>

novosti logo

Nećemo se boriti za boga-gazde-državu

U Grčkoj sve glasnije poruke koje napadaju militarizam: Grčku najčešće doživljavamo kao zemlju turizma, vječne krize, temperamentnih ljudi i stalnih prosvjeda. Zapravo, sve to je točno, ali i nedovoljno za razumijevanje zbivanja u ovoj balkanskoj zemlji s jakom vojskom, ali i jakim antiautoritarnim i antimilitarističkim pokretom

Danas je između Hrvatske (kao i cijelog područja koje je obuhvaćala Jugoslavija) i Grčke moguće povući paralele. Pripadamo istom patrijarhalno-plemenskom kulturnom krugu, njegovanog militarizma i ratne mitologije. Obje zemlje su prošle kroz krvave građanske ratove i okupacije, nepotizam je pravilo, kriza konstanta, a nacionalizam toliko normaliziran da je nemoguće pobjeći zastavama i nacionalnom predznaku ispred svega. Taj niz se nastavlja, no zapravo postoje i razlike, jer ono što smo na ovom području živjeli nakon 1945. godine i ono što se događalo u Grčkoj po mnogim pitanjima u potpunosti razdvaja naše dvije realnosti.

Grčka je ostala kapitalistička, plivala je negdje između zapadne demokracije i fašizma, što je na kraju kulminiralo vojnom diktaturom od 1967. do 1974. godine. Od tada žive u ‘demokraciji’, u kojoj se izmjenjuju dvije političke partije, a posljednjih šest mjeseci na vlasti je ‘nova opcija’ (pod navodnicima jer novog za sada nema u Grčkoj i nema naznaka da će ga biti) – Siriza, stranka koja je obećala puno, ali… ‘To je stranka, imaju birače, ali ne i bazu, jednostavno, oni ne mogu okupiti nikoga, samo privući glasove’, kažu antimilitaristi, o kojima je ovdje riječ. Osim toga, Siriza je ušla u koaliciju s desničarskom (blago rečeno) strankom Nezavisni Grci, kojoj su dali izrazito važno (pogotovo u Grčkoj) ministarstvo obrane i time direktan nadzor nad vojskom.

Upravo tu, s vojskom i militarizmom, počinje naša priča. Naime, grčko društvo je visoko militarizirano. Najbliža usporedba bila bi ona s ulogom JNA u SFRJ, odnosno ulogom vojske tijekom i nakon rata u Hrvatskoj, kada je postojala pretpostavka da svaki muškarac mora biti vojnik, ratnik, spreman položiti svoj život za državu (‘ljepše’ zvanu ‘domovina’), te da je odlazak na odsluženje vojnog roka svojevrsna inicijacija u svijet odraslih. Momci postaju muškarci nakon što su odslužili vojni rok, mogu se oženiti, pronaći stalan posao, kupiti kuću ili stan, imati djecu… Na neki način, započeti život. Taj mit živi i danas, u Grčkoj više nego u Hrvatskoj, iako glasovi koji zazivaju ponovnu militarizaciju društva putem skidanja suspenzije na služenje vojnog roka pokušavaju to uvjerenje proširiti i kod nas.

U Ioannini je 14. maja po treći put osuđen Michalis Tolis, i to na deset mjeseci zatvora, dvije godine uvjetno, zbog odbijanja služenja vojnog roka. Iako je Siriza prije izbora najavila da će ‘riješiti to pitanje’, suđenja prigovaračima savjesti su se nastavila

Suvremena grčka država nastala je na nizu ratova i imperijalističkih težnji grčkih vladara, što čini važan dio grčkog povijesnog identiteta na kojem grade ‘nacionalni ponos’. Od osamostaljenja, ratovima je širila svoj teritorij ili ga povremeno gubila, a paralelno s osvajanjem teritorija smišljana je i nova verzija povijesti – ona u kojoj su grčka kultura, jezik i pravoslavlje bili zatirani, a za sve su bili krivi otomanski (i drugi) okupatori. Istina je, naravno, nešto drugačija, baš kao što je to slučaj sa svim novonastalim nacionalnim ‘povijesnim istinama’, jer osim što je sve spomenuto opstalo i postojalo paralelno s ostalim kulturama i religijama, to nije smetalo nacionalistima da danas pometu sve što nije grčko. Građenje mita o ‘vanjskom neprijatelju’, bilo da je riječ o već stoljetnom sukobu s Turskom ili pak novijim ‘prijetnjama’ u vidu izbjeglica koje u sve većem broju dolaze na granice ‘tvrđave Evrope’, ili spora s Makedonijom (koji uključuje i pretenzije Grčke na njezin teritorij), opetovano stvara ‘potrebu’ za jakom vojskom i militariziranim društvom. Uostalom, ne tako davno, prije svega 40 godina, Grčka je na vlasti imala vojnu diktaturu, huntu čiji su akteri i danas prisutni u političkom životu.

