Sjajnu dijagnozu dao je ovih dana jedan ekonomski autor. Hrvatska je zemlja koja je zaboravila proizvoditi, napisao je on. Nažalost, nije se upustio u analizu zašto se to dogodilo. Istovremeno, na sve se strane prodaje mudrost kako koronavirus ne izaziva samo ekonomsku krizu. On, navodno, pruža i veliku šansu domaćim proizvođačima jer slabi uvoznu konkurenciju. Ali kojim proizvođačima, u zemlji koja je zaboravila proizvoditi? I zašto se Hrvatskoj to dogodilo? Očito nije riječ o senilnoj demenciji, jer je u staroj Jugoslaviji Hrvatska proizvodila doslovno sve, od igle do lokomotive, da bi mlada država sve to ubrzano zaboravila. I to u tolikoj mjeri da se sada baja o oživljavanju proizvodnje salate i tikvica.

Kada se i zašto to počelo događati? Listanjem starih novina mogao bi se pronaći i točan datum, ali za ovu priliku je dovoljno znati mjesec i godinu. Bilo je to jednog zimskog jutra u siječnju 1994., kad su u brojnim poduzećima doznali da će za jednu njemačku marku zarađenu izvozom dobiti samo 3,7 umjesto 4,4 hrvatskih dinara, koliko su dobivali još jučer. Tečaj od 4,4 uveden je prije samo mjesec dana stabilizacijskim programom kojim je zaustavljena hiperinflacija, a bio je rezultat stručnih izračuna u Ekonomskom institutu Zagreb, najuglednijoj ustanovi te vrste u bivšoj Jugoslaviji. Ni to nije bilo posebno stimulativno za domaću privredu, ali je ipak čuvalo postojeću razinu njene konkurentnosti. Važno je ne zaboraviti da je u prethodnoj godini, ratnoj i inflatornoj 1993., hrvatski robni izvoz još uvijek bio veći od uvoza. A i tada je već na hrvatskom tržištu bila sva moguća uvozna roba.

Kakvi su računi stajali iza promjene tečaja kojim je srušena rentabilnost svih izvoznih poslova? Takvi iza kojih su bili neki drugi i drukčiji interesi, a ne proizvodnja i izvoz. I koji su se trebali zadovoljiti na račun proizvodnje i izvoza. Pred zaprepaštenim hrvatskim gospodarstvenicima, koji su na nekom skupu protestirali zbog promjene tečaja, tadašnji je potpredsjednik Vlade Borislav Škegro izvadio lisnicu iz džepa, iz lisnice novčanicu od sto maraka, podigao je visoko iznad glave i pitao trijumfalno i patetično: ‘Tko će mi od vas dati više od 3,7 hrvatskih dinara, koliko bih dobio u banci?’ Naravno, svi junaci nikom ponikoše. Odmah su shvatili da je vrag uzeo šalu. Na ulozi Mefista koju je u prvom desetljeću samostalne Hrvatske odigrao nekadašnji partijski sekretar Ekonomskog instituta Zagreb Borislav Škegro (uz tečajnu politiku, to su i privatizacija i veliki rast državne potrošnje), netko će jednom sigurno doktorirati.

Hrvatska tada nije oskudijevala devizama, kao ni bogatstvom naslijeđenim iz mračne prošlosti. Uz ostalo, opljačkana je devizna štednja građana, s opravdanjem koje su ponavljali i najviši državni dužnosnici (sve do premijera) da su devize ostale u Beogradu. To je bila notorna laž jer je zbog inflacije Narodna banka Jugoslavije samo pro forma, dakle na papiru, otkupljivala devize (tako je funkcionirao mehanizam emisije dinara), ali su devize ostajale poslovnim bankama. Tako su one imale i ovce i novce, odnosno i devize i dinare iz emisije. Kad je nova vlast ušla u stare banke, nastao je pravi dernek. Tu je dignut veći novac nego u privatizaciji poduzeća, da bi banke poslije bile sanirane iz proračuna i jeftino rasprodane strancima, uz tajne klauzule ugovora da se neće istraživati ništa od prije prodaje.

