>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Laso za Fafarikul

Zapisi Đurđice Čilić napisani su jezikom jasnim, a tematski su takvi da ih može čitati i odrastao čovjek i dijete, te cijela knjiga pomalo liči na ona masivna ‘vrata koja pjevaju’ na krstionici Ivana Krstitelja u crkvi San Giovanni in Laterano, koja imaju tako povozite šarke da ih može otvoriti i djetinja ruka

Koji dan prije otvaranja dućana zatvorenih zbog epidemije, a prvi put nakon zemljotresa, prošao sam centrom Zagreba. Još je neraščišćeno, hrpe cigala i komada kreča i žbuke, vrpce sa crvenim natpisima upozorenja na opasnost od pada crepova s krovova.

Dođem do knjižare Ljevak i u izlogu, desno uz sam ulaz, vidim deset primjeraka knjige ‘Fafarikul’ Đurđice Čilić. Vrata knjižare zaključana. Knjige su postavljene po dvije, izlog je stepenast, pa su najprije na dnu dvije uspravno, pa iznad njih dvaput po dvije vodoravno, pa na njih naslonjene opet dvije vertikalno, te opet dvije vodoravno. S daljine od nekoliko metara uz igru svjetla deset knjiga djeluju kao jedna knjiga pala u more, pa se njiha i ljeska na valu.

Knjige imaju svoju sudbinu, i ova ima. Čim joj je prvi dio tirature dopremljen u knjižare, proglašena je epidemija, te je sva ta količina morala dva mjeseca ostati zatvorena gdje je dopremljena. Nije mogla biti kupljena u knjižari, mogla se kupiti samo preko internet stranice izdavača. Nije moglo biti ni upriličeno predstavljanje knjige, zamišljeno i predviđeno za posljednje dane marta, opasnost od virusne zaraze je sve gurnula za kasnije. A i da se mogla upriličiti prezentacija knjige, ovoj, vjerovatno, ne bi mogla prisustvovati autorica, jer se teško ušinula i epidemijsku izolaciju provela u bolovima. Sama autorica je putem fejsbuka slala vijesti o svojim nevoljama s ušinućem. Ne znam ima li ženska verzija knjige Tilmana Spenglera ‘Kad se ušinu muškarci’, ako nema, mogla bi je autorica Čilić možda napisati, na primjer: Muke u tri od dvadeset i četiri pršljena.

Kad se ovome doda zemljotres na prvi dan proljeća, onda se predstava o broju nevolja koje su se ispriječile knjizi i autorici čini nestvarnim. Ovome smijem dodati i neispunjenu želju autorice da predstavljanje knjige bude upriličeno u unutrašnjem dvorištu, svjetlarniku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. No da je i to bilo prihvaćeno, ne bi bilo upriličeno, dakako zbog pandemije, a još i zbog zemljotresa. Ovaj potonji je pokazao kako su neodgovorni izvođači radova i njihovi naručioci dopustili da se knjižne police biblioteke Fakulteta pri potresu sruše kao domino pločice.

Sticajem zgodnih okolnosti pratio sam iz blizine i nastanak ove knjige i njezino objavljivanje. Kažem, iz blizine, iako je geografski to dobrim dijelom bilo i iz povelike daljine. Upoznao sam i pomnost i istrajnost izdavačevu i autoričinu da od arhiva preminulog fotografa Zygmunta Rytke dobiju pravo na objavu njegove fotografije na koricama knjige. Zahvaljujući ljubaznosti izdavača Josipa Pandurića, knjigu ‘Fafarikul’ imam cijelu u kompjuterskom obliku, ali je još nemam u papiru, s listovima između korica. Za to sam kriv sam: Josip Pandurić mi je, koji dan po potresu, ponudio da mi knjigu pošalje poštom, rekao sam mu da mi je ne šalje, jer sam vidio kakvi su redovi ljudi pod maskama ispred poštanskih ispostava u Zagrebu.

Knjiga ‘Fafarikul’ je i u takvoj izolaciji i histeriji od virusa imala u dva mjeseca više prikaza i recenzija od nekih koje su izišle prije desetak godina. Nekoliko prikaza sam pročitao, poneki svakako nisam, čuo sam i poneki javni razgovor s autoricom o knjizi. Svi prikazivači redom hvale ovu knjigu koja se u izlogu njiše na valu iza stakla. Jedan prikazivač u novinama zaneseno kazuje kako je knjiga ‘Fafarikul’ poetski roman, a u naslovu nad tekstom stoji kako ‘Fafarikul’ nije zbirka dnevničkih zapisa nego je roman. I prva i druga tvrdnju su dobra polazišta za diskusiju. U znatnom dijelu zajednice koju čine teoretičari književnosti odavno vlada blurring of genres, od toga žive mnoge katedre i odsjeci, mnogi predavači od te zbrke zarađuju i od te zarade žive.

