>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Nafta i batina

Saudijski ministar za naftu izjavio je da je odbijanje OPEC-a da pad cijene nafte pokuša zaustaviti smanjenjem proizvodnje usmjereno protiv američke konkurencije. No ta odluka najviše štete nanosi njihovim zajedničkim geopolitičkim rivalima, Rusiji i Iranu

U samo šest mjeseci cijena nafte na svjetskom tržištu pala je za gotovo 50 posto, sa 115 dolara za barel u lipnju na manje od 60 dolara krajem prosinca. Nagli pad cijene uslijedio je nakon gotovo pet godina stabilnosti, a uzroci tog pada pripisuju se smanjenoj potražnji uslijed globalne ekonomske krize i američkoj ‘revoluciji’ u proizvodnji nafte i plina iz škriljca. Ta je revolucija Ameriku u samo nekoliko godina iz uvoznika energenata transformirala u najvećeg svjetskog proizvođača, pa je ona u lipnju sa svojih 11 milijuna barela dnevno pretekla Saudijsku Arabiju koja je tada proizvodila nešto manje od deset milijuna.

Pad cijene bio je uzrokovan tržišnim okolnostima, dok je za činjenicu da je ona nastavila padati odgovorna i iznenađujuća odluka Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) da taj trend neće pokušati zaustaviti smanjenjem proizvodnje. Iako u njegovoj službenoj povelji piše da mu je primarni cilj ‘stabilizacija cijena na međunarodnom tržištu nafte’, OPEC je na sastanku krajem studenoga blokirao apele Venezuele, Meksika, Rusije i Irana da se smanji proizvodnja. Za takvu odluku zaslužna je Saudijska Arabija, najutjecajnija članica OPEC-a, na koju otpada trećina ukupne nafte koju kartel proizvede.

Saudijski ministar za naftu Ali al-Naimi rekao je tom prilikom da je odluka usmjerena protiv američke konkurencije, koja je zbog komplicirane tehnologije proizvodnje još uvijek iznimno skupa, pa se zbog toga teško može nositi s jeftinom arapskom naftom. Rekao je i da ‘nije fer’ da se od Saudijske Arabije očekuje da pristane na smanjenje proizvodnje i time izgubi svoju poziciju na tržištu, te da njegova zemlja bez problema može izdržati i cijenu od 20 dolara po barelu.

Saudijski stručnjak Nawaf Obaid kaže da je odluka OPEC-a povijesna jer pokazuje da organizacija ‘napušta princip temeljen na ponudi kako bi se manipuliralo cijenama i okreće se tržišnom pristupu’

Nawaf Obaid, gostujući profesor na američkom sveučilištu Harvard i savjetnik saudijskog ambasadora u Velikoj Britaniji, napisao je početkom prosinca u tekstu za Reuters da je ova odluka OPEC-a povijesna jer pokazuje da organizacija ‘napušta princip temeljen na ponudi kako bi se manipuliralo cijenama i okreće se tržišnom pristupu’. Kao vođa OPEC-a, Saudijska Arabija ‘inženjer’ je toga pristupa, a Saudijci su odlučili da im je ‘srednjoročni i dugoročni cilj održati svoj tržišni udio puštajući cijene da padnu na razinu koja najbolje odražava realnost globalnog tržišta’. Obaid je napisao i da Saudijska Arabija, najveća svjetska izvoznica sirove nafte i vlasnica 25 posto svjetskih zaliha nafte, neće imati problema nositi se ni s nižom cijenom od sadašnje jer raspolaže sa 900 milijardi dolara deviznih rezervi i nema vanjski dug, dok joj onaj javni iznosi tek tri posto BDP- a. Zato su joj javne financije izrazito otporne, za razliku od nekih drugih proizvođača, poput Rusije, Venezuele, Meksika, Irana i Nigerije, država koje imaju male devizne rezerve i čije su ekonomije u padu, dok im s druge strane prijete građanski nemiri koje drže pod kontrolom uz pomoć socijalnih programa.

