>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Marxism for Dummies

Konzumove blagajnice plaćale su Todorićima leasing dvadeset četiri metra dugačke jahte Riva 85 Opera, i ekskluzivno lovačko oružje kod austrijskog Fanzoj Jagdwaffen & Ribohunta, i safarije i prepariranje nesretnih životinja, pa čak i jebenu koncesiju za plažu njihove Ville Castello u Medveji

Ispala je na kraju lekcija iz osnova marksizma. Usuprot popularnom libertarijanskom mišljenju o uspješnim poduzetnicima koji sa svojim parama mogu i smiju raditi što ih je volja, ispalo je da za početak a) – to uopće nisu njihove pare.

Nema b), nema c), nema d). Samo a) – to uopće nisu njihove pare.

Ivica Todorić s obitelji – a o njemu je, jasno, riječ, o kome drugome? – doslovno je, eto, svoje dupe na zahodskoj školjci presvučenoj zmijskom kožom hladio na račun hiljada potplaćenih prodavačica iz svoga golemog trgovačkog lanca. Ono što je vama izgledalo kao kasa u Konzumu, bio je zapravo privatni bankomat obitelji Todorić. Ne kažem, i drugi uspješni poduzetnici hlade dupe na zmijskoj koži na račun hiljada svojih potplaćenih radnika – najzad, ta je pretpostavka sam temelj kapitalističkog poretka – ali drugi uspješni poduzetnici zahode od zmijske kože plaćaju iz dividendi, plusom iz bilanci svojih kompanija, onim popularnim Marxovim viškom vrijednosti: najzad, upravo zbog toga njihovi radnici i jesu potplaćeni.

Ivica Todorić, međutim, uopće nije imao taj višak.

Cijelu jednu milijardu kuna – koji milijun više-manje, nije se u Kulmerovim dvorima nikad gledalo u kunu – Ivica Todorić je za sebe i obitelj izvukao iz svoje goleme kompanije, a o opsegu te zadivljujuće operacije dovoljno govori činjenica da spis Županijskog državnog odvjetništva u tom predmetu zauzima više od osamdeset hiljada stranica, desetak puta više od cjelokupnog opusa Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, da je optužnica ispisana na gotovo pet stotina stranica – da, baš kao Mihajlovičev ‘Zločin i kazna’ – i da je samo na pripremu sudskog procesa do danas potrošeno milijun i pol eura.

Milijardu kuna – čitamo u tom debelom hrvatskom bildungsromanu – vlastelin Todorić je sebi, kćeri, sinovima, zetu, nevjestama, kumovima i prijateljima razdijelio isplaćujući nezarađene dividende i prebacujući na kompaniju privatne kredite i troškove. Stotinu dvadeset tri milijuna kuna, recimo, prebacio je na svoj privatni račun samo da podmiri kredit za kupovinu Kulmerovih dvora, još četiri-pet milijuna platio je ekskluzivnoj londonskoj tvrtki Stephen Ryan Design & Decoration za projekt uređenja interijera zahodskim daskama obloženim zmijskom kožom, kristalnim lusterima, raznobojnim jastučićima i zlatnim slavinama – kao da su ga radili Marko Grubnić i Maja Šuput na Red Bullu i metamfetaminima – a ostalo je i nešto sitnog za obiteljska druženja, poput recimo troškova privatnog koncerta koji je u kicoški namještenom dvorcu na bregu za Glembayeve iz Zmijavaca održala Nina Badrić.

U svemu milijardu kuna, drugovi i drugarice, Todorići su potrošili na svoje sitne, trivijalne malograđanske živote, pažljivo pritom skrivajući i zamećući trag nezakonito izvučenog novca. Da bi, eto, hrvatski kmetovi s podnožja brega bolje razumjeli narav kapitalizma i na ovom zgodnom primjeru shvatili Marxovu prvobitnu akumulaciju kapitala, novac za fićfirićke hirove Todorićevih, kako vidimo, nije bio čak ni onaj višak akumuliran rezanjem troškova s lijeve strane bilance, recimo bijednim plaćama za hiljade obespravljenih blagajnica i skladištara: to kmetovi ne samo da već razumiju, nego smatraju i legitimnim pravom feudalca. U njihovom svijetu, oni ionako ne zarađuju svoju plaću, već im je dijeli gazda iz svog džepa.

U ovom bogato ilustriranom primjeru, međutim, nije čak ni to. Pare za zahode sa zmijskom kožom, lustere, jastučiće, zlatne slavine i Ninu Badrić bile su nepostojeće pare, dugovi koje je vraćala kompanija, ergo novac koji je izravno oduzet od njenih radnika. Londonski dizajneri i Nina Badrić svoj su novac dobili: što se njih tiče, slučaj Todorić ne postoji. Postoji samo za blagajnice i skladištare, vozače i ostale zaposlene, njih pedeset hiljada, koji su radosno nadoknadili njihovih četiri-pet milijuna kuna, kao i svih ostalih milijardu. Ili, ako je kmetovima tako lakše razumjeti, dvadesetak hiljada po glavi. U tom stvarnom, fizičkom svijetu, naime – u stvarnoj, fizičkoj Hrvatskoj – gazda ne zarađuje svoju dividendu, već mu je dijele radnici iz svog džepa.

