>

novosti logo

Društvo Društvo

Muke po Peri

Nepismeni Pero Rausavljević iz sela Ruševica živi sam u trošnoj kući bez vode. Žali se da doživljava razna zlostavljanja, da ga tjeraju u Srbiju, gdje ima brata koji ga nije posjetio deset godina. Korisnik je Centra za socijalnu skrb, pomaže mu najviše susjeda Mirjana, a sada i općinska načelnica Marina Kalić za Novosti kaže da će mu pomoći

Teško se probija rano proljeće kroz kordunaške zarasle, valovite predjele. Tek ponegdje usamljeni otočići mlade, zelene trave, kao znaci ljudskog postojanja, uspiju razbiti sivilo podivljale prirode koja upravo buđenjem vegetacije otkriva beživotnost prostora koji su 24 godine od ratnih sukoba napušteni od čovjeka. U takvoj sredini, u pograničnom području s Bosnom i Hercegovinom, smjestila se općina Cetingrad koja je formirana tek 1995. godine. U Hrvatskoj su za ovo mjesto čuli svi učenici već u trećem razredu osnovne škole, jer je upravo u Cetingradu, davne 1526., hrvatsko plemstvo izabralo za kralja Ferdinanda Habsburškog. Unatoč historijskoj težini, Cetingrad spada među najnerazvijenije općine u Hrvatskoj. Bez razvijenih gospodarskih djelatnosti, bez ljekarne, bez javnog prijevoza do najbližeg i administrativno povezanog Slunja, u teškim socijalnim uvjetima živi 2.027 mještana na 140 kilometara kvadratnih. I sve to u općini koja je bila dobrim dijelom razrušena u ratu 1990-ih.

Doživljavam razna zlostavljanja svaki dan. Nemam mira od komšije preko puta. Kada posijem grah, komšija pusti ovce i one sve pojedu. Napadaju me, psuju, ruže, prijete – govori Pero Rausavljević

Među njima u selu Ruševica živi Pero Rausavljević, nemoćan i usamljen čovjek koji tvrdi da trpi zlostavljanja od nekih mještana, koji zbog toga nisu sankcionirani. S godinama života, uteg takve sudbine u hladnim društvenim vremenima dovodi do sve težih situacija, nepoželjnih prizora ljudske nehumanosti u 21. vijeku. Kako je Peri Rausavljeviću umrla majka 2008. godine, on je nastavio da živi sam u visokoj prizemnici sa terasom, zidanoj šezdesetih godina prošlog vijeka. Kuća je u vlasništvu njegovog brata Mile Rausavljevića koji sa svojom porodicom živi u Šapcu. Još uvijek se po vanjskom izgledu vidi da je to nekada bilo gazdinsko imanje. Zatičemo zaključana vrata kuće. Pero u strahu otključava, boji se za svaku riječ. Nikome više ne vjeruje. Kaže, svi samo pričaju, nitko konkretno da mu pomogne. A pomoć mu je hitno potrebna.

U kući vlaga, neokrečeno, nema najosnovnijeg namještaja, samo stara peć koja se raspada, nema ni stola. Željezni krevet i stari, od vremena pocrnjeli pokrivači. Praznina, hladnoća i tuga izbijaju iz unutrašnjih zidova kuće kao totalna suprotnost njenoj veličini. Ipak, zub vremena počeo je ostavljati posljedice vidljive na krovištu gdje se na jednom kraju srušio rog, a krov počeo prokišnjavati. Mnogo puta dobivao je Pero obećanja: za krečenje, za laminat, ali ništa od toga pod raznim izgovorima nije realizirano. U razgovoru saznajemo da nema tekuće vode za piće ni u kući, ni u dvorištu. Kaže da selo ima vodu ‘na prirodni pad’, ali voda iz spremišta ne dotječe do kuće.

- U bunaru u dvorištu imam vode, ali ona je prljava i nije za piće. Jedino znam skuhati jaje. Nemam nijedne posude. Odem kod komšinice Mirjane Matić pa jedem. Svatko tko po svojoj službi dođe do mene, brzo se okrene, ode i više se ne vraća. Od Mirjane u torbi nosim flaše vode - isprekidano teškim udisajima priča Pero.

Ali nisu voda, zanemarenost i nemoć jedini Perini problemi.

- Doživljavam razna zlostavljanja svaki dan. Nemam mira od komšije preko puta, pušta ovce na kućni prag, udara rogljačama. Kada posijem grah, komšija pusti ovce i one sve pojedu. Napadaju me, psuju, ruže, prijete da će me ubiti, da će me istjerati iz kuće, da nemam pravo ovdje živjeti, da ću na ulicu, da idem za Srbiju, da ovo ništa nije moje. Kako nije? Ja sam se tu rodio, trebam imati neko pravo. Ne znam gdje bih bio nego ovdje. Policija me ne štiti. Sa mnom se samo sprdaju. Ne znaju što će sa mnom. Bojim se kuda ću, ne znam gdje ću završiti. Znam samo da iz svoje kuće neću nigdje. Poslije svega policija od mene traži potvrdu da li ja imam pravo ovdje da živim, a ja sam ovdje rođen. Te potvrde nemam, ništa nije moje, jer je brat na ostavinskoj raspravi sve prepisao na sebe - priča Pero Rausavljević.

