>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Mate Nikola Tokić: Retorika terorista utjecala je na hrvatsko društvo

Primjerice, to su blajburški kompleks žrtve ili teza da ustaše nisu napravili ništa pogrešno. Radikalni emigranti stvari postavljaju u rasno-etnički okvir: i Tito je ipak Hrvat, a i partizani su se, kao i ustaše, borili za Hrvatsku. To je zapravo sjeme kasnije Tuđmanove ideje o pomirbi

Radikalna hrvatska emigracija je od 1962. do 1980. izvršila stotine napada u Jugoslaviji i inozemstvu, uključujući niz ubojstava i bombaških napada te otmice aviona. Počeci terorizma sežu u poratno razdoblje: nekoliko desetaka tisuća ustaša bježi diljem svijeta, od Južne Amerike do Australije, a kada su se pridružili novi emigranti, formirana je izuzetno aktivna transkontinentalna mreža, koju zapadnonjemačka vlada 1972. proglašava ‘problemom broj jedan, što se tiče stranaca’, piše američki povjesničar hrvatsko-njemačkog porijekla Mate Nikola Tokić. Nedavno je objavljena njegova knjiga ‘Hrvatski radikalni separatizam i dijasporski terorizam tijekom hladnog rata’, čiji se prijevod na hrvatski očekuje uskoro. Riječ je o detaljnoj i impresivnoj studiji, rezultatu Tokićevog desetogodišnjeg istraživanja i pregleda sedamnaest arhiva u deset država na tri kontinenta.

Iako radikalni emigranti nisu upotrebljavali nacistički termin ‘podljudi’ – Untermenschen – iz njihovih je tekstova jasno da Srbe vide kao manje vrijedne od Hrvata. Termin ‘srbokomunizam’ podsjeća na Hitlerov pojam ‘judeo-boljševizam’

Koji su društveni i politički faktori naveli dijelove političke emigracije da prihvati terorizam?

Među poratnim ustaškim emigrantima bilo je mnogo sukoba. Pokret se do 1950-ih rasuo na više manjih i tri glavne grupacije: Pavelićev Hrvatski oslobodilački pokret, Luburićev Otpor i Hrvatski narodni odbor Branimira Jelića. Tada dolazi nova generacija emigranata koji Jugoslaviju napuštaju pedesetih i šezdesetih. Mladi cijene borbu ustaša tridesetih i četrdesetih godina, no razočarani su time što ne djeluju aktivno u poratnom razdoblju. Stoga odlučuju da moraju djelovati sami. Taj je generacijski sukob ključan faktor radikalizacije, a postoje još tri elementa koji ih potiču na nasilje. Prvo, oni njeguju sjećanje na Bleiburg, kompleks žrtve i žudnju za osvetom. Nadalje, to je doba raširenog političkog nasilja. Emigranti su pod utjecajem ljevičarskog terorizma RAF-a i Crvenih brigada, kao i revolucionarnog nasilja u zemljama poput Alžira, te borbu protiv Jugoslavije vide i kao antikolonijalnu. Konačno, tu je i nasilje države, odnosno Udbe koja ima vlastiti interes da emigrante do određene mjere radikalizira.

Od pedesetih do osamdesetih Jugoslaviju su napustile stotine tisuća Hrvata. Većina teoretski vjerojatno jest preferirala nezavisnu Hrvatsku – mnogi koji su odlazili zbog nedostatka posla imali su razloga da budu nezadovoljni – no jako mala manjina se radikalizirala do mjere prihvaćanja nasilja. Govorimo o tisuću ili dvije ljudi koji formiraju nove organizacije. Na samom početku su Hrvatsko križarsko bratstvo (HKB) i Tajne revolucionarne ustaške postrojbe (TRUP) u Njemačkoj. Te grupe poduzimaju neke akcije, no stalno se raspadaju pa postoji na stotine grupa. Daleko najaktivnije i najozbiljnije bilo je australsko Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB).

Antisrpski stavovi

Pišete da hladnoratovske teroriste nije moguće posve svesti na ustaštvo. Međutim, iako su po strateškim i taktičkim pitanjima pod utjecajem ljevice – borbeni priručnik Bugojanske skupine nazvan ‘Osvetnici Bleiburga’ baziran je na kubanskim tekstovima – ideološka osnova ipak su ustaštvo i fašizam?

