>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Lana Bastašić: Najlakše je pisati iz pozicije žrtve

Ja sam mogla sasvim fino da pišem recimo o Srbima koji su prognani iz Hrvatske, međutim moje sjećanje me odvelo do jednog vrlo ugodnog djetinjstva u Banjaluci. Onda shvatiš da je istovremeno netko prolazio kroz progon i strahove, mijenjanje imena, dok si ti jela tortu na rođendanu. Mene to dotiče i to je nešto s čim moram da se nosim

Dobri poznavatelji i poznavateljice regionalne književne scene mlade spisateljice Lane Bastašić sjećaju se po njezinom aktivnom učešću na mnogobrojnim natječajima za kratku priču i nagradama koje je nerijetko dobivala. Rođena u Zagrebu, od početka rata živjela je u Banjaluci, a prije nekoliko godina odselila se u Barcelonu. Sedam godina od njezine posljednje knjige priča ‘Vatrometi’, Bastašić se u domaću književnost vraća izvrsnim romanom ‘Uhvati zeca’, objavljenim u jesen prošle godine u izdanju beogradskog Kontrasta. Roman je nedavno ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu.

Iznenadilo me koliko je rijetka pojava ženskog prijateljstva u istoriji nin-ove nagrade, ali i u suvremenoj postjugoslavenskoj književnosti. Čak i žene koje su dobivale ovu nagradu, a ima ih jako malo, većinom su pisale romane o muškim junacima

U većem dijelu kulturnih medija vaš ulazak u najuži izbor ovogodišnje NIN-ove nagrade primljen je kao iznenađenje. U postjugoslavenskom kulturnom prostoru niste bili prisutni nekoliko godina, sve dok prije šest mjeseci niste u izdanju beogradskog Kontrasta objavili debitantski roman ‘Uhvati zeca’.

Kad sam prije više godina objavljivala kratke priče i za njih počela dobivati nagrade, shvatila sam da je vrlo lako zaljubiti se u sebe i svoje pisanje. Pomisliš ja ovo dobro radim, uvuku te u tu priču i povjeruješ u taj kliše da si naučila sve što si trebala naučiti. Kako sam otišla u Barcelonu, malo sam se izmjestila i dala ljudima vremena da potpuno zaborave na mene, tako da sam mogla da se fokusiram samo na roman. U trenutku kad sam ga pisala nisam imala ni izdavača ni ideju kome ću ga poslati. Sjedneš da pišeš znajući da nikome ne duguješ ništa, a da od mene nitko ništa ne očekuje. E, na taj način sam jedino i mogla da ga napišem. Kad sam prošle godine došla na zagrebačku, beogradsku i banjalučku promociju romana, iznenadila me pažnja. Ima li to veze s tim da se bavim nekim temama koje su u ovom prostoru odsutne u našoj književnoj produkciji, nisam sigurna. Ali trebala mi je ta pauza i mislim da ću taj recept da ponovim i sa sljedećim romanom. Opet ću na neko vrijeme da nestanem, pa da se vratim s nečim novim.

Kako ste doživjeli atmosferu na dodjeli NIN-ove nagrade? U pitanju je jedna od najpopularnijih nagrada u regiji, no bije je glas da je u pitanju književna smotra koja legitimira srednjostrujaške i muške autore.

Znam da je tradicija NIN-a duga i raznolika, tu su nagrađivani neki od najvećih jugoslavenskih pisaca i spisateljica. Ispočetka sam mislila da ću biti diskvalificirana zbog jezika na kojem pišem. Interesantno je da je riječ o nagradi za koju konkurišu romani napisani na srpskom jeziku, a ja pišem na istom jeziku kao moji kolege Selvedin Avdić i Lamija Begagić koji nikad nisu bili u konkurenciji NIN-a. Očito da je riječ o vanknjiževnim razlozima. Na objavu NIN-ove nagrade došla sam s hrvatskom putovnicom, pa ne znam što na koncu da mislim o svemu. Na dodjeli sam shvatila da se jednaka pažnja ne posvećuje svim nominiranima u širem izboru, da tiraž ode od 500 do 5000 primjeraka preko noći upravo zahvaljujući nagradi i da tu ima dosta toga što s književnošću nema nikakve veze. Priča se o tome tko je došao na red, kakav profil pobjednika nam treba, kome smo dužni… U svakom slučaju, ja sam zadovoljna, i čak mi je negdje i laknulo što nisam dobila NIN-a. Prije svega, ne bih voljela da ga dobijem zbog nekih vanknjiževnih razloga, a plašila sam se i šta će tako nešto veliko da mi uradi kao spisateljici, kako će da utiče na moje dalje pisanje. Ako te jednom etiketiraju kao NIN-ovca ili NIN-ovku, onda kao da im nešto duguješ.

