>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Nada Beroš

Marko Golub: Institucije ne znaju što bi s ogromnim potencijalom dizajna

U Hrvatskoj se objavi hrpa izuzetno oblikovanih knjiga, vizualnih identiteta kulturnih organizacija, plakata itd., ali već na malo višoj institucionalnoj razini sve počinje zapinjati, a kad dođete do pitanja dizajna registracijskih tablica, sam pokušaj dizajnera da naprave decentan pomak nailazi na zaglušujući otpor

Zahvaljujući iznimnoj agilnosti, stručnosti, entuzijazmu i kolegijalnom umrežavanju, čemu u velikoj mjeri pridonosi Marko Golub, kritičar, kustos i voditelj galerije Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) u Boškovićevoj ulici u Zagrebu, o hrvatskoj dizajnerskoj sceni posljednjeg desetljeća redovito i uglavnom u superlativima pišu domaći i strani kritičari. Premda je dizajn neodvojiv od (političkog) života svakodnevice, on se ipak rijetko probija na stranice političkih medija. Stoga razgovaramo s Markom Golubom, u povodu njegove nedavno izašle knjige ‘Fragmenti dizajnerske povijesti’ (HDD, Zagreb 2019.).

Ne mislim da su kritičari, umjetnici, dizajneri ikad bili pretjerano moćni sami po sebi, ali u zajednici načelno zainteresiranijoj za alternative, koja može zamisliti svijet kao bolje, pravednije i humanije mjesto, nisu bili tako usamljeni

Pojavili ste se kao kritičar suvremene vizualne umjetnosti početkom 2000., još za studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. No posljednjih desetak godina posvetili ste se sustavnom dokumentiranju, prezentiranju i interpretiranju hrvatskog dizajnerskog nasljeđa. Rezultat toga je i nedavno objavljena knjiga ‘Fragmenti dizajnerske povijesti’. Kako je došlo do ovog zaokreta?

Svijet se okrenuo naopačke: među najagilnijim likovnim kritičarima kod nas u ovom trenutku su Boris Greiner i Bojan Krištofić, obojica grafički dizajneri. Zapravo je tema dizajnerskog nasljeđa samo jedna od onih kojima se bavim posljednjih osam godina, ali moje središnje područje interesa od 2011. doista jest dizajn u svojim različitim pojavnostima, slično kao što je to u prijašnjem desetljeću bila prvenstveno suvremena vizualna umjetnost. Knjiga je tek izašla, a već stvara zabunu jer smo u HDD Galeriji radili puno toga drugoga. Producirali smo nove radove i projekte, obradili djelovanje nekih sasvim mladih dizajnera i dizajnerica, otvarali nove teme poput spekulativnog i kritičkog dizajna, prikazivali kompleksnost procesa nastanka nekih aktualnih dizajnerskih proizvoda, otvarali prostor za eksperimentalne i istraživačke projekte koji preispituju sam sadržaj pojma dizajn, rasvjetljavali odnose dizajna i proizvodnog i kulturnog konteksta, zanimljiva sjecišta dizajna, novih tehnologija, društvenog angažmana, umjetnosti i popularne kulture itd.

Duh nesebičnosti

Što je izazvalo zabunu u naslovu knjige, ‘povijest’ ili ‘fragmenti’?