Vanjski neprijatelj je glavni razlog koji sve države navode za jak vojni aparat, no ono što antimilitaristički pokret u Grčkoj vidi kao neke od razloga snažne uloge vojske u toj zemlji je i uloga koju je Grčka dobila u Evropskoj uniji, kao ‘isturena članica’, pa vojska predstavlja sigurnosni sistem i koristi se istovremeno kao vojska, granična policija i zaštita same ekonomske zajednice prema Aziji i Sredozemlju. Treba dodati i ulogu vojske u unutrašnjoj politici, gdje čvrst vojni aparat znači i obranu kapitalizma i sustava koji ga podržava. To nije nevažna uloga u zemlji koja ima tradicionalno snažan antikapitalistički pokret i iskustvo građanskog rata i vojne diktature. Primjerice, Grčka vojska je 10. i 11. februara 2011. održala vježbu tijekom koje je jedan dio vojnika glumio demonstrante, bacali su molotovljeve koktele i uzvikivali ‘Sloboda!’, dok je druga skupina vojnika bila u ulozi interventne policije u pokušaju razbijanja demonstracija. Naravno, vojska je smatrala prihvatljivim da se time pohvali i objavi video cijele vježbe.

To je posve nova uloga koju vojska danas ima u kontekstu EU-a, što je posebno zanimljivo jer je riječ o jedinicama koje u sklopu NATO-a imaju dopuštenje (od potpisivanja Lisabonskog sporazuma) djelovati unutar Evrope i intervenirati u zemljama u kojima dođe do socijalnih nemira. Jasno je da se time Grčka i EU pripremaju za situaciju u kojoj će ‘naše’ vojske preuzeti stvar u svoje ruke i uvesti neku vrstu vojne kontrole (da ne kažemo diktature) ukoliko se za tim pokaže potreba. Osim toga, važno je reći da je tijekom pobune u prosincu 2008. u Grčkoj vojska bila spremna intervenirati i bila je u punoj pripravnosti.

Od kraja devedesetih uloga grčke vojske je, baš kao i svake druge, aktivno sudjelovanje u tzv. ratu protiv terorizma, tako da su i današnji ratovi postali ‘intervencije’, što je novi naziv za svaki rat koji je pokrenut tijekom posljednjih petnaestak godina. Naravno, svijet u ratu znači rast vojne industrije i potrošnje nagomilanog naoružanja, osvajanje novih teritorija i resursa, tako da rat predstavlja zdravlje države i kapitalističke ekonomije, bazirane na stalnom rastu. To je važna uloga svih ratova i uopće postojanja vojske, ako ne i jedina.

Uloga Grčke nije bila neutralna ni kad je u pitanju rat (ili ratovi) na području postjugoslavenskih republika. Naime, antiautoritarni pokret još od sredine devedesetih upozorava na postojanje grčkih dobrovoljaca, pa čak i cijele grčke brigade koja se borila u Bosni i Hercegovini na srpskoj strani i koja je bila prisutna na području Srebrenice u vrijeme pokolja. Dapače, kao posebna počast grčkim dobrovoljcima navodno je, prema naređenju Ratka Mladića, izvješena grčka zastava iznad Srebrenice. Sve ovo nije tajna, postoje dokumenti, članci, fotografije, a dio političara u Grčkoj otvoreno je govorio o ‘potrebi da Grčka ima granicu sa Srbijom’, što je bilo dio nacionalističke retorike oko ‘makedonskog pitanja’ i ideje podjele teritorija.

Naravno, u BiH nije sudjelovala regularna vojska, već paravojne jedinice sastavljene od pojedinaca obučavanih u grčkoj vojsci, no uz više ili manje (ne)službeni blagoslov države i, ne manje važno, crkve. Sve to nije izoliran slučaj sudjelovanja stranih dobrovoljaca, kojih je bilo na svim stranama u sukobu, no grčki slučaj je specifičan jer su u pitanju cijele jedinice, što zapravo govori o masovnom i organiziranom sudjelovanju u ratu.

U takvom kontekstu, antiautoritarni pokret već je desetljećima izrazito antimilitaristički nastrojen i dok jedni biraju ‘praviti se ludi’ i tako izbjegavaju vojnu službu ili od kraja devedesetih biraju civilnu službu, velik je broj onih čiji je prigovor potpun i koji kao totalni prigovarači izlaze u javnost s izjavama o svom prigovoru militarizmu i bilo kakvoj službi, vojnoj ili civilnoj. Naime, za totalne prigovarače potonja je služba u istom sistemu, samo na različitim poslovima, no posljedice su iste. Dodatno, civilnu službu vide kao način države da kazni one koji ne žele služiti vojni rok. Civilna služba znači minimalnu plaću, 15 mjeseci službe (gotovo duplo duže od one vojne), nemogućnost sindikalnog udruživanja i niz drugih vrsta pritisaka koji će svakome zagorčati život.