Možda je riječ o akademskom pretjerivanju, no pokušavam ih promatrati kao zaseban fenomen. Radikalne emigrante je teško posve precizno ideološki definirati. Njihov najvažniji cilj je nezavisna hrvatska država. Za razliku od ustaša, spremni su raditi i sa Sovjetima ili s Enverom Hoxhom – što ne znači da su prihvatili komunizam, nego da su taktički fleksibilniji – ako će tako srušiti Jugoslaviju. Čak postoji i lenjinistička ideja o avangardi, doživljavaju se kao predvodnici revolucionarne borbe. Međutim, oni djelovanje ustaša tijekom NDH vrednuju pozitivno i ustaštvo je bez ikakve sumnje dio njihove ideološke DNK. Svakako su predstavljali desno-nacionalistički revolucionarni pokret. Da su pobijedili, nije teško zamisliti da bi nastojali ostvariti ‘etnički čistu’ državu, što ima jasne fašističke implikacije.

Emigranti poput Barešića nisu bili nikakvi demokrati, nego fanatični nacionalisti i separatisti. Pritom se Barešić bavio i najobičnijim kriminalom, ubijanjem i reketom. Činjenica da ljudi poput njega imaju spomenike simptom je manipulacije poviješću

Od tri ustaška ideološka principa – kult države, antikomunizam i antisrpstvo – poratni emigranti su taktički odustali od antikomunizma. No uz nezavisnost i dalje zastupaju žestoko antisrpstvo, opravdavajući i ubojstva civila. Tako 1968. bomba u beogradskom kinu ‘20. oktobar’ ubija jednu i ranjava 85 osoba.

U pozadini njihovih antisrpskih stavova je ideja da su Hrvati vječne žrtve Srba, hegemonske nacije u Jugoslaviji. Srbi su po njima odgovorni i za Bleiburg, koji emigranti vide kao tragediju neviđenu u svjetskoj povijesti. Ne samo da treba izboriti nezavisnost, nego se Srbima i brutalnom režimu treba osvetiti. Tu je i orijentalistička, rasna ideja po kojoj Hrvati civilizacijski pripadaju Europi, a Srbi Aziji. Nisu upotrebljavali nacistički termin ‘podljudi’ – Untermenschen no iz njihovih je tekstova jasno da Srbe vide kao manje vrijedne od Hrvata. Termin ‘srbokomunizam’ podsjeća na Hitlerov pojam ‘judeo-boljševizam’.

Emigrantski planovi su, pišete, propadali zbog pogrešne predodžbe da Tito nema potporu Hrvata i da je Jugoslavija na rubu propasti. Pripadnici HRB-a vjerovali su da će operacijama ‘Klokan’ (upad skupine Tolić-Oblak) ili ‘Feniks’ (upad Bugojanske skupine) srušiti Jugoslaviju. Međutim, šezdesete i sedamdesete doba su najvećeg ekonomskog napretka Jugoslavije. Proljećari jesu tražili veću autonomiju Hrvatske, ali Dabčević-Kučar i Tripalo nisu bili antijugoslaveni. Čini se da su emigranti živjeli u paralelnoj realnosti?

Zaista se čini kao da nisu imali dodira sa stvarnošću. Inspirirani Castrovim uspjehom na Kubi, zamišljali su da imaju ogroman utjecaj u zemlji i da će Hrvatima pokazati da je borba moguća. Njihove iluzije da će nešto postići devet ljudi u operaciji ‘Klokan’ su smiješne. Lokalno stanovništvo u Bosni je Bugojansku skupinu dočekalo s apatijom ili neprijateljstvom. Gledajući masovne pokrete vojske, mnogi lokalci mislili su da se snima partizanski film. Čak ni antijugoslavenski ili antikomunistički raspoloženi Hrvati nisu vidjeli teroriste kao ikakav uzor. Zapravo su emigranti i štetili naporima reformskog pokreta iz 1971. Primjerice, tvrdilo se da je hrvatsko partijsko vodstvo u kontaktu s Jelićem.