Posljedice rata

U centru radnje romana je prijateljstvo dvije djevojke, Sare i Lejle – čvrsto i na trenutke opsesivno, no ispod ferranteovskog motiva nalazi se priča o Bosni i Jugoslaviji te o predratnim, ratnim i poratnim stvarnostima na ovim prostorima. To je stara tema, no ovog je puta dana kroz ženski glas i glas generacije rođene pred raspad bivše države.

Da, tema je stara, zapravo i nema novih tema u književnosti, ali ono što nam je nedostajalo su druge akterice i drugi način na koji se tema obrađuje. Iznenadilo me koliko je rijetka pojava ženskog prijateljstva u istoriji NIN-ove nagrade, ali i u suvremenoj postjugoslavenskoj književnosti. Čak i žene koje su dobivale ovu nagradu, a ima ih jako malo, većinom su pisale romane o muškim junacima. To isto govori o tome kakve priče nas zanimaju, a kakve ne. Ono što je mene najviše zanimalo je identitet u zemlji u kojoj je sve poremećeno i u kojoj više nema logike, u kojoj stalno vlada nasilje i pritisak da se odrediš i odrekneš nekih drugih identiteta. To je zemlja u kojoj ti drugi daju ime, kažu ti kako da pričaš i izgledaš. Zanimalo me kako se izgraditi u tom okruženju. Odluka da će to biti ispričano kroz dvije žene bila je čisto formalno rješenje: bilo mi je važno da jedna posmatra, a druga priča, da je jedna privilegirana, a druga nema glas i podnosi sve te poglede. U toj mojoj pripovjedačici Sari čak ima i malo onog male gazea kojeg ona nije svjesna, jer je odrastala studirajući srpsku književnost i čitajući mahom muške pisce. Sara ne shvata koliko objektivizira svoju prijateljicu, dok se Lejla tome opire do kraja i bukvalno istrčava iz same knjige.

Čini mi se da je jugonostalgija tema kojom se bavi prethodna generacija književnika koji se na taj način nose s rastućim nacionalizmom, mrakom i paranojom – idu u taj ekstrem nostalgije. Nisam htjela da moje junakinje imaju samo te dvije opcije

Sve domaće spisateljice odrastale su u okruženju muških književnih idola, ima li pukotine kroz koju se može pobjeći iz kobnog Krleža – Kiš – Andrić trougla? O kojim književnicama iz povijesti jugoslavenske književnosti volite govoriti?

O Svetlani Velmar Janković koja je sa prvim svojim romanom ušla u finale NIN-a, ali u žiriju su joj rekli kako njena proza ima previše metafora, pa idućih dvadeset godina nije ništa napisala jer je povjerovala u to. Onda kad je napisala roman ‘Bezdno’, dobila je nagradu. Takođe, volim govoriti o Dubravki Ugrešić i Daši Drndić, ali i mlađim spisateljicama Lamiji Begagić, Lejli Kalamujić, Dragoslavi Barzut. Prosto ne prihvatam tu ideju da nas nema i da ne pišemo, čak mi se čini da ima još više zanimljivih autorica na terenu kratke priče, gdje su i dominantne.

