>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Prosvjetiteljstvo

Dojam je da su u pravu oni koji tvrde da smo već dospjeli u fazu suvremene antimodernističke refeudalizacije globalnog društva kojim sve glasnije i agresivnije marširaju novi-stari konzervativni fanatici i militantni mrzitelji

PROSVJETITELJSTVO; ‘doba svjetla’. Paradigmatski pojam, jedan od onih kojim se obilježavaju epohe, sustavi mišljenja ili organizacijske politike. Simbolički ukazuje na procese (pro)svijetljenja, odnosno prosvjećivanja, to jest učinke ‘svjetla koje obasjava um’ principima razuma, logike, argumentacije, dokazivih činjenica i metoda njihove provjere.

Vođena mišlju i praksama prosvjećenja, znanstvena elaboracija svijeta i života ulazi u konfrontaciju s dugom poviješću ljudskog neznanja, nerazumijevanja i straha – zadanim i određenim snagom religijskih dogmi – te se započinje s teškim i sporim procesima sekularizacije i modernizacije entiteta koje je tek trebalo definirati, a danas ih prepoznajemo u kategorijama društva i moderne (nacionalne) države.

Čuveni apel Immanuela Kanta s kraja 18. stoljeća – izrečen u osvit Francuske buržoaske revolucije koja se tretira kao povijesni marker epohe – ostaje veliko geslo prosvjetiteljstva, a ujedno i njegova klasična metafora: ‘Izađi iz samoskrivljene nezrelosti, imaj hrabrosti služiti se vlastitim umom.’ Ipak, prosvjetiteljstvo nije neproblematizirana ideja i set vrijednosti.

Theodor Adorno će, primjerice, za prosvjetiteljstvo ustvrditi da je mit i obmana, za njega najočitije proskribirano u iskustvu holokausta. Teoretičari kolonijalizma, nekropolitike i biopolitike, recimo Michel Foucault, često će kritizirati prosvjetiteljstvo s argumentima da su pod geslima prosvjećenja, sekularnosti, modernosti, itd., provođene kolonijalne politike Zapada spram ostatka čovječanstva koje je, navodno, trebalo podvesti ‘pravim’ vrijednostima okcidentalnog tipa, kao i režimi unutarnjeg discipliniranja, nadzora i kontrole.

Činilo se da su dosegnute razine prosvjetiteljskog nauka svojevrstan univerzalistički temelj i minimalna civilizacijska razina prilikom tretmana iskustva ‘svijeta života’, bez obzira na spomenute i nerijetko dobro postavljene kritike ove ideje. No u ranom 21. stoljeću svjedočimo univerzalizmima novog tipa. Takvi izrastaju na svojevrsnom antiprosvjetiteljskom resantimanu stavova aranžiranih od strane neokonzervativnih ideologija, vjerskih fundamentalista i klerikalnih pokreta nove desnice, koji aktivno grade nove politike svijeta bazirane na negiranju i odbacivanju sekularizma.

Dojam je da su u pravu oni koji tvrde da smo već dospjeli u fazu suvremene antimodernističke refeudalizacije globalnog društva kojim sve glasnije i agresivnije marširaju novi-stari konzervativni fanatici i militantni mrzitelji. Ispada kako su kritički prosvijećen um, argumenti i racionalna prosudba – u službi temeljne logike i kolektivnih načela smisla – bila tek naivna očekivanja, te da vrijednosti prosvjetiteljstva funkcioniraju po modelu beskompromisne upornosti, kao nešto za što se treba uvijek iznova, mukotrpno i neprestano izboriti.

1/1