>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Machbuba

Machbuba je bila robinja, koju je grof od Muskaua kupio na tržnici robova u Kairu i doveo je u Muskau. Grof od Muskaua bio je putopisac, književnik, dandy i snob, i luđak i dijete, ali, po jednodušnom mišljenju mjerodavnih stručnjaka, genijalan uređivač parkova i onoga što se u našem jeziku zove zelene površine

Günter Stache, čovjek bilja, šiblja, drvoreda i svakog rastinja, razgovorljiv i rječit, precizan u izrazu, oštrouman kao pripovjedač, a tumač, zagovornik i glasnogovornik života kakvoga možeš tražiti a teško naći, bio je zamuknuo usred bilja i rastinja hvarske visoravni. Zamuknuo, on, koji je zajedno sa suprugom Gabi Höppner, učinio da se zgrada u kojoj su stanovali poznaje i prepoznaje iz daljine, po gliciniji dugoj od zemlje do krova i po balkonu na četvrtom spratu, centru toga rastinja nad kojim s prečki i pritki vise paradajz i tikve. Taj muk hvarski od više sati nije bio sklopio samo Güntera, već i njegove saputnike Sergeja i mene. Bezglasne zmije na visoravni hvarskoj učinile su da sva trojica ostanemo ne samo bez riječi, već skoro i bez glasa. Ako se priklonimo Aristotelu, koji kazuje da riječi pripadaju čovjeku, a glas životinjama, onda smo nas trojica u Pitve stigli kao tri drveta koja hodaju. Tek kad smo se napili vode i utvrdili da po nogama nemamo tragova šupljih zmijskih zuba, krenula nam se vraćati razgovorljivost. Nije nam se vraćala istovremeno, najprije se vratila Günteru, nama dvojici je došla kasnije. Kad je Günter ispričao zgodu o pošumljavanju stepe, koju je njegovu ocu pričao neki znanac zarobljenik u Sovjetskom Savezu, predložio je da ustanemo i da se vratimo u Stari Grad, koji se onda još pisao i Starigrad. To je značilo da nam valja otpješačiti barem još dva kilometra do Vrisnika, gdje nam je bio auto.

Krenemo uskom asfaltnom cestom, sad Sergej naprijed, Günter i ja za njime, jedan kraj drugoga. Ni dvadeset metara nismo odmakli, a Günter me upita, e kad sam već bio u Bautzenu (to je znao iz mojeg ranijeg pričanja), e jesam li bio nekad u Moskvi, to jest u Moskau. Jesam, bio sam u Moskau. Ne u Moskau, već u Muskau, ispravi me. Nisam bio u Muskau, ne znam ni gdje je Muskau. To ti nije daleko od Bautzena, to je u Gornjoj Lužici, na samoj poljskoj granici, na rijeci Nisi, pola mjesta je u njemačkoj Saksoniji, a pola u Poljskoj. Nisam nikad čuo za Muskau, a četiri dana sam proveo u Bautzenu ili Budyšinu, kako se grad zove na gornjolužičkosrpskom. E da si bio u Muskau, mogao si vidjeti Machbubin grob. Ne znam ni ko je Machbuba, ni da joj je grob u tom mjestu Muskau, odgovorio sam. A onda mi je Günter, vjerovatno imajući na umu i moju vezanost za Goethea te za ‘Hiljadu i jednu noć’, dok smo tako hodali po popodnevnoj vrućini prema Vrisniku, pričao i o Machbubi.