Roman je na različitim nivoima – formalnom, stilskom i semantičkom – povezan s motivom bijelog zeca Lewisa Carrolla i njegove ‘Alise u zemlji čuda’. Poglavlja romana pretapaju se s poglavljima ‘Alise’, tekst jako precizno komunicira s ovom kanonskom bajkom za djecu i odrasle. Zašto vam je bio važan takav postupak i zašto ste odabrali baš ovo djelo?

Prije svega zato što je ‘Alisa’ rijedak primjer dječije književnosti u kojoj je glavna protagonistica žena, djevojčica, i gdje se pripovijeda o njenom identitetu u nekoj zemlji u kojoj je mnogo nasilja, što je nešto o čemu se inače rijetko govori u analizama tog djela. Sve što je Alisa naučila iz svog viktorijanskog obrazovanja – pjesmice i recitacije – ništa joj od toga u toj zemlji ne služi. Naprotiv, sve te pjesme se mijenjaju i postaju nasilne. U svakom poglavlju svog romana sam provukla neke tragove Alise. Recimo, Alisa se ne može sjetiti recitacije o pčelici, ona postaje opaki krokodil, a kod mene Lejla ne može da se sjeti pjesme o drugu Titu. Taj motiv zeca, trčanje za njim i upad u rupu, za mene su zapravo jezik. Moja naratorica upada u crnu rupu našeg jezika, a u nju je vuče Lejla, a s druge strane uhvatiti zeca znači uhvatiti i književnu junakinju, odnosno stvoriti je. Treća stvar koja mi je zanimljiva je naše korištenje riječi ‘zec’ za dvije različite životinje. Kod Carrolla je riječ zapravo o bijelom kuniću, a ne o divljem zecu.

U romanu ‘Uhvati zeca’ pišete o Bosni i Jugoslaviji, o nacionalnim i kulturnim identitetima. Čvrsto je definiran vremenom i prostorom, posvećen zemlji u kojoj ste odrasli. Nedavno ste u radijskoj emisiji Saše Ćirića ‘Oko Balkana’ govorili o kolektivnoj odgovornosti srpske etničke skupine u Banjaluci i naslijeđenoj krivnji s kojom se kao pripadnica mlađe generacije suočavate u ovoj knjizi. Ovo je, čini mi se, jedini noviji primjer u postjugoslavenskoj književnosti gdje je to tako transparentno izvedeno.

To je nešto s čim se nosim dugo, ta neka naslijeđena krivica za nešto što nisi uradila. Najlakše je pisati iz pozicije žrtve. Mnogo zahtjevnije je pisati iz pozicije privilegovanog, ali i zanimljivije, barem meni. Ne piše se i ne govori o tome u Banjaluci, štaviše, većina ljudi tamo me pitala ‘hoćemo li prestati pričati o ratu i devedesetima’, ali je činjenica da nikada nismo doista ni pokušali. Ne radi se o tome pričamo li o toj temi, nego kako to činimo, tko priča i iz koje pozicije. Ja nisam htjela da ovo u romanu bude eksplicitno, u romanu se ne pominje riječ ‘rat’, ali pominju se njegove posljedice. Jedini način da se s tom krivnjom ili odgovornosti nosimo jeste taj da privilegirani pričaju o svojim privilegijama. Ja sam mogla sasvim fino da pišem recimo o Srbima koji su prognani iz Hrvatske, međutim moje sjećanje me odvelo do jednog vrlo ugodnog djetinjstva u Banjaluci. Možda su nam nedostajale neke stvari, ali ja sam živjela lijepo i nije mi ništa falilo. Onda shvatiš da je istovremeno netko prolazio kroz progon i strahove, mijenjanje imena, dok si ti jela tortu na rođendanu. Mene to dotiče i to je nešto s čim moram da se nosim.

Različiti glasovi

Sara, pripovjedačica romana, pripada famoznoj generaciji Y, koja ima daleka i nejasna sjećanja na Jugoslaviju i na ratne devedesete. U srcu romana nalazi se jedno od najzanimljivijih poglavlja – ono u kojemu se Sara i Lejla na svom road tripu kroz Bosnu – zaustavljaju u Jajcu i odlaze u Muzej AVNOJ-a. Na tim se dionicama vrlo dobro vidi vaš odnos prema jugoslavenskom i socijalističkom naslijeđu.

