>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Lorca, Alhambra i tango s Vukom

Molimo Vas, recite nam, gdje je strijeljan Lorca? Seljak odmahne rukom pokazujući da mu nije ni do kakva razgovora. Nakon desetak minuta hoda zapazimo nešto kao spomenik. Priđemo, jeste: kameni stup i na njemu natpis ‘Lorca eran todos’ (Lorca su bili svi)

Danka Angjelinovića nisam upoznao, nisam imao kad, nisam imao ni gdje. Bio sam dijete kad je on umro. Ali sam upoznao njegova praunuka Vuka, i načinio s njime nekoliko uspomena. Upoznao sam ga u Trstu, polovinom oktobra 2004. za vrijeme pjesničkih susreta Sidaja. Tada je bio još student, polagao je ispite. Završni semestar je proveo na Univerzitetu u Buenos Airesu. Vidio sam ga još nekoliko puta u Trstu, a onda sam ga polovinom decembra 2011. sreo u Granadi. Ondje je bio na doktorskim studijima, a ja sam bio pozvan na jedan književni događaj. Tih dana ću u Granadi upoznati još jednog Angjelinovića, Vukova oca Nenada, koji je bio u posjeti sinu. Sreli smo se utroje na Plaza Nueva, i kad je čuo da ćemo Vuk i ja ići u Alhambru, otac je rekao nešto kao da bi on radije šetao po Granadi i gledao lijepe Andalužanke, a nas bi, kad već hoćemo, pustio da se ‘odamo kulturi i bajkama’. Tu smo se s njim pozdravili, a nas dvojica smo otišli uzbrdo te ušli u onaj ‘grublji’ dio Alhambre, koji se zove Alcazaba, na kojem ima zastava i ima zvono koje zvoni svakog 2. januara u znak sjećanja na taj dan 1492., kad su katolički kraljevi Izabela i Fernando dobili ključeve Granade i glavnu džamiju pretvorili u crkvu. Odande smo prešli u raskošne Nasridske dvorce i dvorane, sa česmama i perivojima te smo u tišini hodali lijepim stazama i po odajama maurske građevine. Imali smo sreće što toga dana u najposjećenijoj građevini Španije nije bilo mnogo turista, pa smo ostali i preko dopuštenog vremena za posjetu. Hodajući kroz vrtove sjetili smo se Goethea koji kaže kako pravi musliman priča o raju kao da je sam u njemu bio. Nespomenut nam nije ostao ni Jevrejin Abraham al Faquin, ljekar i dvorski prevodilac kralja Alfonsa Mudroga, koji je na kraljev zahtjev, s arapskoga na španski preveo knjigu o Noćnom putovanju Poslanika Muhammeda po džennetu i džehennemu. Na travnjaku u Generalife stajali smo kraj onoga čempresa o kojem je ostala priča da je nijemi svjedok tajne ljubavi sultane Merjeme, žene emira Abu Abdallaha, zvanog Nesretni. Pred spomenikom Washingtonu Irvingu prisjećali smo se ‘Priča iz Alhambre’, i nisu nam nespomenute ostale ni ptice koje je ‘hodočasnik ljubavi’ princ Ahmed, kad se zakraljio, iz zahvalnosti za njihovu vjernost pri njegovu hodočašćenju, častio visokim mjestom: sovu je imenovao predsjednikom vlade, a papagaja – ministrom protokola. Na Plaza Nueva smo se vratili s druge strane, spuštajući se niz Cuesta de los Chinos, kraj rječice Darro, niz Šetalište tužnih, gdje ima i kafe Puerta de los Tristes. Tuga u ovim nazivima dolazi otuda što su tom stazom išle pogrebne povorke i nosile mrtve na groblje.

A dan ranije, 16. decembra, bili smo u andalusijskim brdima tuge, između Viznara i Alfacara, petnaestak kilometara sjeverno od centra Granade. U ta smo se brda zaputili, jer sam htio da vidim mjesto gdje je ubijen Federico García Lorca. Moj domaćin Fernando Valverde, pjesnik iz Granade, došao je po nas svojim autom, u kojem je bio i njegov gost, talijanski pjesnik Eden Tosi.