Machbuba je bila robinja, koju je grof od Muskaua kupio na tržnici robova u Kairu i doveo je u Muskau to jest Bad Muskau. Grof od Muskaua bio je putopisac, književnik, dandy i snob, i luđak i dijete, ali, po jednodušnom mišljenju mjerodavnih stručnjaka, genijalan uređivač parkova i onoga što se u našem jeziku zove zelene površine. On je u mladosti, u svom ne baš mirnom živovanju, stigao da spiska dosta očeve imovine po Napulju i po Rimu. Stigao je da u Weimaru upozna i Goethea, koji mu je, nakon što je čuo njegove zamisli o uređivanju vrtova i parkova, savjetovao neka nastavi putem kojim je krenuo, to jest neka se bavi prirodom, jer je, iako najnedokučivije ljudskom duhu, to bavljenje najzahvalnije, među onim bavljenjima koje čovjeka učine sretnim. Grof Muskau je svakako htio da ima sretan život, ali putevi kojima je hodio bili su takvi da je za srećom više tumarao nego što ju je nalazio. Bio je u ratu, pa kad je ostao bez oca i naslijedio tu grofoviju Muskau, oženio se iz bogate kuće, ali je živeći raskošno, ne samo spiskao bogatstvo, već je i svakojaku petljavinu bio spreman da učini da bi opet živio životom bogataša. Günter je čak i nabrojao čime se sve služio da se izvuče iz dugova, toga se više ne mogu svega sjetiti. Čak se grof dogovorio sa vjenčanom ženom da se od nje razvede, pa da se oženi nekom drugom bogatašicom, kako bi potom, kad se domogne njena bogatstvo, od nje se razveo i opet oženio onom od koje se prvo razveo. Putnik i ženskar cijelog života, putovao je i upoznao važne ljude: i Chateaubrianda i Balzaca, pa je opet sreo Goethea koji mu je izgleda obećao da će ga posjetiti u Muskau. Želio je da se zarati s Turcima, pa da ode u taj rat, a kako se nije zaratilo, odlučio je da putuje. Najprije po Britaniji, o čemu će ostaviti nesumnjive dokaze o svom spisateljskom daru. Posjete lordovima, čak britanskom parlamentu, večera sa Walterom Scottom, sve to opisuje u dugim i često neshvatljivo podrobnim pismima onoj ženi od koje se sporazumno razveo da bi se oženio nekom bogatijom. Ti dnevnički zapisi će biti objavljeni u knjizi ‘Pisma pokojnika’. Grof Muskau će doživjeti golemu književnu slavu, čak će mu i Goethe knjigu pohvaliti. Na brod kojim je trebalo da putuje u Ameriku zakasnio je, pa je odlučio da ode u Sjevernu Afriku. Ali je, prije toga otputovao u Francusku, pa iz Francuske u Alžir, iz Alžira će pisati Bettini von Arnim kako mu je dosta pruskokršćanskoga života, te kako bi se pod nebom punim hurija usudio i da pređe na islam. Svjetska tjeskoba koja mu se odasvud javljala učinila je da otputuje u Grčku, pa odande na Kretu, gdje će upoznati vicekralja Egipta Mehmeda Alija. U Kairu će, tako, na tržnici roblja, kupiti tu Machbubu, maloljetnu djevojčicu iz Abesinije, koju će nazvati svojom crnom Venerom, i koju će svuda voditi. Poslije pet godina na putovanjima stići će u Budimpeštu sa dvanaest arapskih konja, sa jednim Maurom, koga je odredio za slugu svojoj ženi onoj koja je ostala u Muskau. Dakako i sa Machbubom je stigao u Budimpeštu! Ova će provesti godinu dana u Beču da se ‘navikne na evropske običaje’ pa će je onda grof od Muskau dovesti u Muskau, da ondje bude inoča ženi grofovoj (i kneževoj, on je i knez!), da vodi poslove i brine o kasi.

U Muskau će se Machbuba razboljeti od tuberkuloze, i umrijeti. Ukopana će biti na protestantskom groblju u Bad Muskau, a grof i knez od Muskaua će koju godinu nakon toga prodati svoj dvorac i posjed u Muskau, pa će se preseliti iz Gornje u Donju Lužicu, u Branitz kod Cottbusa.

Ovo što mi je, ovako nekako, Günter Stache pričao putem od Pitava do Vrisnika bio sam uglavnom zaboravio. Ja mislim da sam to bio zaboravio manje zbog toga što su me prestravili hvarski poskoci, a više zbog toga što je s večeri nakon našeg mučnog hodanja po travi sa zmijama, na Hvaru izbio požar, pa je vatra nadjačala priču. Ali je fotografija koja se objavljuje uz ovaj tekst učinila da iz moga zaborava izroni dobar dio priče koja je bila nestala. Ovu fotografiju sam vidio prvi put popodne onoga dana u kojem smo Günterovu urnu, umotanu u lišće i cvijeće, spustili u berlinsku zemlju. Na slici, načinjenoj na Badnje veče, 24. decembra 1983. u Meldorfu na ušću Elbe u Sjeverno more, jasno se vide samo Sabine Schmiegelow i Paul Stache. Njih dvoje su svjedoci prizora u kojem Gabriele Höppner, zaklonjena svojom kosom i njen muž Günter Stache, zaklonjen Gabrielinim licem, uručuju jedno drugome paket, koji će, pri otvaranju pokazati da sadrži knjigu istog naslova i istog autora. Ta knjiga je, u ovoj rubrici već spomenuta, prije dva broja: Savjeti (ili napomene) oko uređenja javnih vrtova (Andeutungen über Landschaftsgärtnerei) autora po imenu Hermann Ludwig Heinrich von Pückler-Muskau, a fotografija koja dokumentira uzajamno darovanje, načinjena je više slučajno nego namjerno, ne zna se ni čiji je prst stigao da škljocne i da, što se rekne, ovjekovječi prizor. Gabi mi je toga dana pokazala ne samo sliku, već i knjigu. Tek kad sam ovu uzeo u ruke, shvatio sam da je autor knjige o uređenju parkova i zelenih površina zapravo onaj isti grof ili knez Muskau koji je doveo Machbubu u svoj dvorac i svoje vrtove od devet stotina hektara. Eto, dao bih mnogo šta da to nisam spoznao po cijeni po kojoj sam spoznao: kroz Günterovu smrt.

1/2