U međuvremenu je uvedena kuna, a marke je zamijenio euro, ali tečaj je ostao isti. Dvije marke su postale jedan euro, a 3,7 puta dva je 7,4. I nakon toga kuna je nastavila jačati jer su cijene ipak rasle, ali to se nije odrazilo na tečaj. Uz prejaku kunu opljačkana (privatizirana!) imovina jeftinije se pretvarala u devize i iznosila u inozemstvo, a pravili su se odlični poslovi na uvozu svakakvog šmarna. Taj uvoz (dakle prejaka kuna) održavao je stabilnost cijena. To je bilo ono famozno sidro, kako to kažu ekonomisti. Kako god se vlast ponašala, to nije remetilo stabilnost. Kud ćeš bolje. U međuvremenu su, naravno, isparile zalihe deviza, ali otvorila su se dva nova izvora. Zaduživanje u inozemstvu, često kod vlasnica domaćih banaka, i rasprodaja imovine. Da bi se očuvala prejaka kuna, potrošeno je skoro 90 milijardi eura. Tako su banke postale posebno važne, pa im je dopušteno da naplaćuju znatno veće kamate od onih u njihovim matičnim zemljama i na međunarodnom financijskom tržištu. Samo na toj razlici u kamatama naplaćeno je i izneseno iz zemlje desetak milijardi eura. Uz financijsku moć ide i politički utjecaj. Imamo Hrvatsku, govorio je Franjo Tuđman. One su imale Hrvatsku.

Tokom godina prerađivačka se industrija, na kojoj je počivala hrvatska ekonomija, gasila i propadala. Isto se događalo i s poljoprivredom. Tako je Hrvatska postala zemlja koja je zaboravila proizvoditi. Nije turizam stekao prevelik udio u BDP-u zato što je prevelik, već zato što je sve drugo (osim administracije) premaleno. Radnici s plavim ili bijelim ovratnicima otišli su u inozemstvo, a mladima se otvorila perspektiva kao konobarima i kuharima. Aktualna vlast dobrih namjera uvodi red i lašti kvake, ali ne mijenja kurs broda, koji plovi ravno na santu leda. Orkestar svira. Zato je Hrvatska, nekad srednje razvijena zemlja, sa svim stopama rasta kojima su se hvalile sve vlade, dospjela na dno Europske unije. U bananu, kako je to napuštajući premijersku dužnost govorio Ivo Sanader.

Onda je došao koronavirus, pa se pravo stanje stvari pokazalo čim je postalo jasno kakve on ima posljedice u ekonomiji. Ljubazni, nasmiješeni, simpatični direktor Hrvatske udruge banaka Zdenko Adrović odmah je ponudio odgodu otplate kredita na tri mjeseca. Kome? Onima koji ostaju bez prihoda. Njima se, međutim, prihodi ne odgađaju, već potpuno izostaju. Koronavirus dakle ne pogađa sve jednako. Banke traže svoje, bez obzira na sve što se događa. Njihovo poslovanje ne mora spašavati država, niti mora davati minimalac nekome od njihovih 20.000 zaposlenika. A Hrvatska narodna banka smanjila im je obveznu rezervu i preporučila da ne dijele profit. Tako sada imaju 60 milijardi viška, pa bi mogle brisati, a ne odgoditi dospjele rate duga onima kojima je poslovanje stalo. Ali tako si dobri ipak nismo.

Pravi štetočine, međutim, sjede u HNB-u, okruženi mističnom atmosferom koja sugerira neka, samo njima dostupna tajna znanja. Zato bi političarima, navodno, trebalo biti mudrije i sigurnije da im se ne miješaju u posao. Veliki ekonomist John Kenneth Galbraith (inače otac prvog američkog ambasadora u samostalnoj Hrvatskoj) kaže da su za financijaše, kao i za diplomate, najvažniji dobar krojač, konformistička narav i sposobnost da u svakoj prilici ponavljaju trenutačno pomodne ekonomske fraze. Družina iz našeg HNB-a, s guvernerom Borisom Vujčićem na čelu, ide korak dalje. Umjesto da čuvaju narod od uvijek pohlepnih banaka, oni čuvaju banke, čak i od njih samih. A iznad svega, kao svoj glavni zadatak, čuvaju tečaj koji je doveo Hrvatsku do toga da je zaboravila proizvoditi. Još samo nedostaje da pritom počnu tvrditi kako je kriza, zapravo, nova šansa za gospodarstvo. To je sad pomodno, to se nosi.