Novosti

Politika

Mirina strana povijesti

Memoari udovice Slobodana Miloševića: Štivo u kojem Mirjana Marković, prema izdavaču, 'hrabro otvara album svoje porodice', bit će, navodno, 'nezaobilazno kada se bude pisala objektivna, kolektivna srpska istorija'

7hd7qsmizgku3twf8uvq5eozxtk

Pepeljuga i njen princ – Mirjana Marković i Slobodan Milošević

Priča koja je nedostajala, kaže izdavač ('Večernje novosti') memoara Mirjane Marković, udovice Slobodana Miloševića, pod naslovom 'Bilo je to ovako'. Štivo objavljeno u dva toma, na hiljadu stranica, u kojem ona, prema izdavaču, 'hrabro otvara album svoje porodice', bit će 'nezaobilazno kada se bude pisala objektivna, kolektivna srpska istorija', i to – zbog načina kako je napisano.

A napisano je jednako infantilno i srednjoškolski kao što su pisani i silni tekstovi koje je autorica – godinama u egzilu u Moskvi – objavljivala po raznim srpskim medijima i u knjigama. Njene cipelice, cvjetne suknjice i plastični cvjetovi u kosi stalno su tu, u svemu što se zbiva oko nje, to jest u onome što ona vidi kao zbivanja, jer nema tu ni ratova, ni bijede, ni ubijenih, ni izbjeglih. U svemu su prisutne tek bešćutnost i emotivna sakatost, osim kad je riječ o njenoj porodici, djeci i Slobodanu o kojem piše: 'Bio je lepši od svega što sam mislila da je lepo, od svega čemu sam se divila. Lepši od svih bajki, od peska na morskoj obali pod prvim jutarnjim suncem, od mirisa tek pokošene trave, od alpskog sutona na planini na kojoj su živeli Hajdi i njen deda, od moje plave suknje ispod koje se jedva nazire plavi žipon od čipke, od filma Snegovi Kilimandžara, od zvezdane noći u kojoj su igrali Pepeljuga i onaj njen princ, od tog princa, od Novogodišnje noći, od glasa slavuja u junskoj noći, od sunca koje se rađa iznad Tihog okeana, od slike Crveni vinogradi Van Goga, od magle nad Avalom u novembru...'

O Slobodanu Miloševiću piše: 'Bio je lepši od svega što sam mislila da je lepo, od svega čemu sam se divila. Lepši od svih bajki, od peska na morskoj obali pod prvim jutarnjim suncem, od mirisa tek pokošene trave, od alpskog sutona na planini na kojoj su živeli Hajdi i njen deda...'

Ili bizarna priča o tome kako je od sina Marka za jedan rođendan dobila malog psa: 'Ja nikakve životinje nisam u kući ni volela, ni imala. Meni su i biljke bile obaveza, pa sam prednost davala veštačkim biljkama. One su čiste, oko njih se ne sakupljaju nikakvi insekti, ne moraju da se zalivaju i da voda kaplje oko njih po podu. A životinje – psi, mačke, ptice, njih očima nisam mogla da vidim u kući. Ni u dvorištu ih nisam volela.' Dalje piše da je malo pseto zatvorila na terasu, ono cvili i grebe, hoće unutra, njoj je malo žao 'da bude napolju tako malo i samo, ali ja ne mogu da živim sa njim unutra, čak ni u ovih četiri hiljade kvadrata koliko ima vila Mir'. Dolaze gosti i ona poklanja psića (danas haškom osuđeniku) generalu Nebojši Pavkoviću; sretna mu ga je predala i 'nije se više nikada interesovala za njegovu sudbinu'.

Tek su rijetki politički suputnici dobro prošli u njenim memoarima, poput Vojislava Šešelja o kojem zbori samo najbolje, ostale je ili izvrijeđala ili tek usput spomenula, a o protivnicima da i ne govorimo. Tako je za Zorana Đinđića navela da je njegova biografija bila 'kompromitovana saradnjom sa nemačkom obaveštajnom službom i beogradskim kriminalcima', za Vesnu Pešić da je bila 'sasvim beznačajna, nepoznati profesor sa neke više škole u Beogradu', o Petru i Ivanu Stamboliću piše izrazito negativno, Ivana dosljedno naziva 'Ivicom', a nigdje ne spominje njegov tragični kraj, otmicu i ubojstvo na Fruškoj gori, za što je i nju u svojim završnim riječima na suđenju ubojicama optužio tadašnji zastupnik optužnice, tužitelj Mioljub Vitorović.

