>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Petar Odak

Catherine Baker: Dvornikova ‘Afrika’ sažima kontradiktornu poziciju regije

Spot ‘Afrika’ Dine Dvornika, u kojem ga vidimo sa safari šeširom na glavi, ali i s ‘plemenskim’ motivima na licu, savršeno sažima kontradiktornu poziciju regije, gdje su kategorije bijele rase i projekta modernosti važni momenti snažne identifikacije, no istovremeno je snažno i identificiranje s marginaliziranima, sa žrtvama kolonijalizma

Catherine Baker povjesničarka je s britanskog University of Hull, s interesom za posthladnoratovsku povijest, kojoj pristupa kroz optiku međunarodnih odnosa i kulturalnih studija. Poseban fokus njena znanstvenog interesa regija je bivše Jugoslavije, shvaćena unutar šireg, transnacionalnog i globalnog konteksta. Ovo je vidljivo i iz naslova njenih knjiga, kao što su ‘Jugoslavenski ratovi u 1990-ima’ (‘The Yugoslav Wars of the 1990s’) i ‘Zvuci graničnog područja: popularna glazba, rat i nacionalizam u Hrvatskoj nakon 1991’ (‘Sounds of the Borderland: Popular Music, War and Nationalism in Croatia since 1991’). Razgovaramo s njom povodom njene najnovije, prošle godine objavljene knjige ‘Rasa i jugoslavenska regija: postsocijalističko, postkonfliktno, postkolonijalno?’ (‘Race and the Yugoslav region: Postsocialist, Post-conflict, Postcolonial?’).

Povijest rasizma koja stoji iza ideje blackfacea kao specifičnog spektakla zabavne industrije je ono što čini mogućim da u današnjoj Hrvatskoj netko boja svoje lice u crno kako bi glumio Stevieja Wondera ili mc Hammera u emisiji ‘Tvoje lice zvuči poznato’

U vašoj posljednjoj knjizi, u kojoj se ponovno bavite prostorom bivše Jugoslavije, u samo središte rasprave smještate koncept rase koji se, kako u akademskom tako i u popularnom diskursu, najčešće ne shvaća kao relevantan za ovdašnji kulturni i geopolitički prostor. Zašto je kategorija rase ipak važna i za regiju bivše Jugoslavije?

Polazna ideja knjige već je neko vrijeme prisutna u povijesti i sociologiji rase i rasizma, a može se sažeti ovako: rasa je globalni fenomen, a ne fenomen prisutan i važan samo za društva koja su imala prekomorske kolonije ili bila kolonizirana. Kad kategoriji rase priđemo kao strukturi koja je globalizirana, onda uviđamo da se dinamika rasizma rasprostire svijetom, a ne samo prostorima SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Južne Afrike itd. Slijedeći kritičku teoriju rase i dekolonijalnu teoriju – konkretno, teoretičare kao što su Charles Mills i Walter Mignolo – rasu vidim kao neodvojivu od prostornih civilizacijskih hijerarhija. Radi se tu o podjeli svijeta na više i manje civilizirane dijelove, na zone progresa i zone nazadnosti, moderne i predmoderne prostore. Ono što je mene motiviralo je pitanje kad i na koji način Istočna Europa općenito, a posebice postjugoslavenska regija, upada u ove globalne procese. U suštini, radi se o kontradiktornoj geopolitičkoj poziciji regije. Nacionalne države tog prostora uvijek su bile pod ingerencijom nekog tipa kolonijalnog upravljanja, što je oblikovalo regiju i odredilo joj poziciju poluperiferije u kojoj se nalazi i danas. Istovremeno, taj je prostor, makar marginalno, participirao u kolonijalnom projektu, a posljedice toga – i materijalne i simboličke – vidljive su i danas, sve i ako se manifestiraju kao muk, a ne kao suočavanje. Svakako, Istočna Europa općenito uzevši nije investirana u povijest kolonijalizma i povijest rasnog nasilja na način na koji su to kolonijalne sile Zapadne i Sjeverne Europe, ali to ne znači da rasa nema nikakve veze s tom regijom.

‘Crna rasa bez crnaca’

Vaš je rad u tom smislu prilično inovativan. Postoje li neki raniji pokušaji razumijevanja rase u kontekstu ‘jugoslavenske regije’?

