Mediji su nedavno razotkrili da je održan sastanak nekih političara ekstremno desnog AfD-a s pojedincima iz neonacističkog miljea na kojem se razgovaralo o deportaciji imigranata. Potom su diljem Njemačke uslijedili masovni prosvjedi protiv ekstremne desnice. Kako komentirate plan o takozvanoj remigraciji i proteste?
Otkrića o planovima deportacije milijuna ljudi sa ili bez njemačkog državljanstva razotkrila su etnonacionalističku ideologiju AfD-a. Čak i ako ništa doista novo nismo doznali, AfD je sada izložen pritisku, naročito oni koji žele zadržati fasadu normalne konzervativne demokratske stranke. Primjerice, predsjedavajuća AfD-ove parlamentarne frakcije Alice Weidel nedavno je zastupala napuštanje Europske unije i zatražila referendum o članstvu u EU-u. To nije bilo ništa više od patetičnog pokušaja skretanja pažnje javnosti s teme deportacija, pa i s nje same, s obzirom na to da je sastanku prisustvovao i pripadnik njenog tima.
Ohrabruje to što su na ulice izašle stotine tisuća ljudi. Naročito je upadljivo da se prosvjedi održavaju u brojnim manjim gradovima i da sudionici dolaze iz vrlo različitih društvenih grupa i slojeva. Politički pritisak civilnog društva također šalje signal vladajućim strankama. Od njih se zahtijeva ispravak politike isključivanja i polarizacije te povratak principima solidarnosti, ljudskih prava i čvrste demokracije.
Trenutno je prema anketama AfD druga najsnažnija stranka s 21 do 23 posto podrške. Postoji li realna opasnost da preuzme vlast u pojedinim saveznim pokrajinama ili čak na saveznoj razini?
Opasnost postoji. Izbori se u rujnu održavaju u Brandenburgu, Tiringiji i Saskoj, gdje je prema istraživanjima AfD najsnažnija opcija s 30 do 35 posto podrške. No AfD-u će za vladavinu tim pokrajinama trebati koalicijski partner. To bi najvjerojatnije bio konzervativni CDU, s kojim bi AfD tvorio stabilnu vladajuću većinu. Razvoj događaja uvelike će dakle ovisiti o tome hoće li se CDU – koji s AfD-om već surađuje na općinskoj razini, proguravajući prijedloge glasovima AfD-a i glasajući za prijedloge AfD-a – nastaviti primicati AfD-u i ući u koaliciju na pokrajinskoj razini. Ili će ostati vjeran vlastitim konzervativnim, ali ipak demokratskim vrijednostima i isključiti suradnju s AfD-om ne samo verbalno, nego i u praksi.
Sve su glasniji stavovi koji zastupaju zabranu AfD-a. Nedavno je s njom koketirao i sam zeleni vicekancelar Robert Habeck. Kritičari ističu da zabrana neće oslabiti društvenu podršku ekstremnoj desnici, odnosno da su takve ideje simptom bezidejnosti i očaja političkog establišmenta. Što vi mislite o tome i što bi bilo potrebno da se preotmu milijuni AfD-ovih glasača?
Pozivi na zabranu stranke su razumljivi. Prema njemačkom ustavu zabrana političke stranke moguća je u slučaju prijetnje demokraciji. U tri pokrajine – Tiringiji, Saskoj-Anhaltu i Saskoj – AfD je označen (od Saveznog ureda za zaštitu ustava, op. a.) kao "definitivno ekstremno-desna" organizacija, dok bi se o stranci kao cjelini odlučivalo u procesu zabrane. Sigurna sam da bi postupak sudski uspio i da bi u određenoj mjeri dokazao funkcioniranje njemačke demokracije. No iscrpljivanje legalnih sredstava nije dovoljno, ono neće zaustaviti ni preokrenuti društveni pomak prema krajnjoj desnici. Nadalje, postupak zabrane može trajati godinama, a AfD će za to vrijeme opet igrati ulogu žrtve i tako zadobiti nove pobornike.
Očaj pripadnika političkog establišmenta uglavnom je u tome što su slijedili pogrešnu strategiju usvajanja AfD-ovih narativa, nadajući da se će tako oslabiti krajnju desnicu i umiriti razočarane glasače. Dogodilo se suprotno – krajnja desnica sve je jača, a politički diskurs se općenito pomaknuo udesno. Ako se želite suprotstaviti AfD-u i ponovno pridobiti glasače koji nisu uvjereni krajnji desničari, trebate ga lišiti ideoloških temelja te umjesto prihvaćanja krajnje desnih narativa slijediti socijalne politike koje rješavaju postojeće probleme.
