Na nedavno održanom 20. Liburnia Film Festivalu (LFF) prikazan je i film "Zaželi" Marija Papića. Priča je to o provođenju projekta "Zaželi" koji je pokrenut zbog unapređenja radnog potencijala teže zapošljivih žena, poticanja socijalne uključivosti i povećanja razine kvalitete života starijih i bolesnih osoba koje su korisnici projekta. Dokumentarac se koncentrira na provođenje projekta u općini Primorski Dolac u Dalmatinskoj zagori gdje se Natalija Zekić brine o tri sumještanke – Nevenki, Mari i Mariji. Film govori i o društvenoj integraciji ljudi kao što je Ukrajinka Natalija koju je život nanio u Hrvatsku. Papić je dosad snimio 20-tak dokumentarnih i eksperimentalnih filmova koji su prikazani i nagrađeni na nizu festivala.

Zašto ste se odlučili za snimanje dokumentarca o projektu "Zaželi"?

Projektu "Zaželi" privukao me njegov human i čovjekoljubiv karakter. Tijekom istraživanja i pripreme za pisanje scenarija uočio sam da mu se u medijima ne posvećuje dovoljno pažnje. Izvještaji i reportaže, koje sam uspio pronaći, bili su afirmativnog karaktera, ali najčešće u suhoparnim površnim formama u kojima bi protagoniste dovodili u situacije da glume druželjubivost, razgovorne situacije i slično, što je djelovalo namješteno i neuvjerljivo, ali se ipak dalo naslutiti da su u intervjuima iskreni te da im projekt puno znači na više razina. Osnovna autorska motivacija bila je pokušati svjedočiti, na tragu "čistih" dokumentarnih snimki, kroz duži period snimanja, dinamiku odnosa među protagonistkinjama i izniman humani karakter projekta.

Zašto ste se od svih sredina u kojima se projekt provodi odlučili baš za Primorski Dolac i koliko lako ili teško ste pronašli protagonistkinje?

Film sam mogao snimiti u bilo kojem dijelu Hrvatske i uvjeren sam da bih prenio istu osnovnu poruku, a to je iznimna vrijednost ovog projekta. No htio sam film snimati u Dalmatinskoj zagori jer bolje poznajem mentalitet tamošnjih ljudi, pretpostavljajući da će mi to pomoći steći povjerenje protagonistkinja i olakšati samu realizaciju. Osim toga, krajolici koje Zagora nudi su živopisni i mogu dodatno naglasiti emocije koje film donosi i podići ga na jednu metafizičko-alegorijsku razinu iščitavanja. Filmska ekipa bila je svedena na nužni minimum. Ja sam režirao i snimao, a zvuk je snimao moj prijatelj i izvršni producent Vedran Šuvar zbog želje za prisnijim i intimnijim odnosom s protagonistkinjama na temelju kojeg bismo stekli povjerenje, a sam čin snimanja postao nešto uobičajeno na što one ne obraćaju previše pažnje. Takav pristup temi zahtjeva i duži period snimanja i praćenja protagonista. Snimali smo u tri navrata po 30-ak dana. Zahvaljujući pozitivnim namjerama, strpljenju i nošeni entuzijazmom razvili smo prijateljski odnos s akterima filma što je olakšalo realizaciju.

Koliko je u priči simbolična uloga Natalije Zekić, Ukrajinke koja se udajom srodila s krajem?

Film se otvara kratkim Natalijinim monologom u offu u kojem kaže: "Kad sam došla u Hrvatsku znala sam da mi je muž rimokatolik, a ja pravoslavka, no njemu to nije smetalo. Ponekad idem u rimokatoličku crkvu u Primorskom Dolcu. Za mene je bog jedan, tako da nije bitno di ja idem i di se molim. Najbitnije je biti čovjek, raditi dobro i činiti dobro." Drago, Natalijin pokojni muž bio je izuzetno zanimljiv i inteligentan čovjek. Iako nije bio formalno visokoobrazovan, krasila ga je široka naobrazba koju je pokupio baveći se raznim stvarima. Kada nije upravljao dizalicom, čitao je knjige. U zbirci koja je ostala iza njega imao je tisuće knjiga. Osim jedne. Natalija je s njim pokopala zadnju knjigu koju je čitao, a nije ju stigao dovršiti. Natalija i Drago uspjeli su nadrasti sve ono nisko što im se moglo nametnuti u sredinama iz kojih dolaze.