Iako se ‘Fragmenti’ bave poviješću, to nije samo davna prošlost, tu su dokumentirane neke teme koje su se otvorile jučer i u ovom trenutku su itekako aktualne. Knjiga je nastala jer smo shvatili da nam je iza čitavog niza različitih istraživanja i izložbi na temu dizajnerskog nasljeđa, ali i mnogih drugih kojima su temeljito obrađeni opusi pojedinih dizajnera, uključujući i neke srednje i mlađe generacije, ostalo jako puno kvalitetne dokumentacije – fotografija i grafičkih materijala, tekstova, vremenskih lenti, infografika, snimljenih razgovora, videomaterijala… Takve materijale smo opsesivno proizvodili i prikupljali, trudili se distribuirati ih i reciklirati putem svih raspoloživih kanala, od tiskanih materijala do objava na web-stranicama, YouTubeu i slično. No nakon par godina shvatite koliko je pamćenje kratko čak i za one stvari za koje ste mislili da su ostavile snažan utisak, ako ih niste organizirali na neki koherentan način, pokušali ih konceptualno povezati i objediniti na jednom mjestu. Riječ ‘fragmenti’ u naslovu govori da se ne radi o jedinstvenoj povijesnoj pripovijesti, nego o spletu vrlo različitih tema obrađenih iz više različitih rakursa koje su u sadržaj knjige unijeli, osim mene, kustosi izložbi, istraživači i tekstopisci kao što su Dejan Kršić, Maroje Mrduljaš, Koraljka Vlajo, Alira Hrabar Oremović, Lana Cavar & Narcisa Vukojević, Goran Martin Štimac, Željko Luketić, Ivana Borovnjak i drugi.

Velik broj tekstopisaca su profesionalni dizajneri?

Da, zanimljivo je da su više od polovice autora priloga u knjizi profesionalni dizajneri, a ne povjesničari umjetnosti. Pristupi su pritom jako varirali, kao i same teme, od monografskih izložbi o određenim autorima, prikaza djelovanja nekih za dizajn važnih industrija, panoramskih pregleda aktivnosti u nekom području dizajnerskog djelovanja, kreiranja arhiva podataka o dizajnericama, dizajnerima i djelima dizajna, do sagledavanja dizajnerskih aspekata nekih fenomena koje rijetko promatramo u tom kontekstu. Iako su nastajale neovisno jedne o drugima, u knjizi smo nastojali istaknuti što više poveznica, načina na koje jedne priče nadopunjuju druge, a možda najvažnije vezivno tkivo knjige je dvadesetak stranica timelinea hrvatskog dizajna koji je još 2009. za svoju samostalnu izložbu izradio, a za ovu knjigu ažurirao Dejan Kršić. Dejan je knjigu i dizajnirao, bilo mi je važno da je oblikuje netko tko zna kako konstruirati izdanje s tako heterogenim materijalom, no još važnije da je to netko tko duboko poznaje svu tu materiju, u mnogim segmentima bolje od mene.

Kontinuirano ste, desetak godina, objavljivali likovne kritike u Kulturnom programu Radija 101. Izbor iz tih kritika, uz brojne druge, objavljen je u vašoj knjizi ‘Kritička kartografija. Tekstovi o suvremenoj umjetnosti i dizajnu’ (Durieux, Hrvatska sekcija AICA, 2016.). Radili ste i u drugim medijima, stručnim časopisima i strukovnim organizacijama. Je li bilo moguće kroz neke od tih aktivnosti utjecati na različite društvene nedoumice, posrnuća i stranputice kakvima nam obiluje kulturni život?