Poljoprivrednici i željezničari prosvjeduju, a privreda je na rubu recesije. Kako ocjenjujete koalicijsku vladu kancelara Olafa Scholza, sastavljenu od SPD-a, Zelenih i liberalnog FDP-a, i u kojoj mjeri su njene politike odgovorne za rast krajnje desnice?
Bilo bi pogrešno za uspon krajnje desnici kriviti samo aktualnu vladu. Više od dvadeset godina vlade smanjuju ulaganja u dostupno stanovanje, javno obrazovanje, skrb i zdravstvo, dok istovremeno režu poreze bogatima, a "dužnička kočnica" pretvorena je u religiju. Nakon godina relativne stabilnosti Njemačka se suočava s društvenom, ekonomskom i političkom krizom, koju produbljuju rat i učinci pandemije.
To je dovelo do rastućeg osiromašenja velikih dijelova stanovništva i straha od gubitka posla čak i unutar bolje stojeće srednje klase. Razumljivo je da je znatno smanjeno povjerenje u etablirane stranke, što je dosad najviše pogodovalo samoproglašenoj antiestablišmentskoj desnici. Umjesto da ponovno uspostavi socijalnu, političku i ekonomsku agendu za rješavanje konkretnih problema, sadašnja vlada nastavlja neoliberalnu politiku.
Bivša visokopozicionirana članica Ljevice (Die Linke) Sahra Wagenknecht nedavno je osnovala vlastitu stranku "Savez Sahra Wagenknecht – Razum i pravda" (BSW) koja bi po ekonomskim pitanjima trebala biti lijevo, a po kulturalnim desno, odnosno zastupati socijalnu pravdu i konzervativne vrijednosti. Pojedina istraživanja BSW-u daju velike šanse, dok se mnogi nadaju da bi on mogao oduzeti glasače AfD-u. Kako vi to vidite?
BSW je klasična populistička formacija, skrojena prema karizmatičnom vođi, organizirana odozgo prema dolje i uz upotrebu antiestablišmentske retorike. S jedne strane zahtjevi umjerene ljevice za većim plaćama i mirovinama, pristupačnim stanarinama, pravednim porezima te za manje privatizacije u sektoru zdravstva i skrbi, a s druge agitacija protiv migranata,"lifestyle ljevice", Zelenih kao "stranke zabrana" i, naravno, protiv "elite" općenito.
Sasvim je moguće da će to doprijeti do dijela birača iz AfD-ovog spektra koji će glasati za novu stranku. Zapravo, istraživanja sugeriraju da se Wagenknecht obraća glasačima svih stranaka i da bi vjerojatno mogla mobilizirati i one koji trenutno ne glasaju. Upitno je može li dugoročno ostvariti značajnije izborne uspjehe. Hoće li dovesti do slabljenja krajnje desnice? Mislim da neće, jer je sama stranka vrlo nacionalistička i koketira s desničarskim pozicijama, posebno kada su u pitanju migracijska ili rodna pitanja.
Sama Ljevica je u dubokoj krizi. U nacionalnim anketama ne dosiže ni izborni prag od pet posto. Kakva je perspektiva za oporavak stranke?
Nažalost, uz samo nekoliko iznimaka ljevica je u krizi diljem Europe. Nakon uspješne kampanje za minimalnu plaću i protiv zloglasnog sustava Hartz IV (reforme tržišta rada iz 2000-tih, op. a.) Ljevica nije uspjela iskoristiti ekonomsku i političku krizu u Njemačkoj. Iako je njen politički program daleko najradikalniji i najuvjerljiviji kada je riječ o socijalnoj pravdi i redistribuciji, percipiran je tek nešto više lijevim od Zelenih i socijaldemokrata. Povrh toga javnom su percepcijom dominirali sukobi unutar stranke.
Ljevica se sada fokusira na svoj povratak kao jake lijeve snage, što je složen proces i neće se odmah vidjeti u anketama i izbornim rezultatima. Okolnosti stranci idu na ruku jer privredna situacija treba politički odgovor s jasnom klasnom perspektivom i političkim programom usmjerenim na poboljšanje životnih i radnih uvjeta većine, a ne na interese kapitala manjine. To nudi samo Ljevica. Stranka se pokazala kao pouzdan partner sindikatima i blisko je povezana s društvenim organizacijama i pokretima, a posljednjih mjeseci pridobiva tisuće novih članova. To su dobri uvjeti za stabilizaciju i najvjerojatnije će na nadolazećim izborima dovesti do barem umjereno boljih rezultata.