S obzirom na to da sam autsajderica, stalno sam bila na oprezu da u geopolitički i kulturni prostor koji istražujem ne upisujem koncepte i teorije na koje sam navikla u svom kontekstu i kroz svoje obrazovanje. No rasa kao globalna kategorija naveliko je istraživana kroz dvijetisućite, što je itekako pomoglo mom shvaćanju bivše Jugoslavije. Ta je regija, kao uostalom i čitava Istočna Europa ili postsocijalistička Europa, zapravo vrlo zanimljiva praznina u znanstvenom pristupu rasi kao globalnom konceptu. Nije bilo ozbiljnijih pokušaja da se shvate putevi kojima su socijalizam i postsocijalizam doprinijeli načinu na koji se na ovim prostorima shvaća rasa. Također, tu je i pitanje suočavanja s oblicima rasizma koji su specifični za jugoslavenski prostor – manjka analitički pristup rasizmima snažno prisutnima u povijesti regije, prije svega rasizmu protiv Roma. Sociolozi i povjesničarke rase, ako bi se kroz devedesete i dvijetisućite uopće doticali Balkana, shvaćali bi ga samo u kontekstu nacionalističkog nasilja specifičnog za ratove koji su pratili raspad Jugoslavije, kroz kategoriju tzv. etnonacionalizma. Ovo je neupitno važno, ali ovom je formulacijom izostavljena mogućnost shvaćanja dinamike odnosa između kategorije rase i kategorije etniciteta.

Pitanju rase u velikoj mjeri pristupate kroz prizmu kulturalnih studija, a medijske reprezentacije imaju važno mjesto i u vašim ranijim knjigama. Zašto je popularna kultura važna u adresiranju pitanja rase?

Fokusiram se na imaginaciju, fantazije i reprezentacije jer je upravo tim putem moguće pristupiti dinamici rase i rasizma u Središnjoj i Istočnoj Europi kao regiji u kojoj kroz povijest nije živjelo previše nebijelog stanovništva. Radi se o prostoru koji nije iskusio masovne postkolonijalne migracije, nije iskusio kasniju radničku migraciju velikih razmjera na način na koji su to mnoge zemlje Zapadne Europe. Rasizam se stoga uvijek tretirao kao nešto čemu se ne mora prići analitički, nešto što se ne mora nužno shvatiti jer se ne tiče direktno stanovništva regije. Međutim, manjak migracija velikih razmjera ne znači da migracija uopće nije bilo. Također, rasa i rasizam egzistiraju u puno širem rasponu nego što su to direktni svakodnevni međusobni odnosi pripadnica različitih rasa. Ovdje mi je posebno inspirativan rad Glorie Wekker, nizozemske teoretičarke roda i rase, ili rad Sandera Gilmana koji je proučavao pitanje rase u Njemačkoj, artikulirajući je kroz sintagmu ‘crne rase bez crnaca’ (blackness without Blacks). Ono što ovaj termin sugerira jest da možemo, i da bismo trebali, analitički pristupati rasi i u kontekstima koji su po pitanju populacije gotovo potpuno bjelački. Mnoge istraživačice nastavljaju ovaj pristup u zemljama kao sto su Švicarska i Island, gdje je populacija uvijek bila dominanto bijela, a u velikoj mjeri je to i danas. Ključ je u tome da su ideje o kolonijalnosti, stereotipi o Africi, stereotipi o drugim rasama, kao i identifikacija s bijelom rasom kroz odbijanje identifikacije s rasnim Drugim itd. svejedno itekako prisutni u ovim prostorima. To postaje osobito očito kad krenemo analizirati obrazovne materijale, putopisne časopise i popularnu kulturu u najširem smislu.

Ako pogledate karikature jugoslavenskih medija u 1980-ima, možete vidjeti stereotipe muslimanskih terorista. To je kasnije korišteno kao propaganda, dehumaniziranje bosanskih muškaraca

Iz ovih razloga u vašoj knjizi dajete izdašan prostor analizama popkulturnih proizvoda socijalističke Jugoslavije, ali i postsocijalističke Hrvatske, kao što su primjerice muzički trend Cro-dancea ili problematika blackfacea u emisiji ‘Tvoje lice zvuči poznato’.