Mislim da je na promociji te knjige Maroje Mrduljaš spomenuo kako sam imao sreću da se kritikom bavim kao stalnom profesijom tijekom tih prvih deset godina, da živim od toga, da za to redovito primam plaću. To je formiralo i moj početni odnos prema pisanju, vidio sam medijski prostor kao mjesto unutar kojeg mogu sukreirati javni diskurs o vizualnoj kulturi i umjetnosti, a budući da su neki od medija za koje sam radio imali i vrlo veliku i diversificiranu publiku, shvaćao sam svoj angažman kao priliku da i ljude koji nemaju nikakvo početno predznanje ni interes za te teme zavedem i zainteresiram svojim pisanjem. Radijski medij, pri čemu sam ogroman broj tekstova napisao i za Treći program Hrvatskog radija, disciplinirao me je i što se tiče pisanja i to se odrazilo na sav moj daljnji rad. Morao sam pisati tako da nepripremljen spiker, kojeg ne mora zanimati to o čemu je riječ, pročita tekst o često kompleksnim djelima suvremene umjetnosti uvjerljivo kao da ga je sam napisao, pred jednako tako nepripremljenom publikom. Znam koliko glupo može zvučati, ali bilo mi je stalo da tekst bude uzbudljiv, oštar, empatičan, informativan, edukativan, s jasnim kritičkim stavom i nekim uvjerenjem da je ono o čemu govori od važnosti za sve koji slušaju. Mislim da je umjetnost, suprotno svemu što ljudi vjeruju, načelno pristupačna, da je u dubokoj vezi s našim svakodnevnim životima. Slično je s dizajnom, čiju je društvenu važnost, dosežnost i utjecaj daleko jednostavnije argumentirati jer je prepleten s cijelim našim okruženjem. I dalje inzistiram na tome, iako se bojim da ni jedno ni drugo nije tako utjecajno kao što bismo voljeli da jest. Pogledamo li što se događa u svijetu, izgleda da ljudi nemaju nikakvog suosjećanja i razumijevanja za druge ljude, ne zanima ih čak ni kvaliteta njihovog vlastitog života ili, da parafraziram ovogodišnju temu slovenskog festivala dizajna Indigo na koji su me pozvali u rujnu – Nobody Cares, nikoga nije briga. Ne mislim da su kritičari, umjetnici, dizajneri ikad bili pretjerano moćni sami po sebi, ali u zajednici načelno zainteresiranijoj za alternative, koja može zamisliti svijet kao bolje, pravednije i humanije mjesto, nisu bili tako usamljeni. Pritom to nisu neke velike i teške ‘utopijske’ zamisli, nego pitanja osnovne odgovornosti prema sebi i drugima. Boris Ljubičić kaže na svom slavnom plakatu: Dizajner treba preuzeti odgovornost za društvo i vrijeme u kojem živi. Ne bismo li svi to trebali?

Prošlo je već trideset godina od otvaranja studija dizajna u Zagrebu, za kojim se desetljećima vapilo. Možete li usporediti pionire modernog dizajna u Hrvatskoj s današnjim dizajnerima?

Mislim da Hrvatska, naročito u zadnjih desetak godina, ima izrazito snažnu i dinamičnu dizajnersku scenu. U dizajnu vizualnih komunikacija riječ je o produkciji čiji se vrh kvalitetom može usporediti s bilo kojom, bilo gdje u svijetu, dok produkt dizajneri uspijevaju u nimalo ohrabrujućim uvjetima, s minimalnim resursima i još uvijek bez ozbiljnog industrijskog zaleđa, realizirati neke izuzetne projekte. Dizajn nije glamurozan posao, kako to možda izgleda u novinama ili na web-portalima. Imam priliku skoro svakodnevno biti u kontaktu s ljudima koji su nevjerojatno strastveni oko toga što rade, imaju izuzetnu hrabrost, staminu, znatiželju i volju da usvajaju nova znanja i inovacije. Još važnije, čini mi se da još uvijek vlada i neki duh nesebičnosti, međusobnog pomaganja i razmjene znanja i iskustava. Riječ je o ogromnom potencijalu koji, međutim, nije strateški iskorišten, javne i državne institucije vjerojatno prepoznaju da on postoji, ali ne znaju što bi s njim. U Hrvatskoj se objavi hrpa izuzetno oblikovanih knjiga, vizualnih identiteta kulturnih organizacija, plakata, proizvede se nešto namještaja rijetkih tvrtki koje ozbiljno investiraju u dizajn, ali već na malo višoj institucionalnoj razini sve počinje zapinjati, a kad dođete na primjer do pitanja dizajna registracijskih tablica, sam pokušaj dizajnera da naprave ne radikalan nego decentan pomak nailazi na zaglušujući otpor. Zašto dizajn nije bolje iskorišten u turizmu koji nam je toliko važan, zašto ga nema više u javnim prostorima, na koncu, zašto se sve to što bi trebalo barem predstavljati neki dobar standard čini tako nedostupnim?