Za našu generaciju pisaca i spisateljica jako je važno ne samo da govorimo i pišemo o nacionalizmima, već i o jednoj vrsti jugonostalgije koja je zapravo paralizirajuća. Moja generacija u pravilu ne može prakticirati snažnu jugonostalgiju jer se države o kojoj ovdje govorimo ne sjećamo, a moramo da se nosimo s tom praksom. Ovo poglavlje u ‘Zecu’ je paralelno s poglavljem Lude čajanke u ‘Alisi’. Carroll je Čajanku zauvijek zaustavio u trenutku kad se pije čaj u viktorijanskoj Engleskoj. To je ritual koji je ispražnjen od svakog smisla, čak nema ni čaja. Tu istu paralizu ja sam vidjela i na toj sjednici koja je uprizorena u muzeju AVNOJ-a, ona nam ne da da idemo dalje. Bilo mi je važno da moje junakinje uđu u tu neku oazu gdje je sve mirno i svečano, ali da im to u jednom trenutku počne smetati jer su to ipak prazne stolice i zastave koje više ništa ne znače. Samo još jedna priča koja nam ne da da se pomjerimo. Čini mi se da je jugonostalgija tema kojom se bavi prethodna generacija književnika koji se na taj način nose sa rastućim nacionalizmom, mrakom i paranojom – idu u taj ekstrem nostalgije. Nisam htjela da moje junakinje imaju samo te dvije opcije – dva ekstrema, htjela sam da daju neki svoj, specifičan komentar i odaberu treći put.

Živite u Barceloni, gdje uređujete časopis ‘Carn de Cap’ i vodite književnu školu Escola Bloom. S Balkana ste otišli prije nekoliko godina, u ranijem emigrantskom valu – još u prvoj polovini ovog desetljeća. Vaš roman uskoro će biti objavljen i na katalonskom, kako se razvija ta priča?

Trenutno prevodim roman na katalonski, naravno da je dosta toga što ne može da se prevede, i jako me interesuje kako će netko tko nije s Balkana pročitati priču, da li je ona dovoljno univerzalna i može li opstati samo kao priča o prijateljstvu i identitetu. O tome ću nešto više znati 2020., kad knjiga izađe u izdanju kuće Periscopi iz Barcelone.

Koje su poteškoće na koje nailazite u španjolskom društvu, kao egzilantica?

Svako pisanje je neka vrsta samoće, to je ona samoća bivanja u jeziku. Ja ne vjerujem u neku čistoću jezika, on za mene nije eksponat u muzeju nego nešto što treba da se mijenja i s čim treba da se igramo i u tom smislu mi ponekad nedostaje da budem njime okružena. No egzil je dobar zato što si van scene, ne zanima te tko s kim sjedi u kafani, tko kome šta duguje ili tko se kome zamjerio zbog neke kritike. Kad se izmjestiš, onda vidiš koliko su sve te naše drame zapravo male i nebitne, u Barceloni nitko ne zna šta je NIN-ova nagrada i nitko me o njoj neće pitati. Zanimat će ih eventualno što čitam, što se ovdje kod nas piše i što je zanimljivo.

Nedavno ste se javno obratili na društvenim mrežama s molbom da u čestitkama vama ne koriste prostor za pljuvanje po ostalim kandidatima za NIN-a. ‘Za neke od nas je ovo vokacija, a ne konjska utrka’, kazali ste. Zbog čega ste imali potrebu uputiti ovaj apel?

Ne sviđa mi se ta ideja da na književnom nebu ima mjesta samo za jednoga ili rjeđe za jednu. Dobra vijest za književnost je kad izađe i neka loša knjiga iz koje možemo nešto naučiti, kad se malo svađamo i napadamo – to znači da nešto i učimo, da napredujemo. Zanima me da ta književna scena bude pluralna, da se javljaju različiti glasovi, ne nužno oni s kojima se ja slažem, kako bih mogla na njima da oštrim olovku.

1/1