>

novosti logo

Mile Kekin: Žao mi je što moja pjesma 'Ja nisam vaš' nije ranije došla do predsjednice

U zagrebačkoj Muzičkoj akademiji održana tribina o 'Glazbi mržnje' na kojoj su sudjelovali Mladen Tarbuk, dirigent i skladatelj, dr. sc. Mojca Piškor, etnomuzikologinja, te glazbenici Saša Antić i Mile Kekin

Tribina pod nazivom 'Glazba mržnje' održala se u četvrtak u Muzičkoj akademiji, u organizaciji ove akademske ustanove i Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust. Ovaj događaj po formatu nalikovao je manje klasičnoj tribini, a više nekoj televizijskoj emisiji – razgovor glazbenog kritičara Dubravka Jagatića s glazbenim profesorima i glazbenicima između kojih su se izvodile žanrovski različite izvedbe vezane uz temu. Posjetitelji su tako imali prilike čuti glazbeni repertoar od skladbe Nuages Django Reinharda do T.B.F.-ove pjesme Heroyix.

Tribinu je otvorio Jagatić s napomenom kako mu se tijekom pripreme tribine sam naslov na prvi pogled učinio kao oksimoron jer se glazba uvijek vezuje uz neku ugodu i nešto lijepo. No, kako je rekao, primjera gdje je glazba nerazdvojivo povezana s mržnjom je napretek – od naci-pankerskih bendova do mučenja koje se odvijalo uz glasno puštanje Metallice zatvorenicima u Iraku.

Dirigent, skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Mladen Tarbuk objasnio je tako da primjeri vezivanja mržnje uz glazbu postaju očiti kada se glazba počela koristiti u ideološke svrhe – od vremena Francuske revolucije.

Na pitanje moderatora pojavljuje li se mržnja često u glazbi, etnomuzikologinja i docentica s Muzičke akademije Mojca Piškor objasnila je kako za razliku od uvriježenog mišljenja da glazba nema emocija samih po sebi, brojni tradicijski primjeri pokazuju da ona može utjecati i promijeniti pojedinca te se tako i vrednuje. Navela je primjer indijske tradicijske glazbe za koju se smatra da ako ne može promijeniti čovjeka na kognitivnoj i emocionalnoj razini nije ostvarila svoju funckiju.

- Kad je riječ o tradicijskoj glazbi, ima i primjera u Hrvatskoj gdje je mržnja sitno, suptilno prisutna ili pak eksplicitno izgovorena. I takvih primjera ima svugdje u svijetu. Poput lamentacija na sprovodima u onim mediteranskim društvima gdje još uvijek postoji krvna osveta - rekla je Piškor i objasnila kako se glazba tu čini kao tek tugovanje za pokojnikom, a zapravo u njima žene pozivaju na krvnu osvetu.

Danas u vrijeme kad su tehnologije demokratizirale i olakšale proizvodnju glazbe, rekla je Piškor, na globalnom nivou kruži mnogo glazbe mržnje. Na tribini su se tako spomenuli brojni primjeri glazbe mržnje od Wagnera i Hitlerovog odnosa prema njegovoj glazbi, a u razgovoru se došlo i do suvremenih pojava te pitanja cenzure.

- To je dosta sklisko područje - rekla je Piškor i objasnila da nakon pitanja hoćemo li cenzurirati slijedi ono u čijim rukama su cenzorske škare. Dodala je i da se taj oblik zabrane može odnositi samo na izvođenje. U tom kontekstu spomenula je istraživanje stranice Freemuse o umjetničkim slobodama za 2017. godinu, odnosno ‘silencing‘-u ili utišavanju, koje se najčešće odnosi na ušutkavanje manjinskih glasova. Napomenula je i da je 2017. godine to ‘ušutkavanje‘ završilo smrću dvoje glazbenika. Dodala je i da se ne radi samo o primjerima iz Trećeg svijeta već iz zapadne kulture. A od svih djela koja su cenzurirana i nabrojana u tom istraživanju, oko 200 ih je vezano uz glazbu.

Što se pak tiče cenzure na domaćem terenu, kao nezaobilazna tema nametnuo se Marko Perković Thompson koji je dobio zabranu izvođenja diljem Europe.

