>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ljevica traži bazu

Kada bi SDP stvarno bio na prekretnici kako se tvrdi, uzeo bi za temelj dva najoriginalnija izuma hrvatske ljevice: pobjednički multinacionalni antifašizam iz NOB-a i biser radničkog vlasništva i upravljanja koji i danas postoji u ITAS-u u Ivancu

Ima jedna rečenica koju se toliko puta čulo uz ove izbore da bi se mogla pojaviti i na nekom golemom bakrorezu. Hrvatska je toliko konzervativna zemlja, veli bakrorez, da u njoj uvijek pobjeđuje desnica, a ljevica samo ako joj desni suparnik nešto debelo, baš debelo uprska. Hm, zvuči uvjerljivo, trenutni rezultat u pobjedama je 7:2 u korist desnice (HDZ), pa ispada da ljevica (SDP) zaista samo gubi i tu i tamo skuplja mrvice s izborne trpeze. Ipak, postoji primjer kada ljevica, unatoč svom hrvatskom konzervativizmu, ne samo što sigurno pobjeđuje desnicu nego je i tuče do nogu i sasvim briše sa scene. Primjer nije iz ovih naših dana, star je sedam i pol desetljeća, i znam da će se na desnici pojesti kao mladi mjesec kada ga čuju, ali to je jednostavno tako. Prije tih 75 godina hrvatska je ljevica, zajedno s dominantno komunističkom ljevicom iz ostatka Jugoslavije, digla ustanak protiv njemačko-talijanskog okupatora i domaćih kolaboranata, a protivno volji moskovskog ‘ćaće’ pretvorila ga je i u klasni rat za novo, socijalističko društvo. Ništa tu novu snagu, koja je na kraju rata brojala blizu milijun naoružanih muškaraca i žena, nije moglo zaustaviti, naprosto zato što se pojavila s toliko jakom oslobodilačkom i emancipatorskom idejom da joj se sve sklonilo s puta.

Ako se zadržimo na spomenutoj cifri od jednog milijuna, vidjet ćemo da je SDP s partnerima uspio skupiti toliko glasača posljednji put na izborima 2011. godine. Poslije toga taj je broj ubrzano padao do nepunih sedamsto tisuća na ovim izborima, izgubilo se dakle više od tristo hiljada političkih duša i to je sada predmet mnogih analiza, koje pretežno okrivljuju ili i čereče odlazećeg Zorana Milanovića. Ali stvari nisu tako jednostavne. Milanovićeva neosporna zasluga jeste da je SDP u njemu napokon dobio lidera koji je glasniji, i to ne samo decibelima nego i sadržajno, od HDZ-ovih prvih ljudi, čak i kada se radilo o takvim verbalnim snagatorima i štemerima kakav je bio Tomislav Karamarko. On je izvukao ljevicu iz pokajničke, račanovske inferiornosti, i to će ostati njegova trajna ostavština. Ono što, međutim, nije uspio, a zapravo ni pokušao, jeste udahnuti ljevici onako superiorne ideale i pobjednički eros kakve su imali njezini partizanski očevi prije sedam i pol desetljeća. Naravno da situacija danas nije ista, nitko ne traži da se ljevica naoruža, uostalom nije, barem zasad, naoružana ni desnica, daleko bilo i prvo i drugo. Ali Milanović je detektirao jasno kao rijetko tko u vrhovima politike ‘ustašizaciju’ u Hrvatskoj, pa mu utoliko više pada na dušu što nije inicirao i predveo i njezinu ‘partizanizaciju’. Jer tamo gdje ima ustaša naprosto se moraju pojaviti partizani, to neminovno ide jedno s drugim kao noć i dan – osim danas. Prije nekoliko mjeseci čak se pohvalio time da nikada nije htio otići u spomen-park Sutjeska, što sam, ispričavam se na privatizaciji javnog medijskog prostora, doživio i kao osobnu uvredu, jer sam sin dalmatinskog borca s Neretve i Sutjeske. Ali tu ti barem postaje definitivno jasno o čemu se ovdje radi.