O saznanjima o prijetnjama i fizičkom uznemiravanju Pere Rausavljevića u Ruševici pitali smo Policijsku upravu karlovačku, ali smo dobili odgovor da ‘sukladno zakonskim propisima ne mogu odgovoriti na naš upit u kojem ukazujemo na identitet osobe’. Otvoreniji od karlovačke policije bio je Centar za socijalnu skrb iz Slunja, koji je s njegovom situacijom upoznati još od 2003. godine, odnosno otkad je korisnik prava socijalne skrbi.

‘Pero Rausavljević ostvario je 2004. pravo na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu koji ostvaruje i dan danas. Na vještačenju je utvrđeno da je on osoba s ispodprosječnim intelektualnim sposobnostima. Od 2015. korisnik je prava na zajamčenu minimalnu naknadu kada mu je priznata i naknada za ugroženog kupca energenata što znači da ima i pravo na bon za struju u iznosu od 200 kuna svakog mjeseca. Uz ovo pravo ostvaruje svake godine pravo na ogrjev koje se isplaćuje korisniku zajamčene naknade u Općini Cetingrad u iznosu 950 kuna. Godine 2018. priznato mu je pravo na uslugu pomoć u kući koja se sastoji od 17 usluga mjesečno (čišćenje, krečenje, kuhanje…), ali je isti pružao otpor prema gerontodomaćicama zbog vanjskih utjecaja okoline. Svake godine Peri je priznato pravo na jednokratnu naknadu u različitim iznosima i prema potrebi korisnika. Po potrebi korisnik je dobivao često pakete hrane i ostale potrepštine (odjeća, higijenski paketi) preko Crvenog križa Slunj. Pero Rausavljević nije lišen poslovne sposobnosti i samim time nije stavljen pod skrbništvo. Centar je poduzeo sve radnje za gore navedenog i dalje će poduzimati, te pratiti samo stanje kod Pere’, kažu iz Centra za socijalnu skrb u Slunju.

Telefonski smo kontaktirali Perinog brata Milu Rausavljevića koji od majčine smrti nije dolazio na Kordun. Ratni događaji 1990-ih godina ostavili su pečat i na sudbini porodice Rausavljević iz Ruševice.

Na ostavinskoj raspravi prepisao sam sve na sebe zbog sigurnosti i za njegovo dobro, da ga netko ne prevari, da na nekoga slučajno ne prepiše kuću, da ga netko ne izbaci na ulicu – tvrdi Perin brat Mile Rausavljević

- Jako mi teško sve to pada. Svjestan sam svega. Život nas stavlja u situacije iz kojih nema izlaza. Što bih mogao uraditi i pomoći, ne mogu. Htio sam da moj brat dođe živjeti kod mene u Šabac. Ali on neće sa Korduna. Neće niti u starački dom. Svih ovih godina nisam dolazio iz financijskih razloga. Sin mi je studirao, a tu su i druge životne nedaće - tvrdi brat Mile Rausavljević.

- Moj brat je nepismen. Ljudi ga tamo iskorištavaju. On ne zna ni vrijednost novčanica. Tu je mnogo lešinara koji jedva čekaju da se to imanje raspadne da bi se razgrabilo jeftino ili besplatno. Na ostavinskoj raspravi prepisao sam sve na sebe zbog sigurnosti i za njegovo dobro, da ga netko ne prevari, da na nekoga slučajno ne prepiše kuću, da ga netko ne izbaci na ulicu. Moj brat je u svojoj kući siguran jer za ovih deset godina nisam rasprodao imovinu i neću dok je on živ. Tu ključnu stvar u njegovom životu, našu rodnu kuću, nitko mu neće oduzeti - ističe Mile.

Odmah tu, blizu Pere, živi šezdesetčetverogodišnja Mirjana Matić koja se jedina brine o njemu. Prije rata radila je u računovodstvu Agrokomerca u Velikoj Kladuši, a njen suprug Rade Smrzlić bio je zaposlen u Jugoturbini u Karlovcu, a zatim u Slunju. No u vrtlogu životnih i političkih okolnosti poslijeratnog vremena ni ovaj borbeni bračni par nije se snašao.

