Novosti

Intervju

Lazar Bodroža: Na Zapadu se smiju našem filmskom budžetu

Kad mi je scenarist došao sa pričom, pomislio sam da snimanje SF filma u Srbiji predstavlja rizik. Ušli smo u hazardersku avanturu, ali smo na kraju dobili globalni proizvod. Jessica Stojadinović Stoya, porno zvezda, kolumnistkinja i aktivistkinja koja u našem ‘Ederlezi Risingu’ igra glavnu ulogu, za film je vezana od nastanka sinopsisa

4gqtvt26mzkke2875bovwl1vcdl

Lazar Bodroža

Na nedavno održanom Fantastic Zagreb film festivalu prikazan je srpski naučno-fantastični film ‘Ederlezi Rising’. Riječ je o debitantskom radu Lazara Bodrože, koji je nagrađivan na svjetskim festivalima. O filmu i stanju u srpskoj kinematografiji razgovarali smo s njegovim autorom, koji se bavi i ostalim vidovima vizualne umjetnosti.

Kako je došlo do snimanja filma koji je s obje strane kamere okupio vrlo zanimljive ličnosti?

Do snimanja je došlo tako šta sam hteo da uradim nešto zajedničko sa scenaristom Dimitrijom Vojnovom, dobrom delu javnosti poznatom po jedinoj filmskoj ulozi u filmu ‘Tito i ja’. On je predložio priču Zorana Neškovića, napisanu 1983. godine, kad sam rođen. Prva polovina filma bazirana je na njegovoj priči o astronautu i androidu kome može da se kalibriše karakter, a druga je izmaštana naknadno. Kad je Vojnov došao sa tom pričom, reagovao sam kao i mnogi ljudi koji su kasnije reagovali na našu ideju, a to je da snimanje SF filma u Srbiji predstavlja rizik. Ušli smo u tu vrlo hazardersku avanturu, ali smo dobili film koji je globalni proizvod, šta je samo po sebi uspeh. Glavna glumica Jessica Stojadinović Stoya, porno zvezda, kolumnistkinja Guardiana i New York Timesa i aktivistkinja koja se bori za prava zaposlenih u porno industriji, vezana je za film od momenta nastanka sinopsisa. Razmišljali smo da bi bilo dobro da odigra ulogu androida koji je tu zbog tuđeg zadovoljstva. Obojici nam je Stoya pala na pamet jer se ona također bavi svojim poslom zbog nečijeg zadovoljstva, a sa druge strane nam je bila zanimljiva kao javna ličnost prisutna u medijima. Ona je odmah pristala, šta je bio veliki stimulans za nas. Imali smo ideju da u filmu glumi regionalni glumac, pa nam se na castingu Sebastijan Cavazza nametnuo kao najbolje rešenje. Svidelo nam se šta je fizički vrlo kontrastan u odnosu na Stoyu i ima arhetipsku mačo emociju. Stavljen je u nezgodan položaj da glumi antiheroja i dorastao je zadatku. Imali smo projektovan budžet od nekih 450.000 evra. Trećinu smo dobili od Filmskog centra Srbije, trećina su privatne investicije, odnosno naš novac, dok je ostatak najvirtuelniji jer je većina članova ekipe radila ‘za slavu’, od direktora fotografije Koste Glušice do scenografa Aljoše Spajića. Kad na Zapadu kažemo da smo imali budžet od 300.000 evra, svi nam se otvoreno smeju i misle da negde lažiramo.

Film mi je eksperiment

Kakav je dosadašnji život filma i koji su daljnji planovi?

Film je na FEST-u u Beogradu dobio više nagrada i to nam je dalo dodatni podstrek za put po svetu. Zapravo, film ima dva paralelna života. Jedan je prodaja prava za određene teritorije, pa smo ih tako za Severnu Ameriku prodali kompaniji Grandstone koja je deo Lions Gate Entertainmenta. Dobro smo prošli na Dalekom istoku, prodajući film Japanu, Južnoj Koreji i Tajvanu. To je deo priče koji ima komercijalni aspekt i koji vode naši prodajni agenti. Internacionalnu premijeru imao je u Bruxellesu na tamošnjem filmskom festivalu koji je jedan od najvećih te vrste. Na festivalu u Beču smo dobili Cineplexx nagradu za distribuciju, a film je prikazan i u Porto Alegreu u Brazilu. Najsvežija nam je nagrada na Tarkovski festivalu u ruskom Ivanovu; tamo smo dobili nagradu mladog žirija. Ujesen sledi regionalna turneja po Makedoniji, Sloveniji i Crnoj Gori. Redovna bioskopska distribucija kreće od marta 2019. godine, a nadamo se i distribuciji na teritoriji bivše Jugoslavije.

