>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ne ubiti pticu drozda

Sve što je u knjizi ‘Ne ubiti pticu drozda’ nije drukčije nego ono što je Brana Petrović pričao kad je pričao ozbiljno i kad se gonetalo da li priča ozbiljno: duboko, posvećeno i s neskrivenom pogođenošću. Kakav je bio u životu i među ljudima, takav je i u kolumnama: humoran i humorističan, žalostan u veselju, a veselnik u žalosti

Svi koji su znali Branu Petrovića znaju kakav dar im je učinjen objavljivanjem njegove knjige ‘Ne ubiti pticu drozda’. Knjigu je priredio i naslov joj, po jednom Petrovićevu tekstu, dao urednik Miodrag Raičević, pjesnik, prozaista i parodičar, s više autorskih imena. Knjiga ima ukupno 520 stranica, format joj je 22x17 cm, tehnički ju je uredio Goran Ratković, složena je lijepim ćiriličnim slogom Constantia, veličina slova 11. Knjigu je, krajem prošle godine, izdalo beogradsko javno preduzeće, koje je odavno nadmašilo svoje ime: Službeni glasnik.

Ovom se knjigom presudno upotpunjuje slika o liku i djelu pjesnika, to jest Branislava Brane Petrovića. Brana je bilo njegovo ime za usmenu upotrebu, a Branislav za pismenu. Brana je čitavih četrdeset godina bio za beogradsku kulturu i kafanski život ono što je za brazilski život bio igrač fudbala Garrincha: narodna radost. Brana je bio razlog za put u Beograd mnogom i darovitom i jurodivom pjesniku, stihoklepcu ili zvjezdoznancu iz čitave Jugoslavije. Bilo je dosta takvih koji su i jedno sjedenje u kafani blizu Branina stola smatrali diplomom o položenom majstorskom ispitu. O stvarnim i izmišljenim druženjima s Branom mogla bi se sastaviti oveća antologija svjedočenja i pripovijedanja. Njegova razgovorljivost i jedinstvena lucidnost učinili su ga istinskom mitskom ličnošću. Takav status je povukao i neke uticajne tumače i književne kritičare da se razulare, te su Branu Petrovića proglasili estradnim pjesnikom. ‘Estradnost’ je kod nas bila etiketa s produženim podmuklim djelovanjem: etiketirani nije pripuštan u čitanke, rampa na ulazu u akademiju. Estradni pjesnik je junktura preuzeta iz kulture Sovjetskog Saveza, gdje je zaista postojala estradna poezija, gdje je postojao i estradni teatar. Pri nastupima estradnih pjesnika Jevtušenka, Ahmaduljine i Voznesenskog, red među hiljadama slušalaca na Prospektu Majakovskog u Moskvi, pred sportskim dvoranama i na stadionima znala je održavati i policija na konjima. Ta nova poezija (od nekih tumača prozvana i ‘gromka’ i poezija ‘zatopljenja’) privlačila je hiljade ljudi te su čitanja morala biti priređivana u velikim sportskim dvoranama, ponekad i na stadionima. Kod nas nije bilo ni takve poezije ni takvih čitanja, ali je estradni pjesnik među našim tumačima značilo nešto kao pjesnik između prve i druge lige, grupa istok.

Knjiga ‘Ne ubiti pticu drozda’ mogla bi jedan biti još valjan dokaz da Brana Petrović nije ni estradan ni tako nekakav pisac. U njoj se nalaze tekstovi koje je autor objavljivao po raznim listovima. Njih je u knjizi pet manje od dvije stotine. To su, velikom većinom, oni tekstovi koji se u našem jeziku zovu kolumne. Skoro sve su objavljene, osim sedam koje je Raičević uvrstio iz rukopisne ostavštine pjesnikove. One objavljene napisane su između 1967. i 2000. godine. Sve što je u ovoj knjizi nije drukčije nego ono što je Brana Petrović pričao kad je pričao ozbiljno i kad se gonetalo da li priča ozbiljno: duboko, posvećeno i s neskrivenom pogođenošću. Kakav je bio u životu i među ljudima, takav je i u kolumnama: humoran i humorističan, žalostan u veselju, a veselnik u žalosti. Delikatan, nerazmetljiv, a otvoren i nepotkupljiv. Njegove rasprave o umjetnosti i umjetnicima često su takve da im nije lako naći paralele. O politici i društvenim pojavama piše originalno, ne podilazi, ne pravda se, ni sebi Srbinu ni narodu srpskom. Podlaštva se kod Brane ne može ni naći ni vidjeti, kao što se ne vidi trag crnog mrava na crnom kamenu u crnoj noći. Evo, na primjer ovo, sa str. 172-173:

