>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ministarstvo sreće

Škoro se nepotrebno uzrujao kada je otkriveno da je bio aktivist socijalističke omladine, no njega, Plenkovića i ostatak desnice puno bi više trebalo brinuti to što su puno veći suverenisti, u pogledu zaštite teritorija i vitalnih privrednih grana, od njih bili komunisti

Bravo, probivši se kroz mnoštvo sličnih bedaka, iz Škorinog Domovinskog pokreta uspjeli su isporučiti hrvatskoj javnosti najveću budalaštinu u ovoj predizbornoj kampanji. Najavili su osnivanje ‘ministarstva sreće’, za što su čak ponudili i nekakve ‘sveučilišne’ argumente jer je neka tamo profesorica bliska pokretu obrazložila da sreću, kao, ne čini samo veličina BDP-a nego i čitav prtljažnik drugih stvari, pa je za primjer navela Kraljevinu Butan. Ona, veli, ima baš takvo nekakvo ministarstvo sreće. Kraljevina Butan? Koliko sam uspio saznati iz ovdašnjih Wikipedija, ma koliko im se malo može vjerovati, to je azijska zemlja koja je tek relativno nedavno ukinula feudalizam i kmetstvo, pa tu nekakav BDP zbilja nema nikakvog značenja. Ubuđali smotuljak jedne nebitne feudalne azijske zemlje nekim je čudom preživio stoljeća i dovukao se do današnjih vremena, a to se čak i Miroslavu Škori učinilo malo sumnjivim. Stoga se ogradio od osnivanja tog novog ministarstva, no samo zato što on, kaže, nije za povećanje broja ministarstava, ali nema ništa protiv da se ovom narodu donese više sreće, a tko će to ako ne on.

Tako je ‘čuvar ravnice’ zapravo amenovao spomenutu budalaštinu, podigavši ionako visok prag bedastoća kojih smo se naslušali u ovoj kampanji, a sigurno ćemo i još, na maksimalne, himalajske visine. Ali to mu nije bilo dovoljno, pa je otišao još korak-dva dalje. Nakon što je otkriveno da je bio aktivni član socijalističke omladine, počeo je rukama i nogama to odbacivati, čak tvrditi da nije bio član ni pionirske organizacije, zbog čega mu se narugao svatko tko je stigao, jasno izvan njegovog Domovinskog pokreta. A zapravo bi morao biti zahvalan, možda intimno i jeste, što je to provaljeno u javnost. Jasno je naime da se politički krajolik današnje Hrvatske počeo oblikovati baš u njegovo omladinsko vrijeme komunističke Jugoslavije. Tada se vladajući SK počeo već sasvim raspoznatljivo raslojavati na dva kraka, prvi su činili nacional-komunisti, oličeni prije svega u Franji Tuđmanu, drugi tzv. tehnomenadžeri, čiju je personifikaciju teže odrediti, ali recimo da su to bili likovi poput Franje Gregurića ili nekog takvog. U svakom slučaju, baš su oni preveli hrvatski socijalizam u kapitalizam, ali kako je antikomunizam danas glavna ideološko-psihološka odrednica ove zemlje, nitko ne želi preuzeti nesumnjive zasluge za to. Pa onda, jasno, šuti i Škoro.

E sad, tvrdnja da su projekt današnje Hrvatske zapravo izradili komunisti s naglašenijim lučenjem nacionalnih i poduzetničkih žlijezda traži i jedno dodatno objašnjenje. Pokazalo se, paradoksalno, da su komunisti bolje i vještije branili nacional-poduzetničke vrijednosti od svojih antikomunističkih nasljednika. Možda je najupečatljiviji primjer za to podatak koji sam negdje pročitao, da je Tito dobio od Amerikanaca ne pišljivih pola tuceta aviona, nego čitavih četiristo vojnih zrakoplova i još su ga, za razliku od baksuznog Damira Krstičevića, sigurno i molili da ih primi. Ima toga još. I u prijašnjoj državi dozvoljavalo se meko urastanje zapadnog kapitalizma u ovdašnju privredu. Ali opet se uzdam u sjećanje u negdje pročitano, kada je Titu ponuđeno da najveće zapadne naftne kompanije besplatno izgrade Jadransku magistralu ako im se dopusti da jedino one smiju na njoj držati benzinske crpke, on je to glatko odbio. Znao je da ulazak stranog kapitala na velika vrata u dvije i danas kapitalno važne žile kucavice ekonomije, u energetiku i cestovni promet, znači pozdraviti se s vlastitim suverenitetom. Trebali bi to znati i današnji vlastodršci u Hrvatskoj, ali su svejedno raskrčmili, kao za šankom, Inu (uz srdačni poticaj Ivice Račana), a malo je falilo da to naprave i s autocestama koje smo, da perverzija bude veća, sami izgradili.

