga da šakom

udaren budeš. Jer to odagoni mamurluk

tako moćno da kupusov list izlišnim čini.

Atenaj navodi i Teofrasta koji u ''Poznavanju biljaka'' kaže da čokoti vinove loze, čak i kad su još zeleni, uzmiču pred mirisom kupusovim. A slikar Androkid rekao je da se kupus i grožđe ne podnose već kao voće i povrće, pa onda ni u obliku pića i ića, te se ićem tuče piće. U devetoj knjizi Atenajevoj saznajemo da je kupus bio i neko božanstvo, pa se njime i klelo: tako mi kupusa! Bilo je i zaklinjanja "tako mi badema" i "tako mi zeleniša"! Atenaj svjedoči da se kupusom kleo osnivač stoičke škole Zenon iz Kitiona, te dodaje da se tako rugao Sokratovu zaklinjanju "tako mi kučke".

A prirodnjak Plinije Stariji (bez njega ne ide!), u sedamnaestoj knjizi svoje Naturalis historia, u poglavlju o neprijateljstvu među biljkama piše kako se one međusobno ubijaju sjenkama, gustinom krošnji ili krađom hrane. Primjeri su bršljan, imela, a drvenastu žućiku ubija biljka koju Grci zovu halimon (ne znamo koja je, jer filolozi i fitolozi još nisu našli koja je). Neke biljke ne ubijaju druge biljke gustom krošnjom ili obavijajući se oko njih, ali ih zlostavljaju mirisima i sokovima, kao što to vinovoj lozi priređuju kupus i lovor. Zna se da vinova loza ima razvijeno čulo mirisa, pa, ako se kakav napadan vonj nađe uz nju, ona od njega zna ustuknuti, te se odvratiti, sve da bi se ikako sklonila ili smanjila svoju izloženost njemu. Plinije svjedoči da čokoti vinove loze ne podnose ni lijesku u blizini, te bivaju tužni i bolesni ako liješća i kupusišta nisu dovoljno daleko od vinograda. Još je Vergilije upozoravao na netrpeljivost vinove loze i lijeske. U "Georgikama" kaže Lijesku ne sadi u čokot (Neve inter vitis corylum sere...). Lijeskin pak plod ne spominje kao utuk za pijanstvo ili mamurluk. Plinije će hvaliti badem kao profilaksu za vinoljube. A sodu i stipsu navodi kao neprijatelje vinove loze, dok su po njemu mahune, lećak i topla morska voda teški otrovi čokotu. Tražio sam, imaju li ovi dušmani "produženo djelovanje" i na vino, no nisam našao ništa pouzdano. Ili nisam dobro tražio. Kod Teofrasta (onoga slavnog po Karakterima) nalazi se kako je kamen plovućac, smrvljen pa umočen u kvasinu, odlično sredstvo protiv pijanstva, pa još da tako priređen plovućac, ubačen u bačvu s vinom, zaustavlja fermentiranje, a može suzbiti i djelovanje otrova u ljudskom tijelu. Teofrast kazuje i da vinopije, kad se opklade koji će više popiti, običavaju da prije nadmetanja jedu brašna od plovućca. A da s tim brašnom u sebi, pijancima ne valja posao ako se do kraja ne opiju: moć toga brašna da hladi tolika je da vrenje u bačvama zaustavlja, pa je čovjeku bolje da se napije najviše što može, inače će se sasvim ohladiti. Eto čemu sve može poslužiti taj porozni vulkanski kamen, kojim se glačaju mramorne ploče, a kod Katula ima stihova gdje spominje da se njime glačaju i knjige.

Kupus kao sredstvo protiv vinske žgaravice poznaje i Aristotel. Tome, a i drugim stvarima koje prate opijanje vinom, posvećeno je dosta stranica u čudesnoj knjizi s naslovom koji ne treba prevoditi "Problemata Physica". Tu stoji kako je vino vlažno i toplo, a kupus je hladan i ima u sebi soka slatkog, kojim ljekari bolesnima ispiraju želuce. Još više spominjanja ispiranja želuca "kupusovom vodom" ima u knjigama Hipokratova korpusa. Smijemo li preko ograde zubne pustiti riječ da se kod Hipokrata i Aristotela nalaze jasni tragovi našeg rasola?

Povijest kupusa još nije napisana, a ja se ovdje držim građe za nju iz knjiga koje su mi propale. Taj gubitak je za čovječanstvo nevažan, ali za mene je bio strašan. Moje knjige, Plinijeve i Atenajeve, i još dosta drugih, propale su zato što je u podrum odozgo u kacu prodrla voda od kiša i snjegova. Od te propasti u meni se razvilo određeno nepovjerenje prema kacama, bačvama i drvenoj buradi. Da sam knjige ostavio napolju, po njima bi padala kiša i snijeg, iskrivile bi im se korice i listovi, ali bi ih možda neko spasio. Sad kad sam ih opet ponabavljao, vidim mnogo šta što ranije nisam vidio, na primjer da u njima ima dosta zajedničkoga. Vino i kupus su mali dio toga.

No, šta se zbilo sa kupusom u našem vremenu? Njime se ne samo više ne zaklinje niti kune, već je odavno postao kulturno pastorče. Kupusara, vola u kupusu, raskupusati! Talijani isto: Cavoli! Mi sono incavolato! Portar cavoli a Legnaia (kao sove u Atenu). U narodu još živi talijanska riječ kojom se djeci kazuje da se bebe rađaju pod listom kupusa. I kupusu treba devet mjeseci od sjemena do ploda.

A što se nas tiče, novogodišnje pijanstvo i teške glave od njega nisu ni najteže naše pijanstvo ni najteži mamurluk. Imamo mi težih i dugotrajnijih pijanstava, koja ne liječe ni rasol ni kupus kuhan ni kupus nekuhan.

1/1