Analitičari napominju i da za eventualni saudijski pokušaj da se zaustavi pad cijene nafte nema garancije, pa bi se, u slučaju da im to ne pođe za rukom, pokazalo da Saudijska Arabija više nije najvažniji igrač na tržištu. Upravo takav scenarij dogodio se sredinom 1980-ih, kada je ta zemlja uslijed pada cijene smanjila svoju proizvodnju s deset na 2,5 milijuna barela dnevno. To je rezultiralo rastom cijene, ali i eksplozijom investiranja u zemljama kao što su Velika Britanija i Norveška. U scenariju koji se pak sada događa u svakom slučaju može se tvrditi obratno: da je jedna odluka Saudijske Arabije još uvijek dovoljna da sruši cijenu nafte.

Izjava saudijskog ministra Alija al-Naimija da je promjena OPEC-ove politike usmjerena protiv američke konkurencije realizirala se kada je pad cijene izbacio s tržišta neke tamošnje igrače, čiji je glavni preduvjet za ulaganje u skupu tehnologiju upravo visoka cijena nafte na međunarodnom tržištu, jer je jedino u takvim okolnostima ona konkurentna. SAD je od 2006. godine do danas svoju proizvodnju povećao za 40 posto zahvaljujući frackingu, metodi kojom se mješavina vode, pijeska i kemikalija ubrizgava u formacije škriljca kako bi se iz njih oslobodila nafta. Frenetično se buši svugdje, od Sjeverne Dakote do Teksasa i Kalifornije, a u posljednje četiri godine otvoreno je 20.000 novih bušotina. No tehnologija je još uvijek iznimno skupa u usporedbi s onom koja se primjenjuje na Bliskom istoku, pa se prosječna cijena proizvodnje nafte iz škriljca ove godine kretala oko 57 dolara, dok ona u Saudijskoj Arabiji iznosi tek pet-šest dolara po barelu.

Američki mediji izvijestili su ovih dana da tamošnje naftne kompanije već otpuštaju radnike, a države Teksas, Louisiana, Aljaska, Sjeverna Dakota i Oklahoma prisiljene su mijenjati svoje proračune. No iako SAD i njegove naftne kompanije stradavaju od trenutnih događanja, objašnjenje saudijskog ministra da OPEC neće pokušati stabilizirati cijenu kako bi nanio štetu SAD-u u svjetskoj javnosti nije doživljeno kao naročito uvjerljivo. Dapače, činjenice govore da od trenutnog stanja najviše stradavaju druga dva geopolitička rivala, ne samo Saudijske Arabije već i Amerike, a to su Iran i Rusija. U oba slučaja radi se o državama čiji su režimi izrazito ovisni o visokim cijenama nafte, a obje su i pod ekonomskim sankcijama zapadnih zemalja, prva zbog razvoja nuklearnog programa, a druga zbog rata u Ukrajini. Iako Saudijska Arabija nanošenjem štete Rusiji čini uslugu svom savezniku SAD-u, za nju je ipak Iran najvažniji protivnik, s kojim se desetljećima bori za dominantnu poziciju na Bliskom istoku.

U spomenutom tekstu za Reuters, Nawaf Obaid napisao je da će ‘saudijska odluka da se ne utječe na cijenu nafte imati golem utjecaj na političku situaciju na Bliskom istoku’, pri čemu će ‘Iran biti pod ogromnim pritiskom da održi ekonomiju već potučenu međunarodnim sankcijama’. Odmah nakon odluke OPEC-a u Iranu je cijena kruha, najvažnije živežne namirnice, porasla za 30 posto. Tamošnji predsjednički savjetnik za strateško planiranje Muhamed Bager Nobakt izjavio je da je ovogodišnji državni proračun temeljen na cijeni nafte od 100 dolara za barel, dok prema nekim drugim analizama Iranu treba cijena od čak 130 dolara da bi održao zdrav proračun i financirao socijalne programe u situaciji kada mu je zbog sankcija izvoz nafte već prepolovljen na milijun barela dnevno. Iranski potpredsjednik Eshag Jahangiri pad cijene nafte nazvao je ‘neprirodnim’ i rezultatom ‘političke intrige’, a predsjednik Hasan Rohani rekao je da je u pitanju ‘podmukli potez proizvođača nafte čije je politički motivirano ponašanje dokaz urote protiv interesa regije’.

