Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dala je prošlog tjedna intervju za Deutsche Welle, pa na pitanje o tome kad će službeno posjetiti Beograd, što bi bio uzvratni posjet jer je predsjednik Aleksandar Vučić prije šest mjeseci službeno boravio u Zagrebu, odgovorila ovako: ‘U Beograd ću otići vrlo rado kad se postave konkretne pretpostavke za taj posjet, odnosno kad bude napravljen konkretan napredak. Za mene je to prije svega rješavanje pitanja nestalih osoba.’ Dodala je da se boji porasta tenzija između Hrvatske i Srbije u danima obilježavanja dvadeset i treće godišnjice operacije Oluja: ta bojazan je opravdana, jer je početak kolovoza jedno od onih razdoblja u godini kad između Zagreba i Beograda tradicionalno vrcaju verbalne iskre.

Međusobni odnosi gotovo ne postoje izvan rutinskih poslova nižepozicioniranih državnih komisija te medijskih skandalčića, koji izrastaju iz suvišnog retoričkog podbadanja

No vratimo se predsjedničinoj izjavi da će u Beograd kad bude napravljen konkretan napredak vezan za nestale u ratu, što se čini debelim prolongiranjem u odnosu na najave iz veljače, kad je Vučić bio u Zagrebu, da bi se uzvratni posjet mogao zbiti do početka ljetnih odmora ili najkasnije u ranu jesen. To znači da u prošlih šest mjeseci nije postignut nikakav pomak u hrvatsko-srpskim odnosima, premda se u veljači euforično izjavljivalo da se radi o historijskom događaju, da odsad više ništa neće biti isto i da slijedi zajedničko okretanje svijetloj budućnosti. I ne samo da se ništa nije pomjerilo u pozitivnom smjeru, nego se i poprilično pogoršalo, pa odnosi Srbije i Hrvatske, u političkom smislu, danas gotovo da i ne postoje izvan rutinskih poslova nižepozicioniranih državnih komisija te medijskih skandalčića, koji izrastaju iz suvišnog retoričkog podbadanja u kojem posljednjih tjedana prednjači srpska strana.

Jasno je, dakle, da je medijski spektakularno ugošćivanje Aleksandra Vučića bio golemi politički promašaj nepripremljene predsjednice Grabar-Kitarović, ali tko se toga još sjeća, tko će pamtiti što je bilo jučer i prekjučer, kad nailaze novi događaji i nove prilike da predsjednica pokaže svu raskoš svog estradnog talenta tek uzgred povezanog s politikom i sa služenjem općem dobru. I sama Grabar-Kitarović, naravno, shvatila je da se radilo o pogrešci u koju su je gurnule sugestije američkih i europskih diplomata te njezinog savjetnika Mate Granića, pa je povukla kočnicu i obustavila njegovanje intenzivnijih i toplijih odnosa s Vučićem, što ju je, u povodu službenog boravka u Albaniji, učinilo metom Aleksandra Vulina, ministra obrane i Vučićevog specijalca zaduženog za regionalno nabacivanje teškim riječima i kardinalnim optužbama. Prilično je izvjesno da predsjednica države do kraja mandata, u idućih petnaestak mjeseci, neće bitnije mijenjati svoj trenutni kurs prema Srbiji, jer ne želi iritirati premijera Andreja Plenkovića, HDZ i svoje biračko tijelo, odnosno ne želi dodatno umanjivati svoje šanse za reizbor. Ona će se do daljnjeg povući na sigurno odstojanje od delikatne hrvatsko-srpske tematike, a ako joj se približi, to neće biti iz konstruktivnih razloga, nego eventualno zbog toga da privremenim i ciljanim zaoštravanjem sa Srbijom ubere nešto predizbornih poena, ukoliko joj se situacija oko osvajanja drugog mandata na Pantovčaku ne bude razvijala u skladu s očekivanjima.

Ostaju premijer Plenković i predsjednik Vučić. Stvari s Plenkovićem, u tom pogledu, jasne su i dosta jednostavne. Njegova politika prema Srbiji sastoji se u relativno pristojnoj hladnoći i popriličnoj nezainteresiranosti za poduzimanje napora koji bi doveli do boljih i aktivnijih odnosa. Plenković se prema Srbiji i Vučiću postavio s visoka, emitirajući poruku da se radi o državi koja se još mora namučiti i dokazati da bi bila ravnopravan sugovornik Hrvatskoj, članici Europske unije. Više je razloga za takvu premijerovu taktiku kad je riječ o Srbiji. On je pročitao Vučićev model političkog operiranja i zaključio da se dotični hrani verbalnim sukobima, u čijoj je jezgri unutrašnja nacionalistička mobilizacija i uspostavljanje privida političke nadmoći i kontrole, pa mu je naprosto odlučio izbiti iz ruku to sredstvo manipulacije.