- Za mene osobno nema neke mentalne gimnastike koja bi mogla pobrisati činjenicu da pjesma ‘Čavoglave’ počinje pozdravom kojim počinje - rekla je Piškor.

Moderator Jagatić pitao je Sašu Antića bi li Thompsonova karijera uspjela da nije koristio pozdrav 'Za dom spremni'.

- Nisam posebno ulazio u njegovu karijeru, ali znam da je on imao fazu gdje je pjevao Huljićeve pjesme, lakoglazbene note, no kad se počeo baviti povijesnim temama, tek tada je postao ono što je danas - simbol - rekao je Antić. No dodao je i da nema smisla u zabranama i cenzuri, premda postoje granice što se smije govoriti u javnom prostoru, a to je određeno zakonom.

Mile Kekin je pak kazao kako je na tribinu došao kako bi saznao što je to zapravo glazba mržnje. Na Jagatićevo pitanje zašto je svojevremeno napisao i na YouTubeu objavio pjesmu ‘Ja nisam vaš‘ čiji početni stihovi glase ‘Ja nisam vaš, ja nisam vaš od glave do pete, moji su dobili ‘45‘, Kekin je odgovorio da je to bila reakcija na tadašnje relativiziranje zločina i ustaškog režima.

- Ponukalo me to neko kolektivno ludilo da ćemo mi sad pričati tko su bili ‘bad guys’, a tko ‘good guys’ u 2. svjetskom ratu - rekao je Kekin i dodao da nije mislio samo na partizane, nego na cjelokupnu savezničku borbu i pokret otpora koji su krenuli protiv najvećeg zla.

- Što naravno ne znači da nisu svi imali svoje atomske bombe, ‘bleiburge’, bombardiranja njemačkih gradova… Međutim, nitko pametan to ne može staviti u isti koš - rekao je Kekin i dodao da nikad nije u Njemačkoj čuo da je netko stavio u isti rang Auschwitz i bombardiranje Dresdena.

- To je nezamislivo. Međutim, kod nas se krenulo s tim da se crno i bijelo zamiješa u jednu sivu boju pa onda možemo reći da su svi malo krivi. Od tog tog kolektivnog ludila, pjesma je bila moje udaranje šakom u stol - rekao je Kekin i pojasnio kako je tada razmišljao ‘pa dobro što je sljedeća tema - je li Zemlja okrugla ili ravna ploča, da li su vakcine dobre ili ne, jeste li svi vi poludjeli‘.

- Međutim, to se isto počelo događati - rekao je Kekin te nastavio pričati o pjesmi.

- To je pjesma koja govori da sam ja antifašist - zaključio je Kekin te pojasnio kako je do tada mislio da postoji dogovor da smo svi antifašisti, kao što smo svi homo sapiensi.

- Meni je žao što već tada moja pjesma nije došla do gospođe Kolinde da promijeni svoj pogled na pozdrav ZDS - rekao je Kekin i pobrao pljesak publike.

Kekin je rekao da kao javna osoba ima odgovornost reagirati. A na pitanje moderatora zbog čega sarkazam i ironija u pjesmama, a ne izravna osuda, odgovorio je kako ljudi ne vole da im se pametuje s pozornice. Sličnog mišljenja bio je i Antić.

- Osuđivanje nije dio mog karaktera - rekao je Antić i dodao kako više voli slojevitost značenja, kao da i kroz individualnu priču ispriča ono što želi poručiti.

Na pitanje o pjesmi ‘Moja mater te traži‘, koja se temelji na ‘prijetnji‘, prisjetio se kako je morao na sudu analizirati stih pjesme pošto se pojavio u jednom pismu policijskom službeniku i to u funkciji ‘prijetnje‘.

- Shvatio sam koliko je to ludilo. Jer je ta pjesma osuda nasilja i agresije, odnosno nemoći tog lika. Ja sam shvatio da majka ne postoji, nema tu matere - rekao je Antić te otvorio pitanje interpretacije različitih pjesama i umjetničkih djela uopće.

Na tribini se još razgovaralo o brojnim temama vezanim uz glazbu, a format se očito pokazao uspješnim s obzirom na reakcije publike koja je napunila dvoranu Muzičke akademije.

1/1