>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Dayton

Osiromašena, obesmišljena i besperspektivna BiH ostaje tinjajući ‘faktor nestabilnosti’ cijele regije, nemoćna da sama, s ovakvim susjedima, iznađe rješenja, a pritom cinično zaboravljena i ostavljena od onih koji su je ‘strpali u luđačku dejtonsku košulju’

DAYTON; američki grad u saveznoj državi Ohio koji je svjetsku poznatost stekao zahvaljujući Dejtonskom mirovnom sporazumu. Taj su sporazum potpisali tadašnji predsjednici BiH, Hrvatske i Srbije u tamošnjoj vojnoj bazi u studenome 1995., sve uz snažan politički pritisak tzv. međunarodne zajednice.

Time je okončan četverogodišnji rat u BiH. To je otprilike bio i krajnji domet tog sporazuma. Ubrzo će se naime pokazati da je postsocijalistička, tranzicijska, dejtonska BiH strukturno postavljena na način koji u praksi čini jako teškim čak i minimalno tekuće funkcioniranje države. Razorni učinci rata i ideologije etnopolitike praktično su zaokruženi Dejtonskim sporazumom: dobili smo nefunkcionalnu, po nacionalnom ključu duboko podijeljenu zemlju s dva entiteta, deset kantona i jednim distriktom, s nevjerojatno kompliciranim i užasno skupim administrativno-birokratskim aparatom. Državu u kojoj kompradorske mafijaške političke elite sva tri ‘konstitutivna’ bosanskohercegovačka naroda održavaju i podgrijavaju stanje nacionalnih napetosti u svrhu svoga održanja na vlasti, motivirane vlastitim materijalnim interesima realiziranim putem korupcije, klijentelizma, nepotizma, to jest dobro nam poznatim pljačkaškim karakteristikama ‘prvobitne akumulacije kapitala’.

U današnjoj BiH tako ne žive građani već etno-subjekti, odnosno pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda, čime se krše neka od temeljnih ljudskih prava, garantirana međunarodnom pravnom stečevinom. Usto, ono što u ratu nije uništeno, poslijeratnom je kriminogenom privatizacijom poharačeno u ime neizbježnosti tranzicije u kapitalizam. Sva progresivna postignuća iz razdoblja jugoslavenskog samoupravnog socijalizma: snažna modernizacija, brza urbanizacija, industrijalizacija zemlje i njen ekonomski razvoj, obrazovne i kulturne politike – kojima su ta država i društvo u svega jednoj generaciji, za kratkih petnaest-dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, iskoračili iz srednjovjekovlja u modernost karakterističnu za ekonomski i kulturalno razvijeni svijet 20. stoljeća – protraćena su, ali i na nevjerojatno efikasan način izbrisana iz kolektivnog sjećanja BiH populacije.

Za svaki slučaj – po obrascu karakterističnom i za ostale postsocijalističke zemlje u regiji i Europi – hegemonija dovršava posao stigmatizacije nasljeđa socijalističke epohe, revizionistički reinterpretirajući povijest i tragajući za raznoraznim komunjarama, jugonostalgičarima i sličnim zombijima koji zaudaraju na nedavnu prošlost. Takva BiH, osiromašena, obesmišljena i besperspektivna, ostaje tinjajući ‘faktor nestabilnosti’ cijele regije, nemoćna da sama, s ovakvim susjedima, iznađe rješenja, a pritom cinično zaboravljena i ostavljena od onih koji su je, kako je to primjereno sročeno, ‘strpali u luđačku dejtonsku košulju’.

1/1