Baš kao što danas mnogi putem Twittera ili Facebooka komuniciraju samo s istomišljenicima i tako stalno dobivaju potvrdu raznih teorija urote, i emigranti su živjeli u zatvorenim svjetovima, komunicirajući uglavnom s ljudima koji su vjerovali da je Jugoslavija pred raspadom. Mnoge terorističke skupine počinju idejom da su avangarda koja će promijeniti svijet. RAF nije srušio kapitalizam u Njemačkoj, ali su boljševici u Rusiji uspjeli u svom naumu, kao i djelomično IRA. Da su radikalni emigranti vjerovali u fantazije pokazuje i samoubojstvo Zvonka Bušića, koji se nije mogao nositi sa stvarnošću nezavisne Hrvatske.

Glasilo Otpora, list ‘Obrana’, 1968. donosi sastav vlade koja bi trebala ‘pomiriti’ sve Hrvate. Predsjednik je Tito, ministar obrane partizanski general Gošnjak, ministar unutrašnjih poslova Luburić, a premijer Pavelićev pobočnik Jelić. To je potpuno apsurdno – ili?

Dugo vremena nisam mogao shvatiti tu šokantnu i posve apsurdnu listu s ljudima koji nikako ne spadaju zajedno. Međutim, radikalni emigranti stvari postavljaju u rasno-etnički okvir: i Tito je ipak Hrvat, a i partizani su se, kao i ustaše, borili za Hrvatsku. To je zapravo sjeme kasnije Tuđmanove ideje o pomirbi.

Pišete da je Beogradu ne samo odgovaralo postojanje ekstremne emigracije, nego je Udba radila na njezinom dodatnom radikaliziranju?

Sve države koriste terorizam i predodžbe o vanjskim neprijateljima za vlastite ciljeve. Legitimitet jugoslavenskog režima počivao je na pobjedi nad fašizmom. Ako vam fašizam više ne prijeti kod kuće, korisno je da stalno izdaleka vreba, pa opasnošću od njegovog povratka možete zastrašivati stanovništvo. Što se radikalizacije tiče, logika je bila sljedeća: ako ekstremisti počnu ubijati i otimati avione, ne samo da će strane države oštro krenuti na sve antijugoslavenske grupe, nego će terorizam od antijugoslavenskih pokreta, čak i mirnih, odbiti čitavu dijasporu. Udba je u emigrantske grupe ubacivala agente-provokatore koji su ih poticali na nasilje. Najbolji je primjer ‘hrvatska šestorica’, grupa emigranata koji su 1981. zbog plana o nizu bombaških napada u Sydneyju osuđeni na visoke zatvorske zakone. Zapravo je sve isplanirao sedmi član skupine, agent Udbe koji ih je u zadnji čas prijavio policiji. Udba je nastojala i cijepati pokrete, što im je dobrim dijelom uspjelo. U Njemačkoj je 1965. bilo 55 malenih različitih proustaških skupina. Međutim, mislim da Udba nije predvidjela koliko će emigranti postati spremni na nasilje. Šezdesetih kreće pokušaj da se emigraciju kontrolira na drugi način, pa imamo seriju atentata. Udbina je strategija, koja je ponekad uključivala i ubojstva članova obitelji radikala, poput devetogodišnje pokćerke Stjepana Ševe, dala dvojbene rezultate, jer je dovela do eskalacije.

Draganović plaćenik?

U Udbine mutne dealove vjerojatno spada i slučaj Krunoslava Draganovića, svećenika i ustaškog časnika. On je u Jugoslaviji proglašen ratnim zločincem, da bi 1967. odjednom osvanuo u zemlji i živio slobodno još šesnaest godina?

Draganović je prvo radio za Pavelića, potom je imao veze s Vatikanom i papom te organizirao izvlačenje ustaša i nacista u Argentinu putem štakorskih kanala. Zatim je bio član Jelićevog HNO-a. Međutim, radio je i za američku vojno-obavještajnu službu, postoje dokazi da je odavao informacije i Britancima. Nije jasan njegov dogovor s Jugoslavijom, ali očito se mogao vratiti u zemlju. Lako je moguće da još mnogo prije svog povratka odavao informacije i Udbi. Moj dojam je da je Draganović bio plaćenik. Možda je nekada bio uvjereni ustaša, no u jednom je trenutku shvatio da je najbolje da radi za sve, odnosno za sebe. Nadam se da će jednog dana povjesničarima biti dostupni svi dokumenti, no moguće je da nikada nećemo znati cijelu priču.

