Daleko iznad dnevnopolitičkih prepucavanja najviših srpskih i hrvatskih dužnosnika, medijskih natpisa, promašenih analiza, svađalačkih komentara na društvenim mrežama preko kojih, recimo, Mirjana Hrga patronizira sezonskog radnika iz Srbije, na privatnim frekvencijama odvija se život običnih ljudi. Tko je makar jednom rezervirao "Blabla car" od Zagreba do Beograda – jer su autobusne linije spore, skupe i rijetke – mogao je upoznati osobe raznih životnih dobi koje vikendom žure u zagrljaj emotivnih partnera i partnerica. Tu je 40-godišnjak zaposlen u beogradskoj firmi od 8 do 16 sati koji svaki petak, bez iznimke, dolazi u Zagreb kako bi proveo 48 sati s nevjenčanom suprugom i sinom. Mladić koji u Zagrebu okuplja putnike i nosi zapakirano odijelo s kemijskog, jer, eto, ide u Užice na svoju svadbu.
O obiteljskim i prijateljskim vezama Srba i Hrvata malo se zna, no tako je valjda sa svakim intimnim odnosom. Iako vladajući brinu da zavjesa na Batrovcima ili Bajakovu, kako vam draže, bude koliko-toliko navučena, nepoznat je, ali golem broj onih koji ne robuju predrasudama i strahu. To, naravno, ne znači da je takav život glamurozan i svakome prihvatljiv. Specijalno za čitateljice i čitatelje Nade razgovarali smo s četvero ljudi, dvije žene i dva muškarca, koji su, rječnikom mladih, totalno obrnuli igricu.
Kada se kao osoba vrlo intenzivnog društvenog života preselite u sredinu u kojoj znate samo supruga, njegovu porodicu i prijatelje, to zna biti šok. Srećom, kod mene je to kratko trajalo, kaže Milica
Milica Mataja-Mafrici je Riječanka rođena u Svilajncu u Srbiji. Ima 32 godine, a već osam godina živi u Rijeci. Njen motiv za preseljenje je bila ljubav. S Milicom je u Rijeku stigla i njena kujica Dejzi koja je prije nje dobila europsku putovnicu, prepričava Milica uz smijeh. Vjenčanjem za svog partnera, Milica je dobila status člana obitelji državljanina EU, a trenutno čeka hrvatsko državljanstvo. Njena iskustva u Rijeci su dominantno pozitivna, a doticaj s birokracijom ni posebno dobar, ni posebno loš. Svjesna je, naglašava, da nije doživjela prepreke na šalterima kakve nerijetko doživljavaju Srbi povratnici.
Mjesec dana nakon dolaska u Hrvatsku dobila je posao asistenta u marketingu, a na toj poziciji je ostala sedam godina. Njeno porijeklo, jezik i diploma s fakulteta Političkih nauka u Beogradu nikome nisu predstavljali problem, objašnjava ona. S druge strane, ni njena prijašnja okolina u Srbiji nije imala negativne komentare na njenu odluku. Štoviše, Milica govori da se ona i suprug "jedva oslobode" njene familije koja hrli na Jadransko more.
- Kada se kao osoba vrlo intenzivnog društvenog života preselite u sredinu u kojoj znate samo supruga, njegovu porodicu i prijatelje, to zna biti šok. Srećom, kod mene je to kratko trajalo. Brzo sam stvorila svoj krug ljudi - priča Milica koja je u zadnje vrijeme aktivna u riječkom pododboru SKD-a Prosvjeta.
Imajući iskustvo rada u okviru srpske institucije, govori da je svjesna tragike kod ljudi koji su preživjeli rat, koji su izbjegli ili ostali u Hrvatskoj pod raznim okolnostima. Smatra da je to jedna od glavnih razlika između Srba iz Srbije koji žive u Hrvatskoj i Srba iz Hrvatske.
Milica Mataja-Mafrici, Svilajnac – Rijeka
- Bilo mi je neobično kad me neko u srpskim institucijama u Hrvatskoj prihvati automatski samo zato što sam Srpkinja, ali šta to govori o meni? Moj identitet je toliko višeslojan, nije samo srpski. A ta priča Srbi – Hrvati je kao priča o vremenu, o tome svi imaju mišljenje. Poštujem svačiju tragediju, ali mislim da to ne treba biti kamen temeljac u budućim odnosima. Uvek ću da se trudim da pričamo o pozitivnim stvarima. Prosvjetu doživljavam kao svoj vid društvenog angažmana, meni nije teško da investiram svoje kontakte, socijalne i poslovne veštine za nešto društveno korisno - objašnjava Milica.
Dodaje da je kultura odlična platforma za povezivanje Srbije i Hrvatske te da zreli, obrazovani i samosvjesni ljudi više doprinose boljitku od dviju vlada. Smatra da se medijski previše pažnje usmjerava prema sukobima s margine koji su posebno učinkoviti kada je potrebno spinovati javnost.
