>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Michael Zinganel Socijalističko ljeto

Kašnjenje s investicijama u Hrvatskoj daje nadu da će lokalne samouprave, arhitekti i investitori možda naučiti ponovo cijeniti spomenike modernizacije izgrađene na obali u vrijeme socijalizma i spasiti barem one najbolje kao kulturnu baštinu

Michael Zinganel je austrijski arhitekt i suautor knjige ‘Holidays After the Fall’ koja tematizira arhitektonske i urbanističke strategije socijalističke Jugoslavije i Bugarske na primjerima danas uglavnom napuštenih turističkih objekata na Crnom i Jadranskom moru. Knjigu prati i izložba koja se ove godine održala u Rijeci, u suradnji s projektom Motel Trogir, a nedavno i u trogirskom gradskom muzeju.

Odakle vaš interes za jugoslavensku modernističku arhitekturu?

Kao dijete iz tipične austrijske obitelji iz srednje klase bio sam čest posjetitelj Jadrana još od djetinjstva. Kasnije, kao student arhitekture na Sveučilištu u Grazu, gdje sam kasnije počeo i predavati, išli smo na studijska putovanja u Istru gledati arhitekturu rimskog, starokršćanskog i mletačkog razdoblja itd. Tada smo također posjećivali i modernistička i brutalistička zdanja izgrađena u vremenu socijalizma, a radilo se o zgradama iznimne kvalitete u smislu urbanističkog i krajobraznog pristupa pa sve do sinteze arhitekture i umjetnosti, interijera, konstrukcije i detalja. Iz austrijske točke gledanja bilo je to nešto posve novo, a austrijska turistička arhitektura nije se mogla ni usporediti s tim dostignućima. Kasnije, kad sam postao povjesničar inspiriran Marxovim materijalizmom, zainteresirao sam se i za razloge i posljedice raspada Jugoslavije, rat, i iznad svega transformaciju jugoslavenskog trećeg puta i socijalističkog samoupravljanja u kako god nazvali ovaj sustav koji je trenutno dominantan u Hrvatskoj. I opet iz austrijske perspektive, taj je proces još interesantniji kada znamo da su mnogi igrači iz Austrije involvirani u sve što se dogadalo: od političara, preko financijskih institucija do arhitekata. Kao netko tko je imao pozitivan stav prema jugoslavenskom socijalizmu, bojao sam se i da bi post socijalistička transformacija mogla izbrisati sva dostignuća toga perioda, a time i uništiti ili barem poremetiti obalni krajolik i zgrade koje predstavljaju taj period.

Kakvo je društvo bilo u stanju proizvesti tako kvalitetnu arhitekturu i je li jugoslavenski slučaj jedinstven u međunarodnom kontekstu?

Nakon Drugog svjetskog rata ‘demokratski’ ili ‘proleterski’ masovni turizam smatran je jednim od ključnih motora za modernizaciju gospodarstva, društva i pojedinca - i na Istoku i na Zapadu. Opći pristup urbanog i pejzažnog uređenja i oblikovanja građevinskih ostvarenja uz jadransku obalu nije bio posebno ‘socijalistički’, već uporište ima u međunarodnim avangardnim kretanjima. Jugoslavenski arhitekti bili su vrlo dobro povezani sa svojim kolegama na Zapadu. Npr. Ernest Weissmann je od jedan od osnivača CIAM-a i pripravnik jednoga od najpoznatijih arhitekata svoga vremena, Le Corbusiera. Weissmann je postao ravnatelj stambenog programa Ujedinjenih naroda i doveo je međunarodne stručnjake za planiranje kako bi ponovno izgradili Skoplje nakon potresa 1963. godine, ali i za stvaranje sveobuhvatnog plana razvoja cijele jadranske obale.

Vrlo bliska suradnja modernističkih arhitekata i apstraktnih ili konceptualnih umjetnika - posebice na zagrebačkoj sceni, od Exata 51, oko arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera - jest jedinstvena, ali nije isključivo ‘socijalistička’. U nekim drugim socijalističkim zemljama ta je suradnja i vrsta umjetnosti čak bila zabranjena ili potisnuta. U Jugoslaviji, za razliku od drugih centraliziranih komunističkih zemalja, djelovao je širok spektar projektanata i građevinskih tvrtki koje su se čak međusobno natjecale.

