>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Trgovima izgubljenih niti

Ivica Buljan, ‘Kafka na žalu’ (HNK u Zagrebu): Fantazmagorična Murakamijeva priča postavlja niz pitanja o svijetu i o nama

Hoćemo li ikada biti zaista sretni? Što znače riječi ‘čovjek’ i ‘njegova sudbina’? Kao da danas svi polako izlazimo iz zone jasnih činjenica i logičnog zaključivanja zato što nam to više nije dovoljno – tko smo zaista mi i jesmo li ikada istinski voljeli? Vrijeme se iz mnogo razloga promijenilo, a mi smo još više uznemireni. Tim fluidnim potragama za izgubljenim nitima našega života bavi se predstava ‘Kafka na žalu’ koja je nedavno, zbog izvanredne situacije, pretpremijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a nastala je prema romanu Harukija Murakamija i u režiji Ivice Buljana. Ovaj redatelj nije slučajno odabrao začudnog Murakamija jer bi se moglo reći da je Buljan, od predstave ‘Jazz’ do ‘Garaže’ i natrag, izgradio svoju poetiku u nejasnom splinu otvorenih pitanja na dnu naše svijesti.

U ‘Kafki na žalu’ pred nama se rastvara priča o petnaestogodišnjem dječaku koji je pobjegao od oca i koji traži svoju majku (pri čemu nije baš jasno tko su njegovi roditelji), da bismo se već na sljedećem koraku spotaknuli o čovjeka koji baulja svijetom, razgovara s mačkama i nakon jedne eksplozije u Drugom svjetskom ratu ne sjeća se ničega, iako je ubio čovjeka i policija mu je na tragu. Sve to pomalo izgleda kao bjelosvjetski bordel luđaka, ljepše rečeno kao moderna ‘Alisa u zemlji čudesa’, uz galeriju pomaknutih muškaraca i žena, koji će prestati bezglavo jurcati kada se pomakne jedan čudotvorni kamen i tada će ponovno sve biti na svome mjestu. Priča nalikuje suvremenoj bajci, ali kako kaže Friedrich Schiller: ‘Dublja značenja kriju se u bajkama, a ne u istinama kojima me je naučio sâm život.’ Za redatelja Buljana ta potraga za istinom našega života nikada neće biti gotova, ali – i od toga je satkan temeljni šarm ove predstave – važan je naš napor i dobro je da smo stalno na putu.

Zagrebački ‘Kafka na žalu’ malčice sliči na predstavu ‘Isabelina soba’ belgijskog teatra Needcompany, u režiji Jana Lauwersa, koja je tim svojim maglovitim sjećanjima i optimizmom unatoč svemu prije desetak godina osvojila i Zagreb i Sarajevo i Beograd. Tada je Lauwers upozorio na ‘neminovnost laži u današnjem vremenu’, dok je Buljan u vezi ‘Kafke’ dva dana pred ovu izvedbu rekao kako ulaskom pod kožu Murakamijevih junaka ‘uspostavljamo distancu prema vlastitim vrijednostima, stavljamo ih pod pitanje i ograničavamo vlastiti ego’. U nenormalnim okolnostima ovoga proljeća, HNK-ovi glumci su morali uvježbavati svoje uloge malo u izolaciji, malo na Jarunu, malo u online verziji, ali nakon svega ansambl od 20-ak glumaca, među kojima su bili Matija Čigir, Dragan Despot, Alma Prica, Krešimir Mikić, Igor Kovač, Goran Grgić, Nina Violić i drugi, na pretpremijeri je djelovao više nego uigrano i disciplinirano je pratio nit fantazmagorične Murakamijeve priče. I scenograf David Maljković i skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar i grupa Sonda 4 koja je kreirala svjetlo zaslužni su za taj nadrealni ton ove priče.

Rekli bismo da nam je ova u biti topla predstava danas vrlo potrebna jer rastvara i privodi sretnom kraju sve naše brige, nade i strahove, i ohrabruje nas, koliko god traumatično izgledao naš život i koliko god da smo u njemu teško pogriješili, da uvijek za nas postoji onih ‘posljednjih pet minuta’ kada se možemo vratiti kući, sebi i drugima. Konačno, ‘Kafka na žalu’ gledat će se, ako na jesen sve bude u redu, s posebnom dozom olakšanja jer je baš u širokom radijusu oko HNK-a, na prostoru Zagreba, bilo previše muke, i s virusom i s potresom, pa su izmrcvareni ljubitelji kazališta nekako zaslužili predstavu nakon koje će iz teatra izaći vedriji nego što su u njega ušli.

1/1