Svojim cjelokupnim opusom Slavenka Drakulić dokazala je da vrhunskog novinarstva nema bez stvaralačke mašte, pritom se istodobno u svom književnom radu oslanjajući na novinarske prakse – navedeno je, među ostalim, u obrazloženju nagrade za životno djelo "Otokar Keršovani" koja je na Dan slobode medija, 3. svibnja, u Hrvatskom novinarskom društvu dodijeljena autorici koja se od osamdesetih do danas – unatoč medijskom progonu devedesetih, unatoč bolesti koja je prati od mladih dana, i dvjema transplantacijama bubrega te uz sjajnu književnu karijeru – nije prestala baviti novinarstvom. Dio tog rada može se naći u knjigama "Smrtni grijesi feminizma" (Fraktura, 2020. – drugo, prošireno izdanje, "Oni ne bi ni mrava zgazili" (Feral Tribune, 2003.) i "Rat je svugdje isti" (Fraktura, 2022.).

"Priznanje kolega je velika stvar, tome se nikako nisam nadala. Tim više što sam baš u ovoj struci preživjela teška vremena, iako, naravno, nisam bila jedina. To me nije odvratilo da nastavim niti me bavljenje književnim stvaralaštvom udaljilo od novinarstva", kaže Slavenka Drakulić u uvodu intervjua, koji smo, zbog nagrade, posvetili njezinom novinarskom radu.

Je li novinarstvo bilo vaš izbor?

Novinarstvo nisam baš odabrala, nekako su me okolnosti uputile prema pisanju, prije svega osnivanje tjednika Polet. Završila sam komparativnu književnost i sociologiju, što ne nudi veliki izbor zanimanja. Neko sam vrijeme radila u II. gimnaziji, jako sam voljela biti s učenicima, ali i pisati, surađivati u studentskoj štampi koja je tada bila najbolja novinarska škola. Vjerujem da nitko iz moje generacije nije završio novinarstvo na Političkim znanostima, ali je mnogo novinara u kulturi prošlo kroz tu školu.

Kad mi se pružila prilika da se zaposlim u Startu, prevladala je želja da pišem. Start mi je pružio mogućnost pisanja dužih tekstova, intervjua, reportaža, eseja... Bilo je to, usudila bih se reći, zlatno doba štampanog i televizijskog novinarstva jer je partijski pritisak već bio popustio i došla je do izražaja novinarska kvaliteta. Tada su se afirmirale novinarke moje generacije, na primjer Maja Miles, Jelena Lovrić, Vesna Kesić ili mlađe, kao Jasna Babić. A uskoro je zasvijetlio i Feral Tribune.

Da danas završavate fakultet, biste li ponovno ušli u novinarstvo?

Ne, ne bih više poželjela biti novinarka. To se zanimanje suštinski promijenilo, prije svega pod utjecajem razvoja tehnologije. Promijenio se i koncept novinarstva i samih medija. Zapravo je riječ o promjeni kulturne paradigme, od kulture riječi na kulturu slike. Nova tehnologija nam nudi platforme kojima dominiraju slike. Novinarski tekstovi danas kao da postaju sve više dodatak slici. I ne samo to, ne postoji više sistem informiranja kojem možemo vjerovati. Jako je teško razlikovati prave od lažnih vijesti, tzv. fake news. No to je druga priča.

 

Optužene smo kao nacionalne izdajnice

Što je na vas formativno utjecalo u novinarstvu, tim više što ste dosta brzo u Startu počeli objavljivati eseje?

Zapravo nikada nisam radila u dnevnim novinama pa tako nisam prošla uobičajen novinarski put, od izvještavanja u gradskoj rubrici do komentara, a kako sam se uglavnom bavila temama iz kulture i tzv. fenomenima, to je zahtijevalo duže forme. U našem se novinarstvu tada nije često pojavljivao autor ili autorica u prvom licu, osim u autorskim kolumnama. U svojim sam tekstovima pokušala nešto promijeniti, uvesti nešto kao što je američki new journalism, tipa Trumana Capotea.

Tih ranih osamdesetih su me zanimali eseji Susan Sontag i Hansa Magnusa Enzesbergera. Ipak, najznačajniji utjecaj na mene imalo je dvoje stranih novinara, možda zato što su oboje stilski na rubu literarnog izražavanja. Jedan je poznati poljski novinar i pisac Ryszard Kapuściński kojeg sam otkrila dosta rano. Druga je manje poznata, ali odlična američka ratna dopisnica Martha Gelhorn, čija mi je knjiga sabranih ratnih reportaža "The Face of War", i uopće njezin osobni pristup ratu, poslužila kao model za non-fiction knjige o ratu, ali i socijalizmu, Europi itd.