Ako vam sve ovo sliči na crnohumorne parodije Slobodana Šijana, strpite se još malo jer vrhunac tek slijedi. Teritorij! Ta presveta riječ u jezikoslovlju desnice svugdje na svijetu znači baciti oko, a ako prilike dozvole i zabosti kandže, na tuđa brda i doline, tuđe gradove i sela, na osnovi nekadašnjih povijesnih tantijema, ali rijetko i na osnovi etničkog realiteta koji danas vrijedi. E, tu hrvatska desnica čini gotovo ekskluzivnu iznimku. Nakon što je Viktor Orban nedavno objavio kartografsku sliku buduće Mađarske u kojoj su i veliki dijelovi Hrvatske i nekih susjednih zemalja, na to se iz službenog Zagreba odgovorilo mlako kao tankim mlazom mokraće. Jasno, i u Banskim dvorima znaju da te Orbanove ludorije nemaju izgleda da uspiju, premda ih on podastire u gotovo već periodično pravilnim razmacima, ali svaka suverena zemlja koja drži do sebe odgovara na to teškom diplomatskom artiljerijom, osim ako ne gaji prikrivene simpatije prema režimima koji je svojataju. A baš o tome se radi. To se jasno vidjelo iz podinteligentne izjave i inače potkapacitiranog hrvatskog šefa diplomacije Gordana Grlića Radmana koji je sasvim nedavno na prigovore da je Hrvatska previše popustljiva prema Mađarskoj odgovorio, tko to već nije čuo, ovako: ‘Brat uz brata, Mađar uz Hrvata.’ Bravo, majstore!

A sada pogledajmo kako se Tito neusporedivo suverenističkije, da ne kažem ‘desnije’, odnosio prema tom famoznom teritoriju. On, razumije se, nije imao nikakve pavelićevske komplekse, koji se danas sjevernom prugom protežu od Plenkovića do Škore, a južnom od Plenkovića do dalmatinskih katoličkih fundamentalista. Što je omraženi maršal napravio uglavnom se zna, ali djelomično i ne zna. Autoritetom antifašističkog pobjednika vratio je u roku odmah hrvatske teritorije u dalmatinskom priobalju i na hrvatskim otocima, ali, pazi ovo, isto tako i Istru (umalo i Trst), iako je ova posljednja priča za sebe. Istra je naime pripojena Hrvatskoj pod dičnom parolom da se ‘vraća matici zemlji’, iako povijesno nikada nije bila etnički hrvatska (ni slovenska), barem ne u mjeri da bi joj se Hrvatska, Slovenija ili Jugoslavija mogle smatrati ‘maticama’. Dakle, bila je riječ o notornom ratnom plijenu, koji su antifašistički saveznici darovali Titovim partizanima jer su im oni naprosto pomogli protiv nacifašista proporcionalno neusporedivo više od drugih manjih članica antifašističke koalicije. Da li to znači da Tita treba smatrati ‘osvajačem’ teritorija koji mu po drugoj logici ne bi pripali? Pa u neku ruku, zbilja bi se tako moglo reći (jer je slične teritorijalne apetite pokazivao i prema dijelovima Austrije ili Grčke). No to nije tema ovog teksta a, paradoksalno, mogli bi je takvom učiniti samo pripadnici današnje hrvatske desnice, od zagrebačkog centra do periferijskih ekstrema. Ali ona mudro šuti jer se ovim pokazuje da su komunisti bili puno veći suverenisti od njih, a to u svjetlu sadašnje antikomunističke histerije strašno peče i boli.

Eto, zato sada s desnice dolaze ideje o nekakvim ministarstvima sreće, koje u podlozi imaju nerazumnu ideju da je izgubiti svoje teritorije zapravo bolje nego ih dobiti. Ali s vrlo razumnom kalkulacijom da je među hrvatskim biračima uvijek dovoljno grlića radmana koji će povjerovati da je zbilja tako.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2