Plašite li se sindroma ‘drugog filma’, odnosno čekanja na mogućnost da ponovno snimate?

Ne plašim se jer nameravam da snimim tri filma kako bih jednog dana mogao imati reviju u Jugoslovenskoj kinoteci (smijeh). Takav sindrom inače nije stvar srpskih reditelja, nego evropskog filma u celini. Tu reditelji imaju pauze po sedam-osam, nekad i po deset godina i to je normalno u Evropi. U SAD-u ne postojiš ako ne snimiš film svake tri godine, pa makar to bilo antologijsko delo. U Evropi nalazimo alhemijske načine da ne zavisimo od državnog novca, šta je teško jer smo svi u regionu zavisni od toga. Kako nisam profesionalni reditelj, nemam profesionalnu frustraciju da se socijalno ostvarim. Meni je film eksperiment. Ako želim da ga uradim, uradiću ga koliko god mi za to trebalo, tako da nemam presiju oko toga.

Planirate li neku buduću suradnju s istom ekipom?

Apsolutno. Mislim da smo sklopili dobru ekipu, od kostimografa do montažera. Ovo je jako mali kulturni prostori, a i nas suštinski ima jako malo. Ideja je da pokušam i drugi put da izanimiram ekipu za neki novi, suludi projekat, ali vreme će pokazati koliko će to biti izvedivo.

Ima li u vašem filmu jugonostalgije ili omaža njenoj kulturi?

Film ima atmosferu sa kraja 1970-ih i početka 1980-ih, šta se postiže načinom pristupa i kvalitetom fotografije. Ima dosta skrivenih poruka koje sam ubacio za domaću publiku, a koje izmame osmeh na ivici usana, ali nisu suštinski bitne za priču. Tu su ime androida Nimani, preko brojeva na ekranima, koji su zapravo bitni datumi srpske istorije, ili operativnog sistema po imenu Tifa. Dakle, dosta postmodernističkog i pomalo dadaističkog omaža. Kad smo prikazivali film u Rusiji, uz neke komične momente koji su u filmu dosta ugušeni melanholičnom atmosferom, tamošnja publika je reagovala jer je kalibrisana na satirični SF koji je blizak njihovoj kulturi i koji je kritikovao sistem na metaforičan način. To je obradovalo scenaristu jer je humora na početku bilo mnogo više, ali sam ga na kraju izbacio u montaži.

SF kao eksces

Na dosadašnjim Fantastic Zagreb film festivalima znalo se naći srpskih, odnosno koprodukcijskih filmova. Kako se inače drži srpska SF produkcija?

Imamo dosta jaku scenu SF pisaca proznih radova i jaku SF kulturu temeljenu na vremenu bivše Jugoslavije sa periodikama i knjigama koje su tada izlazile. Sad kad je došlo do liberalizacije tehnologije, ljudima padne na pamet i osmele se da nešto snime. Tandem koji čine Milan Todorović i Marko Jocić snimio je horor film ‘Zona mrtvih’, a tu su ‘Procep’ i ‘Mamula’. I ‘Srpski film’ Srđana Spasojevića je bio na brojnim festivalima. Kad spomeneš Srbiju na nivou imena iz sveta filma, ljudi znaju za Emira Kusturicu, ali ne znaju šta je tačno snimio. Istodobno, svi znaju za ‘Srpski film’. Zbog toga možemo da kažemo da je Spasojević na dosta paradoksalan način napravio pozitivan PR za zemlju. Na tu sam se temu šalio sa scenaristom Acom Radivojevićem, rekavši da je za ljude koji su važili za ratne zločince i silovatelje nemoguće da naprave tako eksplicitan film. Kad smo videli kakvu je eksploziju ‘Srpski film’ doživeo u međunarodnim medijima i koliko se o njemu pričalo, to je moglo samo da nas pozitivno stimuliše. U srpskom SF filmu ne postoji neka scena ili talas, nego se radi o ekscesima koji uz određenu postignutu učestalost sa distance deluju kao neka vrsta talasa i pravca razmišljanja. Inače, cela srpska SF kultura ima tradiciju i generalno možemo reći da je to neka vrsta undergrounda, supkulture, ali vrlo jake supkulture, šta je retkost za ove prostore. Ona nije mainstrema u smislu velikih izdavačkih kuća i lanaca. Horor je već nekako ušao u javnost i medije, trilera je manje, ali ljudi poput Bobana Kneževića i dalje rade na popularizaciji SF kulture.