Tekst Vještice iz Rija je bio poziv na medijski linč, koji je imao, rekla bih, dramatične posljedice na naše živote. Naravno, nismo bile jedine, prisjetimo se Mire Furlan i Rade Šerbedžije

Davno sam čula priču o vama za koju uopće ne znam je li točna: kada je redakcija Starta dobila prvu faks mašinu, vi ste je koristili da biste slali svoje tekstove inozemnim redakcijama. I ako nije točna, rekla bih da je dobra metafora za vašu ambiciju da izađete izvan domaćih medijskih okvira, što vam je i uspjelo, a što je pak rijetko u našem novinarstvu.

Zgodna priča, ali posve netočna! Niti sam slala tekstove stranim redakcijama s redakcijskog faksa niti je bilo riječ o ambiciji da uspijem vani. Faks sam sama kupila negdje sredinom osamdesetih, a tekstove sam slala u inozemne, mahom američke, engleske, njemačke i talijanske novine i tjednike iz nekoliko razloga. Jedan je bio da sam, zajedno s cijelom redakcijom tjednika Danas, 1992. ostala bez posla. Danas je, naime, preuzela redakcija bliska vlasti, a nas sve kao višak poslala na burzu rada.

Drugi je razlog bila činjenica da ovdje nije baš bilo prilike za objavljivanje nakon difamacijskog teksta "Vještice iz Rija", koji je krajem 1992. objavio Globus, dakle te hajke na pet žena koja se proširila i na druge novine. I tako je bilo idućih desetak godina. Možda je dobro da podsjetim mlađe čitateljice: radi se o jednoj od sramotnijih epizoda hrvatskog novinarstva kad je tzv. investigativni tim tjednika Globus, a ustvari Slaven Letica, kako je pokazalo suđenje, dok je urednik bio Denis Kuljiš, objavio neku vrstu potjernice za pet žena koje nisu imale previše toga zajedničkog, osim što su bile protiv nacionalizma i ratnohuškačke politike tadašnje vlasti.

Bile smo to Jelena Lovrić, Vesna Kesić, Rada Iveković, Dubravka Ugrešić i ja. Optužene smo kao nacionalne izdajnice, a najvažnije je da su nam u tekstu pobrojena krvna zrnca, pa čak i ona naših muževa. Bio je to poziv na medijski linč, koji je imao, rekla bih, dramatične posljedice na naše živote. Naravno, nismo bile jedine, prisjetimo se Mire Furlan i Rade Šerbedžije, koji su također platili skupu cijenu ne samo svojih uvjerenja, nego, poput Šerbedžije, i svoje "krive" nacionalne pripadnosti. No kako sam od ranije počela surađivati sa stranim medijima, samo sam nastavila. Bilo je to istovremeno i vrijeme rata i potražnje za novinarskim tekstovima iz zaraćenog područja.

Slavenka Drakulić (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)

Drago mi je da ste sami spomenuli tu užasnu hajku koju je pokrenuo Globusov tekst, koja je k tome i najgori primjer odštampane mizoginije u povijesti hrvatskog novinarstva. Dvojila sam se hoću li vas pitati jer se, koliko znam, nerado vraćate na to. Dok ste čekali sudsku presudu zbog progona tim tekstom, izjavili ste da ćete od odštete osnovati novinarsku nagradu za Vješticu godine. Sviđa mi se ta ideja, što je bilo s tim?

Baš mi je drago da ste spomenuli tu moju prastaru ideju, koja je bila odlična, ali sam je zamislila kao kolektivni čin svih nas, kao i onih žena koje su se osjećale kao vještice. Bilo je to u vrijeme razjedinjenosti ženskih grupa, građanske udruge još su bile novost i ispostavilo se da bi takvo što bilo teško organizirati. Osim toga, uglavnom sam boravila u Švedskoj. Ipak, možda još nije kasno.

 

Javna diskusija ovdje nema tradiciju

U zadnjem tekstu prvog izdanja "Smrtnih grijeha feminizma" iz 1984., "Umjesto biografije", pišete: "U početku, svaki put kada bih u svojim tekstovima spomenula riječ feminizam, urednici bi je pedantno prekrižili. Danas to više ne čine." Objavljujete u medijima preko 50 godina. Koliko se, iz feminističke perspektive, u tom periodu promijenio svijet?