- Sve što radimo, što posijemo, od toga nemamo koristi. Jedan dio pojedu divlji veprovi, drugi dio dabrovi, treći srne, udari suša…. Za dabrove sam se žalila, gdje god dođem kažu: to nije u našem resoru. Imamo traktor star preko 45 godina koji je u raspadanju. Ako nešto uspijemo proizvesti, nemamo kome prodati ili prodajemo ispod svake cijene. Ali borili smo se. Od našeg rada uspjeli smo staviti krov, riješili potkrovlje u kući, kupili stolariju. Sada imamo samo tri krave i konja. Sedamnaest godina kako smo ovdje, a nemamo ni televiziju ni radio. Otkuda da ih kupimo i otkuda da plaćam preplatu? Imam mobitel star 12 godina. Zar ja ne bih željela tablet, internet kod kuće da vidim što se u svijetu događa, ali otkuda mi? - govori Mirjana, koja će reći da je danas na Kordunu teže nego kada su se vratili 2002. godine.

- Živimo na glavnoj cesti, a nemamo rasvjetu. Samo kilometar-dva dalje, u istom selu, na istoj cesti, rasvjeta postoji, ali dolje je koncentracija hrvatskog stanovništva. Svaki četvrtak idem na plac u Slunj gdje jedino nešto zaradim. Prodajem jaja i sir po dvostruko nižim cijenama nego ostali. Dobro je kada dođu do mene nepoznati ljudi, ali oni koji znaju tko sam i odakle sam vrijeđaju me, premještaju mi stvari po placu, govore da idem za Srbiju. Planirali smo da kao udomitelji skrbimo o nekoj baki, ali su nam rekli da na to nemam pravo. Posudila bih pare, uredila kuću, ovako ništa. Da su nam dozvolili da udomimo neku baku, ja bih danas bila sretna. Sada je prošlo vrijeme naše snage, kada smo mogli sebi obezbijediti bolji život za stare dane. Ne mogu reći da smo gladni, još uvijek se borimo. Ali bojimo se da će nas sutra dočekati Perina sudbina - kaže Mirjana.

O slučaju nerazvijene općine Cetingrad koja je samo jedna od desetine najnerazvijenijih općina u Hrvatskoj, ali i o Ruševici, kao jednom od rijetkih živućih sela sa malobrojnim srpskim stanovništvom, kao i o teškom slučaju Pere Rausavljevića, koji je samo jedan od brojnih slučajeva života na ivici ljudskog dostojanstva, egzistencije i, nažalost, društvene neosjetljivosti, razgovarali smo i s nezavisnom, 26-godišnjom načelnicom Marinom Kalić, koja je na opće iznenađenje na prošlim izborima pobijedila nekad neprikosnoveni HDZ.

- U današnjem vremenu, kada nas svi testiraju kroz ekonomsku isplativost, mi nemamo ljekarnu jer svima do sada nije bila isplativa. Nemamo ni javni prijevoz do Slunja, gdje je koncentrirana većina adresa javnih službi. Jako je puno problema i potreba koje, nažalost, mi na općinskoj razini nismo u stanju ustrojiti. Našim građanima nastojimo pomoći kroz naše socijalne programe jednokratne pomoći. Nažalost, nemamo zaposlenu osobu pravne struke, ali provodimo politiku otvorenih vrata i tko god dođe, neće biti odbijen za pomoć. Ruševica ima cestovnu infrastrukturu i vodovod, nema jedino javnu rasvjetu kroz cijelo selo, ali i to ćemo uskoro riješiti. Pero Rausavljević je naš korisnik socijalne naknade. Samo sam jednom prilikom bila kod Pere, ali mi nije otvorio vrata, ne poznaje me. Nisam znala da nema vode u kući. Zajedno s Mirjanom Matić koja se o njemu brine razmotrit ćemo sve mogućnosti pomoći. Tim ljudima treba pomoći, najlakše je prebacivati odgovornost od jednih do drugih - ističe Marina Kalić koja po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina ima zamjenika načelnika iz redova bošnjačke zajednice, dok samo 101 pripadnik srpske zajednice živi na prostoru ove kordunaške općine po popisu stanovništva iz 2011.

Malobrojni, većinom u sedmoj i osmoj deceniji života, bez besplatne pravne pomoći prepušteni sami sebi, Srbi iz Cetingrada nisu uspjeli ostvariti pravo na predstavnika u jedinici lokalne samouprave na što imaju pravo po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, što im osjećaj izgubljenosti i neorganiziranosti samo produbljuje.

- Bilo bi dobro kada bi na skorašnjim izborima za vijeća nacionalnih manjina Srbi Cetingrada uspjeli pronaći jednog svog predstavnika. Najveći problem je da se radi o starom stanovništvu. Ne vidim i ne znam tko bi mogao biti predstavnik da organizira zajednicu pa da pomogne u koordinaciji s javnim službama i državnim tijelima - kaže načelnica Marina Kalić.

1/4