Inozemne su vlade dugo tolerirale neoustaške skupine, dijelom i iz vlastitog antikomunizma, ili im čak pružale zaštitu, poput Perónovog režima u Argentini ili Francovog u Španjolskoj. No nakon eskalacije nasilja, sedamdesetih kreću zabrane tih organizacija.

Australska je vlada bila paranoidno antikomunistička te je i zbog toga tolerirala emigrantske ekstremiste. No postojao je još jedan razlog – znalo se da njih prati Udba, pa su se australske službe nadale da će naučiti kako rade komunistički obavještajci i tako se pripremiti za mnogo veće infiltracije. U Zapadnoj Njemačkoj u službama su za Hrvate bili zaduženi Podunavski Švabe protjerani iz Jugoslavije koji su bili vrlo antititoistički nastrojeni. Ipak, nakon prvog napada hrvatskih terorista uopće – 1962. na jugoslavensku trgovačku misiju u Bonnu – Križari su postali prva zabranjena emigrantska organizacija u njemačkoj povijesti. U SAD-u je važnu ulogu u zabranama odigrala kampanja reketarenja američkih Hrvata i ubijanja onih koji nisu bili voljni davati novac.

Pišete da emigrantski terorizam nije ni srušio Jugoslaviju ni stvorio državu, ali je pridonio diskursu, retorici i oživljavanju ustaštva u suvremenoj Hrvatskoj. Kako je terorizam utjecao na događaje iz osamdesetih i kasnije?

Terorizam je uglavnom prestao i prije 1987., kada Tuđman odlazi u Kanadu. Moja se knjiga ne bavi čitavim dijasporskim separatizmom, što je bitno veća tema. Inače, ideja o čitavoj dijaspori kao desničarskoj je pogrešna. Tridesetih godina je četrdeset posto filijala američke Hrvatske bratske zajednice bilo pod snažnim utjecajem komunista, a ogroman broj Hrvata sve do pojave Miloševića i rata nije nacionalistički orijentiran. Svakako, u nenasilnim separatističkim pokretima sudjelovao je mnogo veći broj ljudi nego u terorističkim organizacijama. Ti su ljudi shvatili da mnogo učinkovitije mogu podrivati Jugoslaviju tako da preko Šuška financiraju HDZ i Tuđmana, koji je i sam historijski revizionist. I sam Savez komunista je bio svjestan da su stvarni ili navodni demokratski pokreti veća opasnost. No to jesu povezana pitanja. Retorika teroristâ jest dio šireg diskursa koji je utjecao na današnje hrvatsko društvo. To su primjerice blajburški kompleks žrtve ili teza da ustaše nisu napravili ništa pogrešno.

U spomenutu kampanju reketarenje i ubijanja američkih Hrvata bio je uključen i Miro Barešić. On je 1971. ubio jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića, a danas u Hrvatskoj ima spomenik, kao i Jelić koji je do kraja života branio genocidnu NDH. Kako gledate na to da se na emigrantske teroriste danas gleda kao na heroje?

Povijest se, ne samo u Hrvatskoj, sagledava u jednostavnim binarnim oprekama. Zbog Bleiburga smo svi žrtve komunizma i istovremeno ne snosimo odgovornost za Jasenovac. A ako se netko borio za hrvatsku nezavisnost, samim tim je heroj. Takve formule koriste političarima i skoro su uvijek potpuno pogrešne. Emigranti poput Barešića nisu bili nikakvi demokrati, nego fanatični nacionalisti i separatisti, neprijateljski nastrojeni prema demokratima. Pritom se Barešić bavio i najobičnijim kriminalom, ubijanjem i reketom. Naravno, tvrdilo se da se sve radi za Hrvatsku, ali bila je riječ i o njihovom vlastitom financijskom probitku. I prilikom rascjepa u emigrantskim grupama nerijetko su u pitanju bile banalne stvari – tko koga krade i tko će se više obogatiti. Činjenica da ljudi poput Barešića imaju spomenike svakako je simptom ne samo nerazumijevanja, nego i namjernog krivog predstavljanja i manipulacije poviješću.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1