Novosti

Kultura

Liječnik ljute mržnje

Čudesan je panoptikum motiva kojima je Šantić vezao kolajne svojih lirskih sjetvi i žetvi. Temeljito nepročitan, on donekle živi među nama posredstvom svojih uspješnica, no da bi se pravo spoznali dosezi ovoga pjesnika nužno je nujno valoriziranje ukupnosti toga stihovanoga tezaurusa

Large santic slika muzej hercegovine

Aleksa Šantić – pjesnik kojeg nismo naučili slušati (foto Muzej Hercegovine)

Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat' što ovo grije;

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

 

I ostao je Aleksa Šantić, vjerujući u svoju inspiraciju i poslušavši vlastitu pjesmu; ostao je pjesnik u svojem rodnom i smrtnom Mostaru: isprva za čitavoga svojega života, a onda i zanavijek po preminuću...

Pomalo je gluho i nijemo mimo nas proklizala i odgmizala u mrak vijest o obloj 100. obljetnici smrti ovoga velikog pjesnika, svakako unekoliko većeg od onoga što bismo htjeli priznati i proslaviti ili što bismo bili spremni naglas sačuvati i prenijeti naraštajima koji nas imaju naslijediti. Čuvat će na nj uspomenu, naravno, specijalisti književnih zvanja i znanja iz područja srbistike, promovirat će djelo njegovo po školama i univerzitetima oni kojima je to struka, ali teško da će se zaiskati štogod više napora ne bi li se u svijest mlađarije oko nas utkala spoznaja o stvarnoj veličini demijurga kakav je Aleksa Šantić zaista bio.

Koliko jučer, drugog dana veljače bilo je tih atraktivnih 100 godina otkako je jedan poveći poet s ovih zemljanih prostora ploveći otišao u fluid vječnosti. Volim to pomalo lirski ovako reći: otišao je poput rijeke, tako, što je ostao kao Neretva. Neretva stalno odlazi iz Mostara, teče dalje ulijevajući se u Jadran, ali vidimo: ona se iz Mostara nije makla. Baš kao ni Šantić. Baš kao ni Predrag Matvejević, koji je s još više brzaka i vodopada, peripla i glisiranja landrao okolo po Mediteranu, ali nikako nije mogao umaknuti gravitaciji što ju odašilja bazični locus narrationis. Baš kao i Mostarac Šantić, i Mostarac Matvejević otišao je u vječnost drugog dana veljače. Za razliku od Aleksinih sto, Predrag se upokojio takoreći nekidan, ljeta Gospodnjega 2017. I eno ga, eno ga u bronci ostao je i stoji Aleksa u svojem Mostaru i danas, neka su ga barbarski dušmani bili minirali 1992.! Ravno su dva desetljeća da je kulturna pamet ovoga divnoga grada (2004.) revitalizirala pjesnikov kip u slitini bakra i kositra (Mostarci će reći: kalaja), pa je pjesnikova figuracija iz ateljea beogradskoga kipara Nikole Koke Jankovića iznova jedna od likovnih atrakcija toga polietničkog i multikulturnoga grada. Sve ovo zadnje pišem kako bih živoj teatralnosti pulsa Mostara poželio što skoriju zaokruženost u punoj amfiteatralnosti, a koja će biti ostvarena i dovršena postavljanjem statue i Predragu Matvejeviću!

Poručio nam je još davno Šantić da je toplina obiteljskoga gnijezda i ognjišta u njemu sveta obaveza, da je patriotizam vrednota koja gradi duh zavičaja, sve dok "domoljubi" nisu proveli devijaciju u evoluciji i bukom busanja u nacionalistička prsa otjerali svu pamet podalje od sebe u nigdinu. Pozivajući na uzbunu kliče pjesnik eksklamativno opominjući "Ostajte ovdje!", ali nema uha koje bi taj eho čulo: uho kojem je taj eho upućen odavno grije "sunce tuđeg neba". Deset godina po Šantićevoj smrti rodio se u Mravincima između Splita i Solina veliki pjesnik Tonči Petrasov Marović, koji je slutio isto i, ne bez upozorenja, nešto blaže poručio: "Ne treba/ nikamo/ ići// nigdje/ drugdje/ tražiti// što jest/ i tu je".

Nismo naučili slušati pjesnike...

Ali, da sve dobro nisu baš pozobale hudobe i šejtani, potvrđuju nam dvije kazališne predstave u novije vrijeme. Alekse Šantića sjetili su se u Bosni i Hercegovini pa su oživjeli neke njegove riječi, a i njega samoga, onamo gdje se mrtvaci najčešće i pojavljuju živi: na pozornici pred publikom. Prvo je redatelj Erol Kadić u listopadu 2019. skrojio predstavu "Što te nema...", romansirajući življenje pjesnika Šantića svođenjem ideje na "balkansku priču o Romeu i Juliji", premijerno je prikazavši, kao koprodukciju, u čak tri teatra s razmakom od nekoliko dana: u Narodnom pozorištu i HNK-u u Mostaru te u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banja Luci.