SLOBODAN MILOŠEVIĆ

Kad smo ga najviše voleli bio je stvarno najgori

Kad smo ga počeli obožavati bilo je kasno

Najumnije srpske glave govorahu

da je njegova umnija i od njihove

Nacionalni pesnik u božanskom zanosu

u zanosu ptice pevačice

napisa predgovor za njegovu knjigu nesreće

On nije skrivao da je Lenjinov unuk

Staljinov sestrić

I Josipa Broza sin

A i zašto bi?

U srpskom narodu na to se ne gleda

i po tom pitanju velika je tolerancija

Bio je stvarno najgori kad smo ga najviše voleli

To što se tiče istorijske distance

Sad, kad ga ovoliko mrzimo,

znači li da se on popravio,

i da nije više onaj monstrum

iz vremena kad smo ga obožavali?

Jer ako smo ga onako silno voleli kad je bio najgori

nije li sad, kad ga silno mrzimo, po prostoj logici, najbolji?

A govorahu,

ne samo književnici i fariseji,

ne samo carinici i bankarska elita –

I čuveni mudraci i besednici,

i slavni proroci govorahu:

‘Evo, preko ovog čoveka,

Bog se vratio svom nebeskom narodu.’

Lažem li?

Hulim li na sveopštu mržnju protiv njega?

Pokušavam li da oživim mrtvaca?

Sačuvaj Bože srpske pameti i hrvatske dobrote

Ima to i na latinskom

ali latinski nije moja specijalnost.

Samo još da rečem:

Nije dovoljno što je on u blatu –

i mi se svi moramo u devet voda okupati.

Brani Petroviću su njemački nacisti ubili oca na pragu kuće. Brana je to, ako ne griješim, napismeno spomenuo samo dvaput: na jednom mjestu kaže kako su on i njegov otac bili jako mladi kad je otac ubijen, a na drugom mjestu kaže: ‘Onako uzgred prikupiše dvadesetak začuđenih seljaka, tu se nekako utrpa i moj otac, odvedoše ih do potoka iza crkve i streljaše. U redu. A sad dolazi ono glavno.’ Miodrag Raičević o ovome mjestu kaže: ‘To ‘u redu’ kratko i smrtonosno, kao metak.’ Bilo bi zanimljivo čuti šta bi o ovome ‘u redu’ rekli teoretičari humorizma i humornosti: bi li pošli od mustre koju je postavio Pirandello, ili bi im polazište bio Freud s tvrdnjom da se bolni aspekti nadomještaju humorom. Naše teoretičare bih upitao tek nakon što bih čuo strance.

Nema mjesta da ovdje navodim primjere. Ali jedan hoću, tekst s naslovom ‘Pravo na otcepljenje’, str. 144, inače objavljen u Ježu godine 1971. Neka ga čitalac pročita i neka pokuša naći išta protiv tvrdnje da je Brana predvidio kako će se Jugoslavija raspasti. Brana zbog toga nije bio sretan, za razliku od brojnih konformističkih hulja koji su primili i po trista plata da čuvaju Jugoslaviju, pa su onda zaigrali kolo na njenom zgarištu, a pare nisu vratili.

Moram reći nešto o tekstu pod naslovom ‘Koga će ubiti Sven Hasel?’ na stranicama 268-270. Taj sam tekst čuo od Brane usmeno, prije nego što je i napisan, jedne zimske noći 1977. To je bio drugi moj susret s Branom, u ondašnjem Teatru poezije. Nakon predstave smo se zapričali pa smo izašli, pa sam poslije toga do pred zoru bio u milosti nekog od bogova koji mi dodijelio da slušam Branu. Tekst nikada nisam vidio da je objavljen, vidim ga prvi put sada u knjizi koju je priredio Raičević, i dok ga čitam čujem Branu kako mi ga govori.

Miodrag Raičević ima najbolji uvid u ostavštinu Brane Petrovića. On je prilježno i strpljivo (i s ljubavlju!) prelistao sve listove u kojima je Brana objavljivao: Kekec, Jež, Mladost, Front, Duga, NIN, Epoha. Prelistao je i sve brojeve Čačanskog glasa. Kaže da bi se od te ostavštine mogla prirediti najmanje još jedna ovolika knjiga. Preko novina molim Raičevića iz Zagreba u Beograd da to učini.

1/2