Velika je to tema, prevelika za jedan razgovor. Svijet se i jest i nije promijenio. Evo jedan mali primjer: kad je, nakon skoro 40 godina, 2020. objavljeno ponovno izdanje "Smrtnih grijeha feminizma" mnoge su mlađe čitateljice bile zapanjene. Zapanjilo ih je prije svega što je toliko problema ostalo isto – nasilje nad ženama, nejednake plaće za jednaki rad, sudjelovanje u upravljačkim tijelima institucija ili u visokoj politici, da spomenem samo neke. Da ne govorimo o pravu žene na izbor da pobaci ili rodi, iako se radi o njenom vlastitom tijelu. To se pravo pod utjecajem religije i konzervativnih vlasti stalno dovodi u pitanje. Nije čudo da su se Francuskinje izborile da ovo pravo uđe u ustav, uz podršku predsjednika Emmanuela Macrona.

Kad je 2020. objavljeno ponovno izdanje "Smrtnih grijeha feminizma" mnoge su mlađe čitateljice bile zapanjene jer je toliko problema ostalo isto – nasilje nad ženama, nejednake plaće za jednaki rad

Što vam je u novinarskom i publicističkom radu bilo najteže napisati?

Bez sumnje mi je najteži bio rad na knjizi "Oni ne bi ni mrava zgazili". Radi se o portretima osoba optuženih za ratne zločine na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ). Pišući o njima, zapravo o okolnostima koje su omogućile da zločine ili počine ili narede, morate se suočiti s nekim teškim etičkim i moralnim pitanjima. Jesu li ti ljudi monstrumi, kako je uobičajeno reći, ili se u svakom čovjeku krije mogućnost počinjenja zla? Ako su takvi ljudi samo izuzeci, kako bismo voljeli vjerovati, onda su zanimljivi jednako poput slučajeva ludila ili kakve čudne bolesti.

Međutim, što ako svi u sebi nosimo mogućnost da u određenim okolnostima odaberemo krivu stranu, stranu zla? Na tu je temu napravljeno puno istraživanja i zapravo nema zaključka koliku ulogu u tom izboru igraju porijeklo, odgoj, obrazovanje, karakterne osobine pojedinca. Iz tog niza pitanja je i nastala knjiga "Oni ne bi ni mrava zgazili". Naime, optuženici za ratne zločine su iz različitih socijalnih, ekonomskih, obrazovnih itd. sredina, tako da pružaju uvid u raznolikost takvih ljudi.

Uvjerena sam da svi mi imamo u sebi taj potencijal da počinimo nešto loše, ali imamo i mogućnost izbora. O borbi dva principa u čovjeku zapravo svjedoči cijela kulturna povijest, od religijskih tekstova, jer su religije prve artikulacije tih čovjekovih osobina, pa sve do literarnih djela Prima Levija. I na koncu, baveći se ratnim zločincima morate se upitati bih li i ja mogla učiniti tako nešto.

U vašoj zadnjoj knjizi priča "O čemu ne govorimo" također se bavite zahtjevnim temama – krajem života, bolestima, izdajom tijela, poniženjima, ali i strašću u poznim godinama. Nekada – kao kada je nedavno jedino Monika Herceg govorila o svom iskustvu abortusa na zahtjev – čini mi se da javno ne govorimo gotovo ni o čemu važnom u prvom licu ili da tek otvaramo mnoge teme, dok su istovremeno društvene mreže permanentni reality show. Koje su najveće tabu-teme u našem društvu i o čemu bi mediji trebali pisati, a ne pišu?

U našem društvu i dalje dominira politika. Sve se druge ozbiljne teme, kao zdravstvo ili obrazovanje, miču u stranu. Javna diskusija, javna polemika o temama od zajedničkog interesa ovdje nema tradiciju. Ovdje se ljudi na najodgovornijim političkim pozicijama – svađaju! Ali, i mediji su se promijenili, kao što sam spomenula, tako da su neke teme privlačnije za "klikanje" od drugih.

U općoj tendenciji površnosti i zabavnim sadržajima, ozbiljne se teme povlače na internetske platforme, gdje ostaju lebdjeti u izoliranim mjehurićima. Teško je uopće kreirati svijest o javnom interesu danas, pa tako i tema korupcije, koja je rak-rana svih post-socijalističkih društava a ne samo našeg, ostaje prikrivena. Tek tu i tamo do javnosti dopre vijest o spektakularnom hapšenju. Čak i kad novinar ukaže na neku takvu pojavu, tko će to objaviti? Kad objavi, hoće li nove činjenice potaknuti tužiteljstvo ili policiju da pokrenu istragu? Problem je i u tome što korupcija čini zatvoreni krug koji je teško probiti. Pogledajte samo neviđeni otpor prema istraživanju korupcije u Hrvatskoj prema glavnoj europskoj tužiteljici Laure Codruțe Kövesi, a radi se o europskoj tužiteljici, a ne novinarki. Situacija me malo podsjeća na otpor MKSJ-u u vrijeme rata.