Ukidanje ekonomskih sankcija protiv Irana značilo bi da strane kompanije mogu slobodno raditi u toj zemlji, a to bi ugrozilo dominantnu saudijsku poziciju u regiji i na tržištu nafte

Ako je Rohani u pravu, ovo svakako ne bi bio prvi put da Saudijska Arabija koristi svoju poziciju kako bi Iranu nanijela političku i ekonomsku štetu. Ona je 1977. godine na sastanku OPEC-a u Dohi odlučila da neće ispuniti zahtjev Irana i Iraka da se cijena nafte podigne za 15 posto. Nekoliko dana nakon toga iranski šah, koji je tih godina gradio nuklearke i širio utjecaj po regiji, izjavio je da je državna blagajna prazna. Umjesto da smanji proizvodnju, Saudijska Arabija povećala ju je sa osam na 11,8 milijuna barela, zbog čega je proizvodnja nafte u Iranu u mjesec dana pala za 40 posto. Nastupili su štednja i porast nezaposlenosti, a dvije godine kasnije dogodila se Iranska revolucija. Saudijska Arabija preplavila je tržište i 2008. godine, pa je cijena u šest mjeseci pala sa 147 na 33 dolara za barel. Bila je to predizborna godina za iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada. Zbog proračunske krize Ahmadinedžad je srezao subvencije i socijalne programe, a osporavana izborna pobjeda događala se u atmosferi masovnih prosvjeda i najgoreg političkog nasilja od revolucije.

Regionalni kontekst u kojemu se danas odvijaju odnosi između Saudijske Arabije i Irana obilježavaju kaos u Iraku, gdje je svrgavanje sunitskog diktatora Sadama Huseina išlo na ruku Iranu, građanski rat u Siriji, gdje Iran i Rusija podržavaju predsjednika Bašara al-Asada, te činjenica da Iran podržava šijitsko pleme koje je svrgnulo Saudijcima saveznički režim u Jemenu.

No još su važniji element pregovori koje s Iranom vode pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska) i Njemačka, a oni su naročit zamah dobili otkad je Iran prošle godine dobio novog, liberalnijeg predsjednika Rohanija. Antagonizam između Saudijske Arabije i Irana temelji se na sunitsko-šijitskom razdoru, ali i na činjenici da za saudijsko kraljevstvo Iran predstavlja geopolitičku i ekonomsku prijetnju jer je on velika, gusto naseljena, resursima bogata i vojno snažna država. Osim toga, Iran bi mogao utjecati na potencijalnu pobunu saudijskih šijita, koji čine deset posto stanovništva i naseljavaju naftom bogatu Istočnu provinciju, a Iran je sa svojim alternativnim modelom islamske države i direktna konkurencija dinastiji Saud koja vlada u sprezi s vehabitskim vjerskim establišmentom. I na koncu, eventualno ukidanje sankcija protiv Irana značilo bi da strane kompanije mogu slobodno raditi u toj zemlji, a to bi ugrozilo dominantnu saudijsku poziciju u regiji i na tržištu nafte.

Saudijska Arabija najvažniji je američki saveznik u regiji, a odnos dviju zemalja temelji se na jednostavnoj formuli u kojoj SAD pruža sigurnosnu garanciju u zamjenu za stabilnost cijene nafte. Takvi odnosi na snazi su već desetljećima, počevši od zaštite od sovjetskog utjecaja na Bliskom istoku, preko omogućavanja nesmetanog trgovanja naftom u vrijeme iransko-iračkog rata, pa do američke intervencije u Kuvajtu nakon što je tu državu napao Irak. Danas, međutim, osim što ugrožava američku naftnu industriju, Saudijska Arabija nastoji ugroziti i pregovore oko iranskog nuklearnog programa. To je točka na kojoj se dva saveznika razilaze jer, za razliku od Saudijske Arabije koja u potencijalnom povratku Irana u okrilje međunarodne zajednice vidi konkurenciju vlastitoj dominaciji u regiji, zapadne zemlje više zaziru od izoliranog Irana.

1/2