Mreža dizajnerskog sjećanja

Možda je problem u našoj kampanilističkoj vizuri i samodovoljnosti? Upravo ste u svojim programima HDD Galerije pokazali da vas u dizajnu zanima i ono što je bilo prije ‘nulte’ godine hrvatske povijesti, 1991., kao i širi jugoslavenski kontekst?

To je tako samorazumljivo, ne vidim kako bismo uopće mogli govoriti o povijesti hrvatskog dizajna bez zalaženja u period prije 1990-ih, a samim tim i bez uvažavanja tog šireg jugoslavenskog konteksta. Već sam spomenuo da su u ‘Fragmentima’ više od polovice istraživača profesionalni dizajneri, oni su na neki način autori koji traže svoje ‘pretke’ i pokušavaju tim pogledom u prošlost jasnije sagledati svoju vlastitu današnju stvarnost. Njihov interes za svoje prethodnike, ne samo velika imena modernog dizajna u Hrvatskoj i Jugoslaviji, nego i brojne druge koji su dosad ostajali zanemarenima, dijelom vjerojatno proizlazi iz sličnih pitanja koje smo ranije naveli – koje je društveno poslanje dizajna i koliko on zaista ima priliku utjecati na taj društveni kontekst. Ne zato što je ‘prije bilo bolje’ nego zato što, sa spoznajama o onome što nam je prethodilo, nalazimo uporište za vjeru da i ovo danas može biti drukčije.

Nedavno ste s grupom istomišljenika i nekoliko institucija i udruga započeli dvogodišnji projekt – Centar oblikovanja svakodnevice. Što je specifičnost tog projekta u odnosu na već postojeće ustanove koje se djelomično bave dizajnom i suvremenim oblikovanjem svakodnevice?

Centar oblikovanja svakodnevice je prevelika tema za kratak razgovor, no u osnovi je naša motivacija bila umrežiti resurse i vidjeti što možemo raditi zajedno te na koji način u to što radimo možemo involvirati, kao ravnopravne aktere, i same građane. Središnja ideja bila je veza između dizajna, primijenjene umjetnosti i svakodnevnog života, a naš projekt je, u ovoj fazi, pripremanje terena za osnivanje budućeg Centra koji bi svojim aktivnostima otvarao puteve nekih novih suradnji, revitalizirao interes za stvaranje boljih uvjeta života u gradu nasuprot općoj apatiji, općenito omogućio točku susreta i zajedničkog djelovanja institucija, civilnog društva i građana.

Dio tog programa je i Mreža dizajnerskog sjećanja?

Projekt Centar oblikovanja svakodnevice učinio nam se kao idealna prilika da napravimo nešto što već godinama želimo, ali nismo imali resursa napraviti – svojevrstan javno dostupan online arhiv koji bi sadržavao informacije o bitnim djelima, autorima, organizacijama, događajima itd. u području dizajna i primijenjene umjetnosti. Naše organizacije i institucije, ali i brojne druge, tijekom vremena prikupile su jako puno materijala koji leži neiskorišten, a htjeli smo ga učiniti dostupnim i strukturirati ga na razumljiv način. ‘Fragmenti’ su nastali sa sličnom ambicijom, ali su daleko manjeg opsega. Mreža bi, s druge strane, trebala ne samo dati neki pregled temeljnih imena, antologijskih djela, već zaroniti i u svijet predmeta i slika koje nemaju nužno tu auru izuzetnog, a ipak su bili ili jesu dio naših svakodnevnih okruženja i života te ispričati priče o njima. Dobar dizajn često i jest takav: mala inovacija koja čini razliku, korisna, decentna, razumljiva i nenametljiva. Same jedinice u arhivu Mreže moći će se međusobno povezivati u različite vrste narativa, a arhiv bi trebao kontinuirano rasti i rasvjetljavati nam put. Nije stvar samo u predmetima i autorima, nego u idejama i vrijednostima – sva ta djela utjelovljuju neke vrijednosti i značenja koja nam itekako mogu biti važna i danas.

1/2