 

U novinarstvu nema isprike

Što su vam novinarska znanja, tehnike, metode dale u književnom radu, a što književne u novinarskom?

Teško mi je i nabrojiti što mi je sve dalo novinarstvo! To je prije svega disciplina. U bavljenju književnošću najteži je upravo taj dio, beskrajni sati i dani sjedenja za pisaćim stolom. Biti spisateljica nije lako ako te ne drži stolica jer ideje ti mogu biti fantastične, ali roman od tristo stranica treba i fizički napisati. Za to treba odlučnosti, ali najvažnija je disciplina. U novinarstvu nemaš isprike, nema pospanosti, neraspoloženja, loše volje, važnijeg posla jer tekst se mora isporučiti. Zatim, u novinarstvu je najvažnija znatiželja, bez toga jednostavno ne možete biti novinar.

Ali kuda usmjeriti i kako disciplinirati tu znatiželju? I naravno, naučilo me kako napisati tekst, kratak ili dugačak. Moraš razlučiti važno od nevažnog, komponirati ga po nekim pravilima struke, paziti na rečenicu, a iznad svega – odbaciti nevažno, skratiti tekst. Veliko je umijeće kraćenja tekstova. Sve mi je to bilo jako važno. Kad je o razlici između novinarstva i književnosti riječ, uvijek se sjetim što je navodno rekao češki novinar i pisac Karel Čapek: novinarstvo je pisanje o novim temama u već postojećim i utvrđenim formama, dok je književnost pisanje o starim temama na novi način.

Uvjerena sam da svi mi imamo u sebi potencijal da počinimo nešto loše, ali imamo i mogućnost izbora. Na koncu, baveći se ratnim zločincima morate se upitati bih li i ja mogla učiniti takvo nešto

A najbolji opis pisaca mi je onaj koji sam čula od američkog pisca Paula Austera, samo nisam sigurna je li njegov ili je nekoga citirao: pisci lažu, kradu i izmišljaju. Upravo obrnuto od novinara! Divan je i posve točan taj opis. Trebala sam u sebi pomiriti novinarku i spisateljicu i odlučiti koja tema kamo spada. Od književnosti ponekad posuđujem opise emocija i psiholoških stanja, tako da moji tekstovi znaju biti nešto između. Kako je netko davno napisao: ja pišem "nečisti žanr". Jako volim biti baš tu, negdje između, ni tamo ni ovamo.

Roman "Kao da me nema" o masovnim silovanjima u Bosni nastao je na temelju vašeg novinarskog rada za vrijeme rata. Jeste li razmišljali da napišete non-fiction knjigu o tome?

Ne, dovoljno mi je bilo da pišem kratke novinarske forme, koje sam poslije ipak objavila u knjigama, na primjer "Balkan express" i "Rat je svugdje isti". "Kao da me nema" je faction roman, roman nastao na temelju podataka, činjenica, izjava, svjedočanstava i mojih razgovora sa žrtvama. To mi je iskustvo bilo važno baš u smislu granica novinarstva. Naime, nakon što sam pisala o masovnim silovanjima u novinarskim formama kao što su komentar, reportaža i intervju, osjetila sam da tu ne mogu postići ono što sam željela, da čitatelj osjeti užas tog iskustva koji će ga emocionalno dotaknuti. To je u novinarstvu teško postići pa sam posegnula za literarnim uobličavanjem dokumentarnog materijala, što mi je omogućilo da dobijem upravo taj emocionalni angažman čitatelja. Umjesto brojnih svjedočanstava silovanih žena, u knjizi je svjedočio jedan izmišljeni ženski lik, ali svi su se detalji njenog svjedočanstva zaista dogodili.

U eseju "Djevojčica s naočalama" iz knjige "O čemu ne govorimo", u kojem lamentirate o potrebi "oslobađanja" od knjiga koje su se kroz godine nagomilale na policama, pišete: "Prikriveni razlog premišljanja o knjigama, odnosno o reduciranju stvarnosti na ono nužno, jest da je vremena, zbog mojih godina, sve manje." Na što to vrijeme ima smisla utrošiti, što vam u selekciji ostaje kao vrijedno?

Stjecajem životnih okolnosti te sam prioritete morala sebi postaviti puno ranije tako da nije bilo razloga da ih sada mijenjam. Bilo mi je važno ostati dosljedna svojim principima i uvjerenjima i ne raditi kompromise, ni u poslu ni privatno, koliko god je to moguće. Birati mudro životne bitke. I još, njegovati prijateljstva i odnose s ljudima, ne konfrontirati se, ne trošiti energiju na glupe sadržaje i površnu socijalizaciju. Naravno, pisanje i čitanje ostaje i dalje nužnost. Makar, moram priznati da me godine u tome ponešto usporavaju.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.