Pritisak na prigovarače je jak i gotovo doslovno znači ukidanje građanskih prava dokle god odbijaju vojnu i civilnu službu. Zbog visokih novčanih kazni, koje odbijaju platiti, preostaje im rad na crno i život bez ikakvog vlasništva, a ne mogu dobiti ni pasoš

Ovdje ćemo se najviše baviti grupom Xupoluto tagma, što u prijevodu znači Bosonogi bataljon. Iako postoje i druge grupe koje okupljaju prigovarače savjesti i nisu isključivo za totalne prigovarače, Bosonogi bataljon je posebno zanimljiv jer svi članovi odbijaju bilo kakvu službu i izrazito su politički aktivni. Oni nisu pacifisti, već se protive ratu, militarizmu, državi i kapitalizmu.

Osim toga, u Ioannini je 14. maja po treći put osuđen Michalis Tolis, i to na deset mjeseci zatvora, dvije godine uvjetno, zbog odbijanja služenja vojnog roka. Suđenja su posebno zanimljiva jer se događaju na vojnim sudovima iako se sudi civilima, a država je, kako bi doskočila ‘zabrinutim’ prigovorima iz EU-a, na takvim sudovima zaposlila i pokojeg civilnog suca, tako da su od tri suca dva civilna. Sud je, naravno, i dalje vojni, čuva ga vojna policija i jedan od sudaca je vojni sudac. To dodatno dočarava razinu militarizacije društva i političkog sustava, koji je pronašao način kako civilima suditi na vojnom sudu.

Ovo posljednje suđenje dodatno je zanimljivo jer se događa u vrijeme kada je na vlasti Siriza, koja je prije izbora najavila da će prekinuti takva suđenja, odnosno ‘riješiti to pitanje’. Umjesto toga, suđenja su se nastavila, a tijekom svibnja i lipnja opet su (više puta za isti ‘zločin’) osuđeni Michalis Tolis i Thanos Hatziaggelou (dva odvojena slučaja i suđenja), dobivši višu kaznu nego što je to bio slučaj pod prethodnom vladom! Ovo nije jedini, ali je simboličan primjer koji jasno daje do znanja kakva i kolika je uloga vojske te da Siriza nema namjeru dirati u taj državni sektor. Osim toga, vojni budžet Grčke je u postotku visok koliko i vojni budžet SAD-a, iako je riječ o dvije neusporedive ekonomije i sile. Pa ipak, nova vlast nije pokušala tu pronaći neke ‘uštede’, niti je to EU tražila od njih. Za totalne prigovarače iz Bosonogog bataljona to je jasan pokazatelj toga što znači Ciprasova najava nakon preuzimanja vlasti: ‘Imamo kontinuitet države.’

Pritisak na prigovarače je jak i gotovo doslovno znači ukidanje građanskih prava dokle god se odbijanje vojne i civilne službe nastavlja. No država i tu pokušava uštedjeti. Tako više ne pune zatvore, kao što je to bio slučaj u prošlosti (primjerice, 1990-ih je bilo na stotine ljudi u zatvorima zbog odbijanja vojne službe), već zatvorske kazne pretvaraju u novčane. Svaki dan puta pet eura. Opetovana suđenja znače kazne od nekoliko desetina tisuća eura, koje prigovarači odbijaju platiti. Nakon toga jedino im preostaje (ukoliko ne žele da im država oduzme sve što imaju) rad na crno, život bez ikakvog vlasništva (automobila, stana, bilo čega drugog što se može oduzeti), a ne mogu dobiti ni pasoš.

Riječ je o financijskoj ucjeni i mnogi od njih žive na taj način već više od deset godina. Ucjena prestaje ukoliko se osoba odrekne svog stava i pristane na vojnu ili civilnu službu. Međutim, sve to nije pokolebalo oko 120 totalnih prigovarača koji su u ovom trenutku osuđeni i čekaju nova suđenja, a za svakoga od njih proces je krenuo s javnim čitanjem izjave o odbijanju svake službe. Obično je riječ o više osoba koje daju zajedničku izjavu, no ponekad to čine i pojedinci. Posljednjih nekoliko godina ova je praksa sve češća, jer je unutar antiautoritarnog pokreta zaključeno da nije dovoljno samo izbjeći vojsku (primjerice pozivanjem na psihičke probleme, što čini na tisuće ljudi), već da to treba učiniti javno i politički, tako da se sama institucija vojske dovede u pitanje, ali i da se otvori šira diskusija o utjecaju militarizma na društvo. Kako je sve više onih koji izlaze sa svojim prigovorom javno i otvoreno, za očekivati je da će broj totalnih prigovarača uskoro biti znatno veći.

Sve su glasnije poruke koje napadaju militarizam i država reagira oštrijim kaznama. Što točno znači takva nasilna reakcija države i kamo će ovaj socijalni sukob odvesti, pokazat će samo odlučnost totalnih prigovarača.

1/2