Nikada dotad, a nikada ni poslije, nisam se tako podrobno pripremio za neko putovanje kao tada za odlazak u ta brda između Viznara i Alfacara. Držeći se stare maksime koju su turističke strukture uzele za svoj reklamni slogan, dakle, vidi se samo ono što se zna, pravovremeno sam se opskrbio knjigama i člancima o životu i smrti pjesnika, najčuvenije žrtve zločinačkog fašističkog režima Španije. Više puta sam pročitao pismo koje je Marguerite Yourcenar maja 1960. napisala sestri ubijenoga pjesnika Isabeli García Lorca. Tamo je opisan put taksijem u ta žalosna brda i škrti razgovori s malo ljudi koji su onuda prolazili. Početkom maja je vrijeme u Andalusiji toplo, sve što lista i cvjeta već je olistalo i procvjetalo, a polovinom decembra je turobnost mjesta takva da veća teško može biti, te ne znam da mi je ikad bilo toliko žao što trava preda mnom nije bila dovoljno zelena kao tada na onim padinama. Pročitao sam i najpodrobnije opise posljednjih dana pjesnikovih iz pera Iana Gibsona, upamtio sam i imena trojice anarhista strijeljanih sa Lorkom: učitelj republikanac Díóscoro Galindo González i dvojica anarhista Francisco Galadí i Joaquín Arcollas.

Cesta uska i krivudava, asfalt potrošen, podsjeća na onaj što vodi u Velo Grablje na Hvaru. Nigdje ni vozila ni čovjeka. Prizor koji priziva u sjećanje riječi koje taksista govori Marguerite Yourcenar: ovamo stranci ne dolaze. Kad smo izašli iz auta, puhao je vjetar sjeverac i povijao grane na rijetkim maslinama i borovima. Jedno pašče lutalica prišlo nam je, Fernando mu je dao pola svoga sendviča. Odnekud se na stazi niz obližnji brežuljak pojavio neki seljak, nosio je neku drvenu kutiju u ruci. Molimo Vas, recite nam, gdje je strijeljan Lorca? On odmahne rukom pokazujući da mu nije ni do kakva razgovora. Nakon desetak minuta hoda zapazimo nešto kao spomenik. Priđemo, jeste: kameni stup i na njemu natpis Lorca eran todos (Lorca su bili svi). Misli se na sve žrtve Francova režima. Postavljen je na 66. godišnjicu zločina. Grob u kojem počiva Lorca još ne postoji, ne zna se hoće li ga ikad biti, radovi na iskopavanjima kostiju su mučni, mučna je ubifikacija stratišta, mučan je i otpor familija iskopavanju. Toga dana uveče, za stolom s velikim društvom, Fernando Valverde će mi povjeriti kako je dvaput, sam i o svom trošku, dolazio u Sarajevo na grob pjesniku Izetu Sarajliću, ali na grob Lorki ne može doći nikada, jer Lorca nema groba. A jedan od ljudi za stolom će frustrirano reći da u Španiji ima još mnogo onih koji se ne zgražavaju nad riječima onog falangističkog veleposjednika, koji se kao član egzekutorske trojke koja je ubila pjesnika, hvalio pred svojim pristašama: ‘Ubili smo Federika Garsiju Lorku. Ja sam tom pederu dvaput pucao u dupe.’

Eto, u Viznaru sam spoznao da se i ne vidi ono što se zna. Da se može znati i sve, a ne može se vidjeti ništa. I tako dalje. Ovo su dvije, kako da kažem, najsnažnije uspomene koje sam načinio sa Vukom Angjelinovićem, praunukom Danka Angjelinovića. Vuk će sljedeće godine otići u Argentinu, gdje će započeti sa istraživanjem poetike tanga. Ondje će se upoznati i sprijateljiti sa nekim čuvenim tango muzičarima. Vukovi prijatelji su Leonel Capitano, kompozitor, pjevač i bandoneonista, Moscato Luna, tango gitarista, porijeklom iz favele, Martin Perdomo, gitarista i Sebastián Luna, čovjek sa gitarom od osam žica. Sa Martinom Perdomom i Moscatom Lunom bio je za ovu jesen dogovorio turneju po Evropi, i po postjugoslavenskim državama, ali je virusna epidemija sve odgodila.

Vuka Angjelinovića sam nedavno, nakon duga vremena, vidio i u Starom Gradu na Hvaru. Iz razgovora s njime saznao sam ono što sam ranije bio samo načuo: da je Vuk mornar, da je ovladao i umijećem ribarenja, u Trstu je ribario sa onima koji od ribarenja žive. Ovladao je i vještinom ronjenja. Dok sam ga slušao kako odgovara na mnogo mojih pitanja, u uhu mi je zvonila riječ Stevana Raičkovića o Danku Angjelinoviću: da je putovao po svijetu, da je ‘bio i lovac i svašta nešto bio’. A pred očima mi je bio list pisma Dankova jednom prevodiocu iz 1938, gdje opisujući uspone i padove svoje bogataške hvarske familije kroz stoljeća kaže i ovo: ‘Vlastela i knezovi su se vratili zemlji i postali obični ribari i mornari, seljaci i orači… Vratili smo se svi k svojoj zemlji i svom moru, odakle smo se bili i digli.’

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2