Kad spomeneš Srbiju, svi znaju za Kusturicu, ali ne znaju šta je tačno snimio. Istodobno, svi znaju za ‘Srpski film’. Zbog toga je Spasojević napravio pozitivan PR za zemlju

Ranije ste spomenuli podršku nadležnih srpskih institucija…

U suštini sam ekstremno zahvalan Filmskom centru Srbije jer je naš projekt u startu zvučao vrlo suludo, ali oni su ga podržali i zato imaju razlog da budu ponosni s obzirom na rezultate i pažnju koju film izaziva. A mi imamo razlog da im budemo večno zahvalni. Pošto imamo kontakte sa filmadžijama iz Amerike, gde takva vrsta pomoći ne postoji, osećamo se srećnima zbog te mogućnosti. U Srbiji stvari funkcionišu suludo, ali smo pored podrške Filmskog centra imali dobar tretman na FEST-u. Tamo nam je nagrade dodelio nezavisni međunarodni žiri, šta je bio podsticaj za odlazak na druge međunarodne festivale. Kada smo krenuli, nismo računali na lokalnu podršku, ali nam je uspeh na lokalu na kraju bio jako bitan za globalni put.

Kakva je po vama sadašnjost i budućnost srpskog filma, s obzirom na česte pohvale koje stižu od strane hrvatskih filmskih radnika, uz ocjenu da je srpska kinematografija u uzlaznoj putanji?

To je uvek pogled sa druge strane plota, jer ja imam isto mišljenje o hrvatskom filmu. Linija kojom ide hrvatski film je mnogo očiglednija: 1990-ih je dobar deo filmova bio ismevan i scena je, uz neke izuzetke, bila naivna, u 2000-ima su postojali filmski uspesi, ali je sve i dalje bilo na nižem nivou nego u Srbiji. Sad se film dobro prezentuje. HRT je tako seriju ‘Novine’ prodao Netflixu, šta je nezamislivo da se desi RTS-u. Drago mi je da naša ostvarenja sa druge strane plota tako deluju, ali je, i to ne samo u filmu, uvek slađe ono šta je sa druge strane.

S obzirom da se bavite i stripom, kakvo je vaše viđenje srpskog i regionalnog stvaralaštva?

Ja sam vizuelni umetnik po profesiji i živim od grafičkog dizajna, ali se bavim i stripom. Imali smo 1990-ih dosta jaku alternativnu strip scenu sa dosta fanzina. Tome sam i ja dao svoj doprinos. Od 2000. internet je postao sve prisutniji po kućanstvima, pa se fanzinska kultura premestila u online sferu. Fanzinska scena je nastala iz punk, omladinske kulture 1980-ih i 1990-ih. Tu su postojali jako ozbiljni autori; mnogi od njih sada rade za inostrano tržište i to je posledica globalizacije i globalnog tržišta. Ali to je u Hrvatskoj mnogo primetnije.

Nedavno je u Zagrebu predstavljen ‘Kritički vodič kroz srpski film od 2000. do 2017.’ Kakav je vaša ocjena knjige?

Mislim da je reč o neviđenom, epskom poduhvatu. Sublimirati sve dugometražne igrane filmove, od amaterskih do najvećih, odličan je zahvat i mislim da su Ivan Velisavljević, Zoran Janković i Đorđe Bajić napravili odličan posao. U Srbiji imamo problem sa arhiviranjem bilo čega, pa i kulturom sećanja, da se tako izrazim. Dobro je da sa ovom knjigom ostaje dokument jednog zanimljivog perioda u srpskom filmu. Ta knjiga budi nadu jer iz nje vidite koliko ima zanimljivih ekscesa i interesantnih projekata. Kad neko tu knjigu stavi pred vas, imate mnogo veće poštovanje prema filmskoj zaostavštini jedne zemlje u periodu od 17 godina, a koji nije nimalo naivan. Osim toga, autore sam ucenio da mora da se desi i dopunjeno izdanje koje bi obuhvatilo 2018. godinu tako da bi i moj film ušao u knjigu (smijeh).

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više