Zato je valjda ova lekcija iz osnova marksizma i ilustrirana tako banalnim slikama i primjerima. Zimovanja u St. Moritzu i ljetovanja na Ibizi, obiteljska putovanja u New York, Pariz ili Dubai, privatni čarter letovi s LunaJetsom, ludovanja za Instagram luksuznim dućanima Louis Vuittona, Christiana Louboutina, Chanela, Prade, Dolcea, Valentina, Smart SRL ili Ermenegildo Zegna, i ostala bogataška preseravanja iz klajnburgerskog kataloga: Konzumove blagajnice plaćale su Todorićima i leasing dvadeset četiri metra dugačke jahte Riva 85 Opera, i ekskluzivno lovačko oružje kod austrijskog Fanzoj Jagdwaffen & Ribohunta, i safarije i prepariranje nesretnih životinja, pa čak i jebenu koncesiju za plažu njihove Ville Castello u Medveji!

Razumije se, prije samo par godina te iste slike bile su ilustracije uspjeha. Hrvatskim kmetovima bilo je, rekoh, savršeno prirodno da Tuđmanov Glembay s obitelji uživa u nepojamnom luksuzu dok mu blagajnice za par hiljada kuna plaće čiste snijeg oko Konzumovih dućana. To je sama suština kapitalizma: koji kurac bi netko pokretao biznis i gradio multinacionalni koncern ako će pola od svoje milijarde viška podijeliti radnicima, da ih iznenadi s po, recimo, deset hiljada kuna za Božić? Koji je smisao? Pa nisu oni zaradili tih deset hiljada. Nisu zaradili ni one tri i pol hiljade kuna plaće: on im ih je dao. Da nije bio tako velikodušan, na kraju godine bi imao, samo trenutak da izračunam, dakle još barem dvije milijarde. Dvije milijarde svojih privatnih para razdijelio bi Todorić blagajnicama svake godine, pa može valjda jednu potrošiti na sebe, djecu i zahodske školjke presvučene zmijskom kožom.

Ispalo je, međutim, da genijalni biznismen Ivica Todorić i nije baš bio toliko genijalan. Konačno, ni prvi ni posljednji. U običnoj lekciji, međutim, takav bi poduzetnik sakrivao gubitke i frizirao godišnje financijske izvještaje samo zato da mu kompanija uopće opstane na nemilosrdnom onom, kako se zove, slobodnom tržištu. Kako se Hrvati, međutim, tek uče kapitalizmu, njihova je lekcija više iz Capitalism for Dummies: njihov gazda nije sakrivao gubitke i frizirao godišnje financijske izvještaje samo zato da bi spasio kompaniju, već da bi se zajebavao po Las Vegasu i svojoj kćerki jedinici, blago ocu, platio koktel od Domestosa na bazenu hotela One & Only na Maldivima. Ako ni to ne može – da ponovimo gradivo – koji je kurac uopće gradio takav multinacionalni koncern?

Hrvatski kmetovi, dakako, iz te lekcije baš ništa naučili nisu: nijedan nije niti popizdio, pa čak ni toliko da, recimo, pod okriljem noći – dok je plemeniti Ivo u Las Vegasu, a familija po Maldivima i Sejšelima – preskoči ogradu i zapali Kulmerove dvore zajedno sa zlatnim slavinama i zahodom od zmijske kože. Ova bogato ilustrirana lekcija, međutim, i ne služi tome. Ona je osmišljena i ilustrirana upravo zato da pokaže kako je to – to, naime, da nitko ne popizdi – uopće moguće. A moguće je, i to bi otprilike bila poanta, zato što bi svaki hrvatski kmet, da mu se usrani život drugačije namjestio, bio Ivica Todorić.

Zato su u lekciji i zmijska koža, i zlatne slavine, i skupocjeni kristalni lusteri, i preparirani fazani, i privatni koncert Nine Badrić, i kokteli od Domestosa na bazenu hotela One & Only na Maldivima, i ostala bogataška preseravanja iz klajnburgerskog kataloga, tihe patnje otupjelih hrvatskih kmetova. Nijedan od njih nikad ne bi preskočio ogradu zato da zapali Kulmerove dvore, zajedno sa zlatnim slavinama i zahodom od zmijske kože, već zato da u njima – živi.

Kapitalistička je Hrvatska, ukratko, zemlja siromašnih Todorića. Samo što je jedan naučio i shvatio lekciju iz kapitalizma, dok će ostali morati na repeticije.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2