Andrej Plenković je pročitao Vučićev model političkog operiranja i zaključio da se dotični hrani verbalnim sukobima, u čijoj je jezgri unutrašnja nacionalistička mobilizacija

Shvatio je da će srpskog predsjednika najviše pogoditi ignorancija, neobaziranje i izbjegavanje konflikta: to se odnosi i na one situacije u kojima Vučić ili netko drugi iz srpske vlasti ispravno reagira na nešto na što treba reagirati, kao što je hrvatsko relativiziranje Jasenovca i karaktera Nezavisne Države Hrvatske ili kao što je neprocesuiranje ratnih zločina počinjenih nad Srbima u operaciji Oluja i poslije njezinog završetka. Plenković sistematično izbjegava da ga se uopće dovede u isti kontekst s Vučićem, čime je podosta otupio politički najmoćnijeg Srbina. Šef HDZ-a najednom je u igru uveo i temu ratne odštete, što je idealno za ucjenu i međusobno udaljavanje, te zna da će Hrvatska, kad god to bilo, doći u poziciju da suodlučuje o europskoj budućnosti Srbije i da će to biti jedinstvena prilika za okončanje otvorenih pitanja u vlastitu korist: Plenković se opredijelio za čekanje, jer vjeruje da, u pogledu hrvatsko-srpskih odnosa, vrijeme radi za Hrvatsku, što se savršeno uklapa u njegovo generalno poimanje političkog posla.

Spomenuta relativna pristojnost Andreja Plenkovića, pak, proizlazi iz toga što se ne želi zamjerati onom kraku europske politike – riječ je ponajprije o njemačkoj kancelarki Angeli Merkel – koji želi napredovanje Srbije prema Europskoj uniji, premda ta želja trenutačno nije toliko snažna i konkretna da bi mogla parirati protivnicima proširenja i zagovornicima opreznijeg otvaranja EU prema Srbiji, ali i prema drugim problematičnim zemljama Zapadnog Balkana: tome je tako ponajprije stoga što je Merkel zabavljena unutrašnjopolitičkim previranjima oko pitanja imigracije iz islamskih zemalja te urušenim američko-europskim odnosima. Drugi razlog jest u činjenici da Plenkovićeva tanka parlamentarna većina uključuje i troje zastupnika Samostalne demokratske srpske stranke, koja ima dobre kontakte sa službenim Beogradom i kojoj je stalo do toga što misli predsjednik Vučić. Treći razlog sadržan je u sličnim interesima Srba i Hrvata kad je riječ o Bosni i Hercegovini, u kojoj će uskoro početi i oficijelna kampanja za važne listopadske izbore. Interes Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske, pojednostavljeno, jest da se više-manje održi status quo u BiH, to jest da Milorad Dodik i Dragan Čović zadrže u svojim rukama moć da spriječe svaki eventualni pokušaj unutrašnjeg integriranja, pri čemu im posao olakšava dugogodišnje lutanje bošnjačke politike u pogledu načela na kojima bi trebala postojati iznutra integriranija i funkcionalnija Bosna i Hercegovina. Nema sumnje da Zagreb i Beograd imaju kontrolu nad političkim akcijama Mostara i Banje Luke, iako u javnosti i međunarodnoj politici pokušavaju ostaviti dojam da se ne miješaju u unutrašnje poslove druge države.

Vučićeva situacija neusporedivo je kompleksnija i slojevitija od Plenkovićeve. Osim što ga čekaju teške odluke u vezi s Kosovom, pa zbog toga donekle i nastoji održavati tenziju s Hrvatskom, i što balansiranje između Europske unije i Rusije ne donosi opipljivije rezultate, a u zemlji mu već mjesecima traje ulični mafijaški rat, Vučić je u velikoj mjeri zarobljenik vlastite političke prošlosti, a zarobljenik je zato što nema dovoljno hrabrosti i odgovornosti da raskrsti sa svojim zabludama iz devedesetih godina i da se politički obračuna s učiteljem i vođom iz tog vremena – Vojislavom Šešeljem, odnosno sa svime što šešeljevci unose u politički i javni život Srbije. Iz toga je onda niknula njegova strategija prema Hrvatskoj, strategija koju je još jednom iznio i prošlog tjedna u razgovoru s izraelskim predsjednikom Reivenom Rivlinom u Beogradu: ‘Na različite načine gledamo na sukobe iz devedesetih i ono što neki slave kao najveću pobjedu, mi to doživljavamo kao najveću nesreću za naš narod.’ Na takvim postavkama – na njegovanju dvaju paralelnih pogleda na iste traumatične događaje iz bliske prošlosti – ne može se graditi nikakav odnos i nikakva budućnost, jer više puta godišnje mora doći do sudaranja i varničenja između različitih pogleda, no Vučić od toga ne odustaje. Valjda smatra da je otkrio čarobnu formulu kojom će istovremeno namiriti i svoje nacionalističko biračko tijelo i međunarodne političke faktore, kojima je uvijek milo čuti kad neki balkanski lider zbori o potrebi odmicanja od prošlosti zarad buduće ‘poslovne’ suradnje, u kojoj ne mora biti i međusobne naklonosti. Istina je, međutim, ta da je još veće produbljivanje mržnje, jaza i nepovjerenja između dviju zemalja i dvaju naroda jedina posljedica Vučićevih dramskih nastojanja da Srbe i Srbiju ispostavi najvećim žrtvama – ali ne i najvećim gubitnicima – postjugoslavenskih ratova.

Taj politički smjer – relativizacija, patetično zamagljivanje te zatvaranje očiju pred činjenicama i zdravim razumom – kad-tad mora dovesti društvo u ćorsokak zaostalosti, zapuštenosti i izolacije, a takvo društvo nije sposobno za zdravo i konstruktivno sudjelovanje u svijetu oko sebe. To je začarani krug propadanja i izvrstan poligon za manipulatore najnižim strastima kojima je očuvanje vlasti i moći visoko iznad interesa građana i općeg napretka.