- Mišljenja sam da ne treba pridavati toliko medijske pažnje sukobu koji se dogodi zato što je neko malo više popio, pa opsovao. Ne mislim da treba ignorisati bilo kakav govor mržnje, ali bih volela da više pažnje dobiju pozitivne priče. Da probamo, pa da vidimo kuda će nas to odvesti - poručuje Milica.
Slično razmišlja i 34-godišnji Saša Petrović s Čiova. Već pet godina živi u Beogradu i predsjednik je udruženja Zelena tranzicija, gdje je glavni fokus edukacija o agroekologiji. I njega je, kao i Milicu, povukla ljubav.
Na pitanje kako doživljava ono što čuje na televiziji ili pročita u režimskim novinama te da li se u tome pronalazi, odgovara odrično, konstatirajući da je to miljama daleko od realnosti.
Saša Petrović, Čiovo – Beograd
- U svakodnevnom životu toga nema, to je fiktivna konstrukcija koja postoji u političkoj dimenziji. Naravno, svašta bi se dogodilo da upadneš u grupu navijača. Male su šanse da osjetiš tenzije koje se podgrijavaju u političkim dijalozima Srbije i Hrvatske - objašnjava Saša i dodaje da je super biti Dalmatinac u Beogradu.
Kaže da nastane "show program" kad progovori dalmatinskim naglaskom.
- Ljudi me s oduševljenjem dočekaju na pijaci, govore mi: "Kako lijepo pričaš, kako je to melodično, odakle si, ajme pa ja sam bio u Kaštelima, bio ja u Trogiru 1970. i neke." Dalmacija je romantizirani prostor u mašti Beograđana, to im priziva neke lijepe uspomene na Jugoslaviju. A za razliku od Hrvatske, u Srbiji nema tog elementa nacionalističke politike koji osjetiš u svakodnevnom životu, animozitete ili tenzije zato što si Hrvat. Treba uzeti u obzir da je Beograd i dalje veliki, multikulturni grad i jugoslavenska prijestolnica - govori Saša.
Njemu je Srbija bila poznata i prije nego što je u nju doselio, jer tamo ima dosta rodbine s očeve strane. Ipak, kada je došao u Beograd, morao je krenuti skoro pa od nule, jer nije imao ništa više od društvenog kapitala, a to mu je, kaže, otvorilo mogućnosti za pozicije na kojima je danas. Jedina otegotna okolnost je dozvola za boravak koja se godišnje plaća 150 eura, kao i radna dozvola od 120 eura.
- S tim dozvolama se ne dobiva ništa, to je samo papir, administrativni trošak. U Srbiji postoje protekcionističke mjere radnog tržišta. Kada se aplicira na posao, Nacionalna služba za zapošljavanje evidentira da li ima dovoljno lokalne radne snage za tu poziciju, radi se analiza tržišta. Onda ti kažu da te pozicije i radnika nema dovoljno za tu vrstu posla, pa počneš raditi – objašnjava Saša politiku takozvane zaštite tržišta rada u Srbiji.
Razgovaramo dalje o perfidnim, ozakonjenim, a besmisleno argumentiranim razinama birokracije što u pozadini imaju za cilj odvajanje dviju priljubljenih država, jer drugačijeg, razumnog objašnjenja nema. Za Srbe su Hrvati državljani Europske unije, za Hrvate su Srbi stanovnici zemlje trećeg svijeta, telekomunikacije su preskupe, roaming je papren... Saša govori da su to umjetne regulacije koje samo blokiraju razvoj političkih, dobrosusjedskih odnosa i spajanje regiona u jednu priču u kojoj ljudi normalno rade, putuju i komuniciraju.
U Hrvatskoj može lakše da se govori protiv vlasti, ali će se teže reći nešto o Oluji što nije pogodno. Mislim da je Hrvatska politički umivenija, dok u Srbiji sve ide do koske, pojašnjava Filip
Ta formulacija "Srbija, zemlja trećeg svijeta", zaparala je uši i Beograđaninu Filipu Balunoviću kada je prvi put otišao na šalter u Zagrebu da zatraži status stranca s boravkom u trajanju od godinu dana.
- Službenica mi je četiri puta rekla da dolazim iz zemlje trećeg sveta, a da je Hrvatska u EU. Osoba koja je godište naših roditelja i živela je u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je Jugoslavija gotovo pa psovka - čak i liberalima. U Srbiji, sa druge strane, čak ćeš i među nacionalistima i konzervativcima naći ponekog ko će nešto lepo reći o Jugoslaviji, ali će odmah u sledećoj rečenici za njen raspad okriviti sve druge, osim Srbe – iščitava 34-godišnji Filip svoju epizodu iz policijske stanice.
Inače politikolog koji radi na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju na beogradskom Univerzitetu i predavač na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, u Zagreb je prije godinu i pol prenio svoju bazu iz osobnih razloga. Zadnjih deset godina Filip živi na više mjesta istovremeno; kofere je vukao po Sarajevu, Firenci, Nici, Berlinu i Istanbulu. Upitan što ga je u Zagrebu najviše iznenadilo, ističe činjenicu da, među svim ljudima koje poznaje s lijeve, aktivističke scene, nikad nije sreo nekog tko ima problematičan identitetski stav.