Pohvale su, ako se priklonimo onome što kaže Jean de La Bruyère, jedina snaga koja čovjeka nosi prema plemenitim djelovanju i ono što mu omogućava da u tome ustraje. No su pohvale jako zahtjevna stvar. Još je Platon hvalio filozofiju kao praksu koja je u stanju da čovjeka načini sretnim, ali je samu pohvalu označavao kao nefilozofski govor. Tako, nema jedinstva među tumačima po pitanju da li je čuvena Alkibijadova pohvala Sokratu, u Gozbi, iskrena ili ironična: Sokrat je izvana nalik mučno ružnoj lutki, koja pak u svojoj nutrini krije veliko blago mudrosti.

Pohvala autorici Čilić i njenoj knjizi ne nedostaje, iako sa pohvalama stvari stoje kao sa novcem: mnogi imaju sve, niko nema dosta. Đurđica Čilić je u razgovorima koji su dostupni u pisanom ili usmenom obliku, jedina osoba koja na te pohvale odgovara suzdržano, rekao bih da je ona dosad jedini kritičar svoje knjige. Već prvi, najkraći zapis, otkriva autoricu kao skeptika: kaže kako je podanica frissona, i kako su njoj, i tim podanicima, počeci sve što imaju. ‘Fafarikul’, knjiga neobično pamtljivog naslova, štivo je u kojem uspaljeni domoljubi, rodoljubi, i patrioti nemaju šta da nađu. U 104 zapisa odabranih za knjigu (ima ih mnogo više) autorica ispisuje svoje odrastanje, i dramu svojih ranih mladih godina, sablasno prekinuto školovanje zbog etničkog rata za teritorije i prekrajanje bosanskih i jugoslavenskih unutrašnjih granica, svoje izbjeglištvo, svoje muke i muke drugih oko nje i dalje od nje. U gorko ironičnom zapisu o želji da dade krv, autorica protiv spoznaje da zbog anemije neće biti primljena u davaoce, mazohistički pobjedonosno kaže sebi kako ima dva bubrega, te čitaocu biva jasno kako je spremna da se jednoga liši e da ga podari nekome kome nedostaje. (Kad sam čitao taj, priznajem, najčudniji zapis, vrag i kraguj bi ga znali otkud, motala su mi se po glavi dva čudesna stiha radničkog pjesnika Josefa Büschera: Posloprimci uvijek dadnu/ Poslodavci uvijek uzmu.) Ti su zapisi takvi da se odmah primaju čitaoca, ovaj se u njima prepoznaje i upoznaje. Napisani su jezikom jasnim, a tematski su takvi da ih može čitati i odrastao čovjek i dijete, te cijela knjiga pomalo liči na ona masivna ‘vrata koja pjevaju’ na krstionici Ivana Krstitelja u rimskoj crkvi San Giovanni in Laterano, koja imaju tako povozite šarke da ih može otvoriti i djetinja ruka. Toga je autorica svakako svjesna i nije slučajno što je knjigu posvetila svojoj djeci. Ovdje je primjereno da se sjetimo onoga što je o djeci kao čitaocima i kritičarima govorio Isaac Bashevis Singer: Djeca čitaju knjige, a ne recenzije. Za djecu je sud kritike potpuno nevažan. Djeca ne čitaju u potrazi za identitetom. Ne čitaju da se oslobode osjećaja krivice, niti da zadovolje želju za pobunom, ili da se oslobode otuđenosti. Djeca ne misle na psihologiju. Djeca preziru sociologiju. Djeca se ne trude da shvate Kafku ili Finnegans Wake. Djeca još vjeruju u Boga, u anđele, đavole, vještice, patuljke, u logiku, jasnoću, interpunkciju i slične starudije. Djeca vole zanimljive priče a ne komentare, ne vole upute za čitanje niti bilješke na dnu stranice. Kad im je knjiga dosadna, djeca zijevaju bez ikakvog obzira, ne srame se i ne boje se autoriteta. Djeca ne očekuju da njihov najdraži pisac spasi čovječanstvo. Djeca su mlada i shvatila su da on nema tu moć. Takve infantilne iluzije imaju samo odrasli.

Dok sam stajao pred zabravljenim izlogom knjižare, javila mi se želja da nabavim dobar konopac, onaj koji zovemo laso, te da njime na onom valu ulovim onu knjigu ‘Fafarikul’. Pa da mi, kad je otvorim, iz nje zamirišu fafarikuli, pa lavanda, da mi zamiriše runolist, bizonska trava žubrovka da mi zamiriše i gajtan trava da mi zamiriše.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2