PARTIZANI; pojam latinsko-talijanskog porijekla (partisano / partigiano), izvorno korišten za označavanje plaćenog vojnika gerilsko-ustaničkog tipa. Na ovom ga mjestu interpretiramo u kontekstu antifašističkog pokreta otpora i pripadnika Narodnooslobodilačke vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata pod vodstvom Josipa Broza Tita i KPJ, na prostoru koji će nakon rata ući u sastav socijalističke Jugoslavije.

Jugoslavenski partizani bili su dio šire europske antifašističke koalicije za vrijeme spomenutog rata koja je izborila pobjedu nad fašizmom i nacizmom. Jugoslavenske partizanske jedinice uglavnom su bile sastavljene od agrarnog stanovništva, seljaštva te industrijskih radnika-proletera ovih prostora, koje je, većinom, sve do polovice 20. stoljeća živjelo u uvjetima kasnofeudalne zaostalosti, oskudice i sveopće neimaštine. Stoga je i razumljivo da su ga ideologija SKJ, obećanja o prosperitetu i izvjesnost boljeg života, kao i nacističko-fašistički teror kojemu je bio izložen, uspjeli masovno mobilizirati na priključenje partizanskim jedinicama.

Partizani su za vrijeme socijalističke Jugoslavije uživali neograničenu slavu, brojne počasti i beneficije, veliki broj ideoloških narativa iz socijalizma počivao je na pričama, legendama i mitovima o partizanskoj narodnooslobodilačkoj borbi. Raspadom te države, perspektiva, pogled na partizansku povijest značajno se mijenja. S tranzicijom – posebice s jačanjem desnih ideologija širom Europe i istovremenim blaćenjem socijalizma, pa tako i u našoj regiji – partizani se dezavuiraju u svim državama sljednicama SFRJ, proporcionalno agresivnim revizionističkim politikama, to jest postupnoj, ali sigurnoj, rehabilitaciji domaćih nacifašističkih kolaboracionističkih pokreta, prvenstveno četnika i ustaša.

U sklopu takvih politika u prvi se plan guraju, nerijetko prenapuhani, podaci o partizanskim zločinima. Kao navodno najvećeg među njima, desnica propagandistički forsira – a svaka vlast u proteklim desetljećima servilno servisira – onaj s kraja Drugog svjetskog rata nad ostacima poraženih ustaških, četničkih i postrojbi njemačkog Wehrmachta u bijegu, to jest pokušaju povlačenja prema zapadu. Riječ je o seriji osvetničkih egzekucija iz proljeća 1945., učinjenih nad spomenutim fašistima i nacistima na prostoru Slovenije i Austrije koji su se odbili predati partizanima.

Danas je ta povijesna epizoda objedinjena pod pojmom tzv. blajburškog križnog puta. No ona je prije svega indikativna u aktualnom kontekstu, kao političko-ideološki narativ i komemorativni ritual kojima se revizionistički reafirmiraju poraženi nacifašistički režimi, akteri i današnji sljedbenici najgore epizode u povijesti ove zemlje, one NDH-ovske, te istovremeno odbacuje svijetla strana vlastitog povijesnog nasljeđa – antifašističko-partizanska.