- To me je pozitivno iznenadilo. Nije bilo nečeg što se ne uklapa u ostatak seta vrednosti koji se baštine na levoj sceni. S druge strane, u Srbiji se na levici može naći sve i svašta. U Hrvatskoj su, ideološki posmatrano, stvari dosta čistije, podele su malo deblje nego u Srbiji, a to dugujemo najviše onoj eri SPS-a, stranci koja se predstavljala kao levica - objašnjava Filip.
Komentirajući promjenu vlasti u Zagrebu i postavljajući paralelu s Beogradom, Filip govori da sve usporedbe koje se prave na primjeru dva glavna grada moraju imati dosta ograda.
- Srbija u odnosu na Hrvatsku ima svoje specifičnosti u načinu političke komunikacije, klime, atmosfere, pa čak i najskorija istorija od 30-ak godina unazad – nije ista. To što se desilo u Zagrebu je rezultat nečega što se dešavalo čitavu prethodnu deceniju. U Zagrebu i Hrvatskoj ima malo više prostora da se kaže nešto drugačije od onoga što dominira hrvatskim političkim prostorom. Međutim, u Hrvatskoj postoji manje prilika da se kaže nešto revolucionarnije i radikalnije, nego što je to slučaj u Srbiji. U Srbiji se može reći nešto radikalnije, ali u Hrvatskoj, čak i najprogresivniji akteri kakvi su Možemo!, koliko ja imam uvida u to, ne diraju toliko u svete krave hrvatske države. Dok u Srbiji, recimo, Ne davimo Beograd će izaći u javnost i stati na nepopularnu stranu i reći da se u Srebrenici dogodio genocid. U Hrvatskoj može lakše da se govori protiv vlasti, ima mnogo više kanala komunikacije, ali će se teže reći nešto o Oluji što nije pogodno. Mislim da je Hrvatska politički umivenija, dok u Srbiji sve ide do koske, ogoljeno je. Ne kažem da je jedno bolje, a drugo lošije, samo je drugačije - objašnjava Filip.
Filip Balunović, Beograd – Zagreb
Neprijatne situacije u Zagrebu, osim onog na šalteru, nije doživio, iako, kaže da ne progovara ako ne mora.
- Nije to u domeni straha, već želje da jednostavno ostanem neprimećen. Ako progovoriš na ekavici u Zagrebu, često ćeš biti primećen, bez obzira da li je to u pozitivnom ili negativnom smislu - tumači Filip.
Petra Franov iz Osijeka je prije desetak godina počela dolaziti vikendom u Srbiju. Ubrzo je upoznala dečka i u potpunosti preselila svoj život u Novi Sad, potom u Suboticu.
- Imala sam taj osjećaj koji isprva nisam mogla objasniti, a koji mi je rekao: ovdje pripadaš. Studirala sam ekonomiju, svašta sam dotakla u životu u poslovnom smislu. Međutim, kad sam došla u Srbiju bio mi je izazov da nađem posao, radila sam ono što mi se činilo prihvatljivo i u skladu s mojim životnim uvjerenjima. Većinom zbog velike nezaposlenosti u Srbiji i komplicirane papirologije, koja i nije toliko komplicirana, poslodavci se ne žele upuštati u zapošljavanje stranaca. Sve je to dovelo do toga da sam sad na svom putu, sa svojom kreativnošću, radim za sebe, imam svoje projekte, puno volontiram - govori 37-godišnja Petra i dodaje da ljudi u Srbiji imaju nadnaravne sposobnosti za preživljavanje.
Snalažljivi su, jer su na to primorani, kaže, plaće su male i puno njih radi sa strane, zbog čega buja siva ekonomija. O svom iskustvu života u Novom Sadu i Subotici govori s puno topline.
- Ljudi su prema meni divni. Kad čuju moj naglasak pitaju me odakle sam, oduševe se. Stariji ljudi se sjetno vraćaju na ljepše trenutke dok je postojala Jugoslavija, ili ispoljavaju grižnju savjesti. Doživjela sam situacije gdje su mi se ljudi ispričavali na ulici za nešto, ne znam ni sama što, ali kao da nose težinu cijele nacije na sebi, zbog prošlosti. Uvijek je prijatno, toplo i otvoreno. Jednom u deset godina su mi ukrali tablice, toliko - sumira Petra.
Na pitanje da li je ikad imala strah od prelaska granice, da li je preispitivala svoju odluku za život u Srbiji, Petra govori da nije nikad imala dvojbe tog tipa.
- Nisam odgajana u nacionalističkom duhu, čak ni za vrijeme rata kad sam bila dijete, izgubila oca i proživjela traume. Sav taj strah i traume nemaju veze sa nacionalnošću, već generalno s onim što čovjek nosi u sebi. To je neopravdana mržnja, ispiranje mozga i upravljanja ljudima kao ovcama. Jako sam zahvalna što nisam tako odgajana. Mislim da sam dokaz da se zbog ljubavi može sve - zaključuje Petra Franov.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