Današnja ljevica odriče se svojih najblistavijih tradicija s istom marljivošću i pedantnošću kojom se hrvatska desnica kiti najvećim svinjarijama iz svoje prošlosti. I to onda funkcionira kao spajalica od koje korist uvijek izvlači radikalna desnica. Milanović je prihvatio neku vrstu presavijene, izokrenute Tuđmanove pomirbe, jer odbacuje i partizansku i ustašku polutku hrvatskog povijesnog nasljeđa, dok ih je Tuđman štitio. Ali u krajnjoj liniji i jedno i drugo vodilo je tome da sada Zlatko Hasanbegović ponovno kuca na vrata ministarstva koje je nekoliko mjeseci vodio, i sada svi vide da je baš to ključna točka prijeloma. Ili će Hrvatska zagaziti u četverogodišnji ustašonostalgičarski revizionizam, ili će se toga otresti, trećeg nema. Zato se postmilanovićevski SDP naprosto treba otarasiti pomirbe kao teškog balasta u protekla dva i pol desetljeća i proglasiti nepomirljivu konfrontaciju protiv fašizma i profašizma baš kao što su to radili očevi hrvatske (jugoslavenske) ljevice.

Drugo što od očeva treba preuzeti jeste ono što se današnjim jezikom naziva radnička participacija, nekadašnje samoupravljanje. To je uz frontovsku i multinacionalnu Narodnooslobodilačku borbu najoriginalniji i najavangardniji izum ovdašnje ljevice. I danas je aktualan, osobito je raširen u Latinskoj Americi, ima ga i u Evropi (golemi i megauspješni španjolski Mondragon), pa i kod nas (ITAS iz Ivanca). Ovaj našijenac pravi je biser poslovno uspješnog ulaska radnika u vlasništvo i upravljanje kapitalom i živi dokaz ispravnosti teze (Darko Suvin) da je plodan model jugoslavenske ekonomije najviše procvjetao baš u vrijeme kada je samoupravljanje najbolje funkcioniralo (od konca pedesetih do konca šezdesetih). I zato ostaneš paf što se nikada nije čulo da je neka delegacija SDP-a otišla u ITAS da barem izbliza vidi što ti ljudi tamo rade. Tek nakon najavljenog Milanovićevog odlaska neki njegovi potencijalni nasljednici (Tonino Picula) počinju pokazivati zanimanje za radništvo, ali kako su se našli u nepoznatom prostoru, ne mogu sakriti zbunjenost. Čak i prosvjećeniji pripadnici ljevice ne znaju tko bi trebao biti ciljna grupa kojoj bi se SDP okrenuo, klasičnog proletarijata više nema, pa Picula govori o prekarijatu, ali više onako da nešto kaže, jer njega dosad nitko nije primjećivao, osim donekle Antuna Vujića.

Ovo traženje sa svijećama svoje ‘baze’ sliči na veliku komediju zabune. Već se uvriježila vrlo egzaktna podjela svjetskog stanovništva na ‘jedan posto’ onih koji imaju sve više i ‘devedeset devet’ onih koji imaju sve manje. Devedeset devet posto? Pa tu bi i ćorava kokoš našla svoje biračko tijelo. Ali naši se ljevičari, eto, još kolebaju ima li se tu što kljucnuti i zašto, a pogotovo im izmiče da ovih devedeset devet posto nije nešto zajamčeno i da neće na njih čekati unedogled. U nekoliko novijih primjera vidimo da tu sasvim uspješno nalazi birače i desnica, što se jasno vidjelo u vezi Brexita, koji su listom izglasali britanski radnici iz deindustrijaliziranih dijelova zemlje, a sada se sve to ponavlja i u slučaju Donalda Trumpa. Valjda osjećajući da nešto nije u redu, drugi kandidat za Milanovićevog nasljednika, Ranko Ostojić, najavljuje i izlazak SDP-a na ulicu, ali, žalibože, čovjek ne zna što bi s tim. Socijaldemokrati su i dosad znali izaći na ulicu, ali isključivo kada se radilo o tzv. ‘identitetskim’ pitanjima (prvenstveno zaštita seksualnih manjina). A tu su se već dovoljno angažirale i liberalne pa i umjereno desne stranke. Tamo pak gdje nikoga nije bilo, a to su radnički štrajkovi, nije bilo ni onoga kojeg je najviše trebalo biti. Nije bilo glavne stranke hrvatske ljevice.

Kada to vidiš, jasno je da SDP traži bazu moleći boga da je ne nađe, i molbe mu odlično polaze za rukom. Dvije kapitalne vrednote hrvatske ljevice leže neiskorištene ili simbolično iskorištene, a nema znakova da će se to uskoro promijeniti.

1/1