Što je bilo s protagonistkinjama filma nakon što je završeno snimanje?

Još uvijek smo u kontaktu s Natalijom koja mi je nedavno javila da je starica Marija umrla prije nekoliko dana. Nevenka je umrla ubrzo po završetku snimanja, a Mara se bori s bolešću koja joj je dijagnosticirana dok je film sniman. Sam projekt "Zaželi" je u Primorskom Dolcu ipak ušao u tzv. drugu fazu jer su osigurana sredstva za još dvije godine, pa Natalija trenutno skrbi o petero novih korisnika.

Koliko je vaš film zapravo univerzalna priča o ženama koje rade u okviru projekta u svim dijelovima Hrvatske?

Ideja je bila da se kroz pojedinačno pokaže ono opće, odnosno da snimajući dinamiku odnosa jedne zaposlenice i njenih krajnjih korisnika budemo svjedoci koliko starijim ljudima znači pomoć. Takva pomoć mnogo znači starijim ljudima i držim iznimno važnim da se pronađu načini da ne bude vremenski ograničena, kao što je sada kada se nakon svakog isteka ciklusa postavlja pitanje hoće li biti novog i u kojem trajanju. S obzirom na stanje u ruralnim krajevima, ovakav projekt bit će potreban i u godinama i desetljećima koja dolaze.

Kakav je dosadašnji život vašeg filma, što planirate s njim i hoće li biti prikazan na velikom ili malom ekranu?

Sredstva za realizaciju filma osigurana su na HRT-ovom javnom pozivu za dodjelu sredstava za proizvodnju dokumentarnih filmova neovisnih proizvođača, na kojem je scenarij prepoznat kao zanimljiv. Iako sam u prijavi naveo da je jedna od motivacija za realizaciju filma i mogućnost da se filmom skrene pažnja na taj plemeniti projekt te tako na neki način da podrška nastavku vremenski ograničenom projektu, film dosad nije prikazan na HTV-u, iako je finaliziran prije skoro godinu dana. Iz meni nepoznatih razloga odugovlači se s prikazivanjem filma koji je itekako aktualan. Također sam u prijavi na natječaj naveo da mi je intencija snimiti film za razliku od čestih proširenih reportažnih formi koje su još uvijek dominantne na HTV-u, a nazivaju se filmovima. Zbog toga me ugodno iznenadilo da je tadašnja selekcijska komisija prepoznala i odobrila projekt. Mom filmu sada preostaje festivalski život. Iako većina festivala uvjetuje da film nije prikazan na nekoj televiziji moja je želja u ovom slučaju da što prije bude prikazan na televiziji te tako dopre do šire publike jer vjerujem da može skrenuti pažnju na projekt "Zaželi" te mu na neki način pomoći.

Koliko su za hrvatski film značajni i važni filmski festivali, uključujući i Liburnia Film Festival?

U zadnje vrijeme hrvatski dokumentarni film doživio je svojevrsni procvat. Ima sjajnih autora i sjajnih filmova. Festivali su bitni jer su to mjesta gdje filmovi komuniciraju s publikom. Liburnia Film Festival, koja prikazuje konvencionalne dokumentarne forme, ali njeguje i dokumentarne filmove koji se u formi odmiču od konvencija i bježe u svojevrsni eksperiment, jedan mi je od dražih upravo zbog hrabrosti da prikažu i filmove koji često nisu zanimljivi široj publici, ali znaju biti iznimno zanimljivi.