Silne su stranice ispisane o odmorima obitelji Milošević na 'njihovom' moru Jadranskom, od Dubrovnika i Kupara, Hvara i Korčule, do Pule, ali i njenih dolazaka u djetinjstvu na Brijune. I tako sve dok joj nije srušena iluzija da 'smo svi mi jedan, jugoslovenski narod', kad 'oni ne pripadnu novoj državi, koja će se prema mom narodu i mojoj porodici odnositi neprijateljski'. Pa kaže: 'Kada se genetskoj prirodi tih razlika budu pridružile i druge – istorijski život, socio-psihološke specifičnosti, teritorijalni interesi, ekonomske potrebe, kulturne sklonosti, verska netrpeljivost... sklopiće se slika pakla, sastaviće se dva ratna korpusa, jedan, hrvatski, namerni, drugi, srpski, iznuđeni, naći će se na poligonu mračne i iracionalne mržnje dva naroda koje je istorija delila a politika nije umela da spoji.'

Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zauzeo je vrlo malo prostora: jasno je da Srbija nije ni za što kriva, da su paravojske odlazile na ratišta mimo volje srpskog državnog vrha, da su ona i njen muž uvijek bili mirotvorci, za razliku od svih ostalih. Izbjeglice iz Srbije i Hrvatske su je – i to nije uspjela sakriti – nervirale, a Srbija im je dala sve. Za Srbe iz Hrvatske kaže, kukajući da je izbjeglički faktor uzrokovao promjene u kulturi, da su se miješali 'načini života, jezik, čak je i religija imala izvesnu, doduše veoma posrednu, disharmoničnu ulogu': 'Oni, naravno, nisu bili katolici. Ali su generacijama formirali svoje ličnosti, mnoge navike, često odnos prema drugima, u katoličkoj sredini. Odavno ni katolicizam ni pravoslavlje nisu bili samo religija, već su imali širi kulturni i uopšte društveni karakter.' Nisu bolje prošli ni izbjegli Srbi iz Bosne i Hercegovine, koje je dodatno optužila da su upravo oni izveli prevrat 5. oktobra 2000. i na vlast doveli koga drugoga do izdajnike predvođene Vojislavom Koštunicom i Zoranom Đinđićem.

Rat – NATO-ova intervencija 1999. godine, završio je pobjedom, tako glasi i naslov poglavlja u kojem objašnjava 'hrabri' srpski otpor agresorima. Sve što se potom dogodilo, i Miloševićev izborni poraz, i haška optužnica, i njegova smrt u Scheveningenu (točnije: ubojstvo), planetarna je zavjera protiv nje i njene porodice. 'U izgnanstvu' u kojem su nastali memoari ona tuguje zato što su im svi okrenuli leđa nakon što više nisu na vlasti, samo su joj djeca ostala, Marija koja živi u Crnoj Gori i Marko koji je negdje u Rusiji, blizu nje, čak joj je i snaha Milica iz Požarevca okrenula leđa i 'otela' unuka Marka.

'Hajde, nesreće stotina hiljada ljudi koje je proizvela njena vizija sveta za šta je ona bila slepa – zar joj lični gubici ništa nisu kazali?' pita se Radivoj Cvetićanin, bivši ambasador Srbije u Zagrebu u tekstu u 'Danasu' i zaključuje: 'Slobodan je i sada, posle svega, glavni lik poslednje decenije XX veka u svetu. To je slepilo od kojeg nije bilo leka: memoari Bilo je to ovako nisu, na žalost, doveli u pitanje ništa od te povesti neopisivih nesreća, razaranja i zla. Ova je knjiga došla samo kao overa te povesti.'

Teško da se nakon čitanja hiljadu stranica paralelnog života bivše gazdarice Srbije bilo što može dodati.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više