Upravo je povijest rasizma koja stoji iza ideje blackfacea kao specifičnog spektakla zabavne industrije ono što čini mogućim da u današnjoj Hrvatskoj netko boja svoje lice crnom bojom kako bi glumio Stevieja Wondera ili MC Hammera u zabavnoj emisiji. Činjenica da se nešto smatra zabavom i spektaklom ima svoje povijesne korijene koji su itekako vezani uz povijesno tretiranje kategorije rase. No moj interes ne ide samo za problematičnim momentima, već i za onima koji se mogu shvatiti kao izraz solidarnosti s Drugim, na primjer s Afrikom i Afrikancima u pjesmi ‘Haag’ Zabranjenog pušenja, gdje narator susreće čovjeka iz Ruande pa razgovaraju o dva genocida. Pjesma koristi određena zvučna sredstva koja nedvojbeno počivaju na kolonijalnim stereotipima – specifičan način skandiranja, specifičan ritam, loš izgovorni jezik – iako to nije nužno poruka koju muzičari sami žele odaslati. Još ilustrativniji primjer ovakve kontradiktorne identifikacije specifične za regiju ranija je pjesma ‘Afrika’ Dine Dvornika. Videospot se oslanja na estetiku psihodelije i ‘plemenske’ motive koji su sredinom devedesetih, kad su pjesma i spot objavljeni, kao grafičke ideje bili itekako rasprostranjeni unutar rave supkulture. U tom smislu, spot izgleda vrlo suvremen i pokazuje da se Hrvatska muzička i videoprodukcija može nositi sa standardima Zapadne Europe ili SAD-a. Radi se o važnom performansu modernosti. No spot je posebno zanimljiv u načinu na koji artikulira izvođačevo – u trenucima kad se sam Dvornik pojavi na ekranu – istovremeno identificiranje i s koloniziranim i s kolonizatorom. Vidimo ga sa safari šeširom na glavi, šeširom čije su povijesne konotacije jasno vezane uz estetiku bijelog istraživača kolonizatora. Ali ga isto tako vidimo s ‘plemenskim’ motivima na licu. Ovo savršeno sažima kontradiktornu poziciju regije, gdje su kategorije bijele rase i projekta modernosti važni momenti snažne identifikacije, no istovremeno identificiranje s marginaliziranima, sa žrtvama kolonijalizma, također predstavlja snažan resurs poistovjećivanja.

U knjizi sličan tip identifikacije vidite i u pokretu nesvrstanih.

Tako je. Socijalistička Jugoslavija je uvijek shvaćana kao moderan projekt i to je bio važan dio kolektivnog identiteta, no pokret nesvrstanih predstavlja odličnu poziciju iz koje se moglo solidarizirati s tzv. trećim svijetom. To je zato jer se i u Jugoslaviji osjećala podređenost kolonijalnoj vlasti protiv koje se valjalo boriti, od koje se valjalo osloboditi. Tito i ostali komunisti iz vlade socijalističke Jugoslavije nakon posjeta Africi govorili su o borbi za neovisnost koju su tamo prepoznali, prepoznajući sličnosti s partizanskom borbom.

‘Islamistički terorist’

Na koji se način rasa – posebice shvaćena kroz svoju prisutnost u kulturnom imaginariju – presijeca s kategorijama roda i seksualnosti? Ovo je posebice relevantno u trenutnoj tzv. migrantskoj krizi.

Socijalne imaginacije i kulturne reprezentacije rase duboko su isprepletene s pitanjima roda i seksualnost, kroz trope koji su institucionalizirani još u 19. stoljeću. Očito, medijske reprezentacije koje cirkuliraju danas proizvod su povijesti. Modeli rasizirane muškosti imaju svoje korijene u dugoj povijesti kroz koju su nebijeli muškarci često zamišljani i prikazivani kao seksualna prijetnja. Istovremeno, ponovno povijesno gledano, mnogi muškarci nebijelih rasa često su bili feminizirani u popularnim prikazima. To je dio onog što Said naziva orijentalizmom. Zatim, tu su i različiti, ponekad kontradiktorni modeli ženske rasne seksualnosti, jer se svako rasiziranje koje je isprepleteno sa seksualnošću oslanja i na lokalne rasne kategorije. Način na koji su seksualizirane crnkinje generalno je drugačiji od načina na koji su seksualizirane muslimanke i Romkinje. U migrantskoj krizi posebno je simptomatičan način na koji se prikazuje Muslimanski muškarac. ‘Islamistički terorist’ model je koji se aplicira na bilo koje muško tijelo koje izgleda kao da bi moglo biti muslimansko. Svakako, ovo se intenziviralo od 11. rujna 2001. kroz diskurs javne sigurnosti. No stereotip postoji i od ranije, na primjer još u 1970-im godinama bio je vezan uz ideje radikalnog terorizma financiranog od libijske vlade. Ako pogledate karikature jugoslavenskih medija u 1980-ima, možete vidjeti stereotipe muslimanskih terorista. To je kasnije korišteno kao propaganda, dehumaniziranje bosanskih muškaraca. Stoga, stereotip bosanskog muslimana kao radikalnog terorista crpi svoju snagu iz već postojećih rasnih stereotipa, ne bi bio moguć bez njih. Svi su ovi stereotipi transnacionalni i prisutni do danas.