Ova težnja za poveznicom Šantića sa Shakespeareom na Balkanu posebno mi se čini i europskom i mondenom, jerbo se i gigantski maestro Leonard Bernstein, po meni najveći muzičar 20. stoljeća, na jedan sekundaran način bio očešao o šekspirijanski tragizam proizašao iz strasti veronskih ljubavnika, pa je stvorio hiperpopularan kapolavoro i remek-djelo neprolazne vrijednosti u vidu svevremenog mjuzikla "West Side Story" ilitiga "Priče sa zapadne strane". Geografski govoreći, reklo bi se da je Šantićev komad (čitaj: sveukupno djelo njegovo) itekako ubiciran u zapadnu polutku bosanskohercegovačke mu domovine i srpske otadžbine; ama, jesmo li se ikako kanili približiti više srži svega identitetskoga, lako će se u našem istraživanju kristalizirati apercepcija što nas navodi prema istočnom krilu mostarskih pluća, s onu stranu Neretve...

A druga kazališna predstava koja je htjela podati dužan obol Šantićevoj artističkoj personi jest komad "Noć s Aleksom", koji je prema tekstualnom predlošku Marka Tomaša režirao jedan od najangažiranijih naših reproduktivnih umjetnika u cijeloj regiji – Ivica Buljan. Čim je otvorila sezonu mostarskoga HNK-a ujesen 2022., ova je predstava postala istinska kazališna senzacija.

Pjesništvom Alekse Šantića bili su zadivljeni i Tin Ujević i Miroslav Krleža, i obojica su u svoje esejističko djelo utkali po jedan tekst o njemu. Krleža je, istinabog, bio nešto škrtiji i imao je ambivalentan osjećaj naprama nekoć dragom pjesniku, kasnije se malo razočaravši u nj, makar je na vijest o njegovoj smrti bio napisao: "U stihovima Alekse Šantića mnogo je zakopano moje mladosti". Osim iskrenog divljenja, o njegovoj poeziji ipak nije napisao oveći analitički tekst, ali posjetivši ga u Mostaru gotovo na samrtnoj postelji Krleža je posvjedočio ovome: "On je govorio o problemu narodnog jedinstva, o našoj državi, o borbi Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, mentalitetom jednog provincijalnog trgovačkog pomoćnika, i sve se zaplelo u nešto teško i mučno." Krleža je "barda moje mladosti i svijetlu uspomenu djetinjstva", koji mu je "mogao biti ocem", na koncu doživio kao do kraja nerealiziranoga pjesnika, od kojega je zacijelo očekivao umnogome više.

S druge strane, Ujević se puno dublje upustio u interpretaciju Šantićeve poezije, svrstavši ga u prvi red pjevača o domovini odmah uz Đuru Jakšića i Silvija Strahimira Kranjčevića. Veli Tin u zagrebačkom Savremeniku iz 1912. kako je pjesnikovanje ovog lirika "daleko od običajnih rasplakanosti otadžbeničkih stihovnih jeremijada". S velikom dozom udivljenja i koncentriranoga čitanja i tumačenja veliki je Tin pristupio Šantićevim pjesmama.

Ujević je Šantića svrstao u prvi red pjevača o domovini odmah uz Đuru Jakšića i Kranjčevića. Veli Tin u zagrebačkom Savremeniku iz 1912. kako je pjesnikovanje ovog lirika "daleko od običajnih rasplakanosti otadžbeničkih stihovnih jeremijada"

I dok je, uz spomenutu parolašku i pomalo trubačku pjesmu "Ostajte ovdje!", Šantić u narodu odzvonio još i svevremenom pjesmom "Emina", koja je glazbom dospjela do u toplu sevdalinku, ne smije se ispustiti iz okulara ni cijeli spektar njegovih inspiracija što su se uvijek iznovice rekreirale u tematskim nazovi platformama: od pastoralnih kontinentalnih teritivnih freski pa sve do arkadijskih jadranskih maritimnih veduta. Čudesan je panoptikum motiva kojima je on, kariku po kariku, vezao i vezivao lance i kolajne svojih lirskih i sjetvi i žetvi. Temeljito nepročitan, poput mnogih, i Aleksa Šantić donekle živi među nama posredstvom svojih hitoidnih uspješnica, no da bi se pravo spoznali dosezi ovoga pjesnika i njegovog pjesništva, nužno je nujno valoriziranje ukupnosti toga stihovanoga tezaurusa u kojemu je pohranjeno puno poetske krasote, koja pokatkad poprima i sasvim kurativne dosege, poput ovog iz pjesme "Zora":

 

Otvori srce nebu blagodatnom,

Potoku, rosi i leptiru zlatnom,

Na ružu kada umoran malakše.

Praštaj, i moli za sebe i one

Što ljutom mržnjom kinje te i gone,

I dugo plači, i biće ti lakše...

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više