Sufjan Stevens od glazbenih početaka naovamo radi konceptualne albume kakve se obično vezivalo uz pretenciozne rockere tipa Flaming Lips ili Dream Theater – veza između ovih dvaju sastava čvršća je nego što izgleda: Dream Theater i Flaming Lips obožavaju Pink Floyde, pa su i snimili albume na kojima sviraju samo njihove stvari. Stevens je bezbolniji slučaj pretencioznosti, iako se i on kreće na granici s koje nema povratka u neobaveznost kao ključni sastojak pop-glazbe. Njegovi albumi koji su bili dio projekta po kojemu će glazbeno obraditi sve države SAD-a, ili ona dva božićna albuma, dobar su pokazatelj njegovih pretenzija, u kojima je on više htio nego mogao, površnost je uvijek bilo najlakše sakriti u pretjerivanju u minucioznostima, u čuvenoj i vrlo precijenjenoj ambicioznosti.
Na novom albumu ‘Carrie & Lowell’ Stevens se poduhvatio opjevavanja misterija majčinstva i ovo je njegov najautobiografskiji album, što ne znači da u njemu nema fikcionalizacija, jer je Stevensa majka ostavila kada je bio star samo jednu godinu, znači pjeva se po osjećaju a ne po faktima. Majčino je ime Carrie, a Lowell je očuh s kojim je živjela u vrijeme kada su obnovili odnose. Naravno, Sufjan ne bi bio Stevens kada bi ovih nekoliko povoda bili sve: kako je majka s očuhom živjela u Oregonu, gdje ih je pjevač posjećivao, ovaj se album može svrstati uz albume ‘Michigan’ i ‘Illinois’ iz serijala ‘The 50 States Project’.
Glazbeno se na albumu Stevens pojednostavio, ogolio, gotovo u cijelosti vratio gitari i glasu, odnosno onome što tom kombinacijom može zahvatiti, a ispada da to, uz nekoliko računalno odglumljenih orkestracija i par kapi klavira, i nije malo. Temelj niza pjesama na albumu (Stevensa bi se moglo usporediti s redateljima koji ne snimaju filmove nego serije) majčin je psihološki problem, bipolarni poremećaj i šizofrenija, premazan narkotičkom ovisnošću. Majka je nedavno umrla, i album je niz pjevanih slika kojima se pokušava zahvatiti misterij izgubljenih i nikada do kraja izgrađenih odnosa. Stevens se upušta i u opisivanje mističnih osjećanja, primjerice u pjesmi ‘John My Beloved’, gdje se fokus ‘lirskog subjekta’ njiše između osjećaja prema nepoznatoj djevojci koja bi možda mogla biti i majka, i Krista, dok bi John Beloved mogao biti i najmlađi evangelist Ivan.
Album Stevens započinje evokacijama na Oregon, a u drugoj pjesmi ‘Should Have Known Better’ uranja u odnos s majkom, odnosno u nepostojanje ikakvog odnosa. Visoke aluzivne namjere pokazuje i u narednoj pjesmi ‘All Of Me Wants All Of You’, koja bi mogla biti posvećena majci, ali i nekoj djevojci u koju se autor upravo zaljubljuje. Stevens je očito fasciniran vječitim ženskim koje mu se kao tema otvorilo kada je krenuo rovariti po svom odnosu s roditeljicom. Principi zamjenjuju osobno, misterij majčinstva i sinovstva dodiruje se s misterijem odnosa muškarce i žene. Album je to koji mistificira osjećaje u kakve zapadaju ljudi nakon što im umre netko s kim su bili u relaciji ili čak, kao u Stevensovu slučaju, u ne-relaciji. U intervjuima je Stevens govorio kako se, kada je čuo da mu je umrla majka, osjećao povezan s njom, a ovaj album je pokušaj da se taj osjećaj prebaci u glazbu i stihove.
Stevens često poseže za biblijskim slikama, vječitim vrelom brojnih umjetnika, pojavljuju se ovdje Samson i Dalila, svi stari trikovi poznati nam iz Biblije i na ‘Carrie & Lowell’ još uvijek pale, i dalje jedni druge varamo izgovarajući pritom one najveće riječi o vjernosti. Ovo je šturi, asketski album posvećen nitima kojih nikada nije bilo.