Od razlaza sa Staljinom 1948. godine kreće jugoslavenski razvoj trećeg puta između Istoka i Zapada i osnivanje Pokreta nesvrstanih koji je omogućio i poticao izrazito modernistički razvoj planiranja, izgradnje i upravljanja turističkim poduzećima i resursima, ali i njihovo prisvajanje od strane lokalnog stanovništva. Međunarodni komercijalni turizam je smatran ne samo sredstvom za stjecanje čvrste valute, već i kao pozornica za interakciju domaćih i stranih turista te izlog kozmopolitske otvorenosti i društvenih uspjeha socijalističke Jugoslavije. Prvi turistički smještaj za strance, baš kao i za domaće turiste, bio je skroman, ali su mjesta za kolektivne društvene susrete, zajednički prostori, bili privilegirani u smislu kvalitete dizajna i veličine. Sa sve većom potražnjom rasla je i kvaliteta smještanih kapaciteta. Jedinstveni oblik vlasništva zajedničkog zemljišta, nazvan ‘društveno vlasništvo’, jamčio je neograničen pristup moru za sve, a specifičan način socijalističkog samoupravljanja dao je mogućnost lokalnim akterima da prihvate međunarodne trendove u planiranju, što je prouzročilo veliku vezanost osoblja i lokalnog stanovništva s tim poduzećima, hotelima - čak i onim komercijalnima.

Neki od hotela sadrže izuzetna umjetnička djela nastala isključivo za njih. Možete li reći nešto o činjenici da su ih radili neki od najuglednijih umjetnika toga doba?

Ta strategija nije bila nova. Nakon Drugog sjetskog rata, američki hotelski lanac Hilton International proširio se na sve one nove nacije koje su bile od interesa novog američkog imperijalizma. Novi modernističkih hoteli građeni su u Kostariki, Teheranu, Tel Avivu itd., a projektirani su od strane najboljih arhitekata i opremani vrhunskom umjetnošću. Sam Hilton je svoje hotele i uslugu koju su pružali gostima opisao kao ‘civilno oružje tijekom Hladnog rata koje je učilo ljude koji su bili u opasnosti zavođenja komunizmom kako uživati ​​u plodovima slobodnog svijeta’.

Internacionalni stil hotela Ambasador u Opatiji izgleda kao mala verzija Hiltona i morao je pokazati da ide u korak sa zapadnim standardima nudeći mondeni dizajn, moderan način života i suvremenu, uglavnom apstraktnu umjetnost. Ravnatelj MMSU-a Rijeka bio je angažiran da odabere najbolje umjetnike za opremanje novog hotela, a ta je strategija nastavljena za sve ostale vodeće hotele, uključujući i one manje prestižne. Čak je i Klub International, veliki plesni klub u Laguni Poreč imao umjetničku galeriju.

Rat, najčešće kriminalna privatizacija i institucionalna korupcija, odnosno procesi koji su instalirani za Tuđmana, glavni su razlog uništenja mnogih hotela. Što je još pridonijelo njihovoj propasti?

Zbog rata je 80 posto svih hotela na obali korišteno za smještaj izbjeglica, neki od njih i godinama, a potom nikada nisu ponovno aktivirani te su opljačkani. Jedan od najvećih problema za ponovno ulaganje su kompleksni vlasnički odnosi. Kad se turistička industrija gotovo u cjelosti srušila s početkom rata, većina osoblja je i dalje ostala zaposlena pa su se tvrtke zaduživale kod hrvatskih državnih banaka. Kada su banke privatizirane poslije rata i kupljene od stranih, uglavnom austrijskih banaka, oni su postali dioničari.

Drugi veliki problem je pravna nesigurnost u pogledu vlasništva zemljišta: u travnju 1991. hrvatska vlada je proglasila svu društvenu imovinu vlasništvom hrvatske države. U mnogim slučajevima ulagači su morali platiti nekoliko puta za komad zemlje kako bi na kraju dugog i bolnog procesa saznali da time nisu postali vlasnici, već samo zakupci zemljišta na 99 godina. Pristupanjem EU relativna pravna sigurnost je potaknula mnoge od prethodnih vlasnika (nacionaliziranih tj podruštvljenih) zemljišta na podnošenje zahtjeva za povrat imovine.