Konačno, zanima nas odakle dolazi vaš interes za Jugoslaviju? Također, vidite li određeni neokolonijalni moment u vlastitom modelu znanstvenice koja dolazi iz ‘razvijenog svijeta’ proučavati ‘postkonfliktnu’ regiju u Istočnoj Europi?

Početkom dvijetisućitih, za vrijeme mog magisterija, nije bilo neuobičajeno da se netko interesira za područja s kojima, kao Britanci, nemamo direktnu vezu, uključujući i prostore kao što je bivša Jugoslavija. Nedvojbeno, ovo vuče korijene iz specifičnih struktura proizvodnje znanja koje su na snazi u Velikoj Britaniji. Činjenica da postoje sveučilišta i instituti za proučavanje praktički bilo kojeg dijela svijeta, podijeljenog u specifične zone – istočnoeuropski studiji, afrički studiji, azijski studiji itd. – je simptomatična. Radi se o regionalnim studijima (area studies), koji su sami po sebi izvorno kolonijalni jer razlozi njihova postojanja i javne financijske potpore koju su dobivali potječu iz ideje da bi mogli biti korisni, da će to znanje biti važno za upražnjavanje diplomatske i vojne kolonijalne moći. Također, ovom pitanju treba pristupiti i kroz kontekst hladnog rata koji je generirao odnos prema regionalnim studijima i načinima na koji su koncipirani, vođeni i financirani. Na primjer, u Velikoj Britaniji mnogo je javnog novca ulagano u izučavanje ruske književnosti i kulture. S padom Berlinskog zida, s raspadom Jugoslavije, pojavila se potreba za izučavanjem jezika, povijesti i politike tih prostora. Dakako, postkolonijalna kritika iz osamdesetih imala je odjeka i u ovom kontekstu, stoga je postojala određena razina autorefleksije o položaju istraživača austajdera i neokolonijalnom modelu koji se tim položajem reproducira. No istovremeno je bila prisutna i ideja da upravo ta, autsajderska pozicija omogućava višu razinu objektivnosti. Svakako, radi se o iluziji koja nanovo reproducira kolonizatorske odnose moći i koja apsolutno ignorira predrasude i interese autsajdera, a koji postaju posebno očiti kroz historijsku perspektivu, npr. uzimajući u obzir povijest britanskog lobiranja unutar različitih nacionalnih pokreta Središnje i Istočne Europe, prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata.

Postoji li i dalje ovakav akademski interes za Istočnu Europu i Jugoslaviju unutar konteksta iz kojeg dolazite?

Rekla bih da je interes i studenata i kreatorica javnih politika uvijek vođen trenutačnim zbivanjima. Isto vrijedi i za izdavačku industriju – pitanje koje knjige imaju šanse biti objavljene. U vrijeme i u kratkom periodu nakon raspada Jugoslavije i ratova koji su ga pratili, interes za regiju bio je na vrhuncu, sve do kraja devedesetih i početka dvijetisućitih. Takav reaktivan način razmišljanja o tome što treba biti financirano a što ne rezultira i time da trendovi lako dolaze i lako prolaze. Dodatan faktor kod studentica pri odabiru polja studiranja je pitanje koji su faktori oblikovali svijet kakav je danas. Na sveučilištu na kojem radim, University of Hull, velika većina studenata su bijeli Britanci, tako da u startu imamo manjak etničke raznolikosti. Uz to, nove generacije koje se upisuju na sveučilišta rođene su nakon raspada Jugoslavije, stoga je interes za izučavanje tog prostora puno slabiji nego što je to bio do prije desetak godina. Naravno, činjenica da je jedini interes za jugoslavensku regiju vezan uz ratove i postratni period sama je po sebi problematična, jer reproducira ideju Balkana koja je trenutno na snazi, a koja simplificira povijest regije, svodeći je na konfliktno ili postkonfliktno područje obilježeno etnonacionalizmima. I ovdje imamo posla s britanskim kolonizatorskim pogledom koji primjerice briše nasilnu povijest Sjeverne Irske 1980-ih i 1990-ih godina, da bi suprotstavio ove dvije regije kao sasvim različite geopolitičke zone po pitanju stabilnosti i razvijenosti.

1/1