Što god je odgodilo investicije u Hrvatskoj, sa stanovišta zaštite prirode i krajolika, ispostavilo se da je to sretan obrat sudbine. Naime, obala Hrvatske nije toliko uništena kao npr. obala u post socijalističkoj Bugarskoj koju je pogodio građevinski bum slijedeći radikalno liberalan pristup prema investitorima svih vrsta koji su izgradili ono što se činilo obećavajuće - s ili bez građevinske dozvole, s ili bez ekonomskog uspjeha i sve prilično neukusno, u baroknom stilu tj. po ukusu novih bogataša. Kašnjenje s investicijama u Hrvatskoj daje nadu da će možda lokalne samouprave, arhitekti i investitori naučiti ponovo cijeniti ove spomenike modernizacije izgrađene u socijalizmu i spasiti barem one najbolje kao kulturnu baštinu.

Koje su glavne razlike između današnjih i nekadašnjih hotela na Jadranu?

Postoje dvije bitno različite vrste hotela. S jedne strane postoji mnogo novih malih obiteljskih hotela, bed & breakfasta, i apartmana. A tu su i veliki hoteli i ljetovališta naslijeđeni iz socijalizma, od kojh su neki ruševine, neki su obnovljeni, a samo je nekoliko novoizgrađenih. Katakteristika tih novih i novopreuređenih hotela je da ih njihovi novi vlasnici i uprave žele unaprijediti na 4 ili čak 5 zvjezdica sa skupim sadržajima kako bi produžili kratku ljetnu sezonu. I premda propisi uglavnom prisiljavaju nove vlasnike na poštivanje ​​modernističke privlačnosti tih zgrada, vizualni jezik se pak znatno promijenio. Vrlo skromni ulazi u te hotele danas su zamijenjeni bombastičnim auto prilazma, a ulazne fasade jasno komuniciraju društvene, klasne, razlike. Grubi beton sada je u više boja, prekriven gipskartonom ili mramorom. Tamno drvo, narančasta plastika iz sedamdesetih i umjetnički osmišljen stropovi, svjetiljke, namještaj i pregrade zamijenjene su generičkim suvremenim dizajnom. 

Kako objašnjavate činjenicu da radnička klasa danas uglavnom više ne ide na ljetovanja?

Dezintegracija, rat i proces privatizacije uništili su industriju i radna mjesta i time smanjili, ako ne i uništili, klasnu svijest. Sadržaji za slobodno vrijeme koji su jednom izgrađeni za radničku klasu na moru još uvijek postoje, ali su ili napušteni ili obnovljeni i nadograđeni za one s više prihoda. Ta gentrifikacija ih čini nedostižnima većini bivše radničke klase jer je uživanje, a to uključuje i kampove, jednostavno preskupo. Istovremeno, neki drugi oblici i u manjem mjerilu privatni smještaj ispunjavaju individualne potrebe, iako njihov stil oblikovanja može biti iritantan za većinu arhitekata i intelektualaca te je u suprotnosti s često briljantnim jezikom modernističkih odmarališta iz 1960-ih i 1970-ih.

Koje od tih hotela vi osobno preferirate?

Ako me pitate gdje bih radije proveo godišnji odmor sa svojom obitelji, odlučio bih se za neki netaknuti hotel ili resort. Najbolji hoteli toga tipa su oni koje si zapravo ni ne mogu priuštiti. Zato bih išao u manji i mirniji hotel kao što je npr. Hotel Maestral u Brelima ili bliže Austriji, Villa Gliot u Poreču. Ali, ako me pitate koje je najmarkantnije mjesto za šetnju, koje nudi najspektakularniji prostorni doživljaj, sasvim sigurno bih se odlučio za Haludovo na Krku. To je kompleks koji je gotovo u potpunosti uništen i koji polako preuzima priroda, a savršen je za melankolično prisjećanje na prošlost – Haludovo ne predstavlja nekadašnji raj za radničku klasu, već joint venture jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja i američke industrije zabave.

1/1