>

novosti logo

Neistina o Domovinskom ratu

Deklaraciju o Domovinskom ratu, u skladu s kojom ministrica Divjak želi oblikovati obrazovnu reformu, donijela je SDP-ova vlada 2000. Taj dokument, temeljen na nacionalističkom mitu, u međuvremenu je korišten za obranu ratnih zločinaca i šatoraških prosvjeda, pokretanje hajke na neistomišljenike, a upisan je i u čitav niz zakona i u Izvorišne osnove Ustava

Kad ju je prošlog mjeseca, za vrijeme aktualnog prijepodneva, saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović pitao o sudbini ‘kurikula’ povijesti, resorna ministrica iz kvote HNS-a Blaženka Divjak u dva je navrata rekla da će budućnost tog dijela obrazovne reforme biti oblikovana na temeljima Deklaracije o Domovinskom ratu. Ostavimo li po strani činjenicu da je to izjavila liberalka koja po prirodi zazire od ideologije i naglašava stručnost u krojenju obrazovne budućnosti, opisani trenutak bio je po mnogočemu jedan od ponajboljih pokazatelja kako bezočna nacionalistička laž, pusti li se da neometano buja u javnom prostoru i maršira kroz institucije, trijumfira nad razumom i društvenom stvarnošću.

Deklaracija se u praksi koristi kao istinomjer za sagledavanje oružanih sukoba 1990-ih i ideološka batina za svakoga tko se usuđuje sporno historijsko razdoblje gledati na ponešto drugačiji način

Kad je prije sedam godina profesorica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Snježana Koren napisala stručni rad o saborskim deklaracijama, zaključila je da bi se one, historiografski gledano, trebale koristiti za analizu političkih okolnosti u kojima su donesene, a ne za razdoblja na koja se sadržajno odnose. Njezin rad je međutim pokazao kako se Deklaracija o Domovinskom ratu u praksi koristila upravo suprotno – kao istinomjer za sagledavanje oružanih sukoba 1990-ih godina i ideološka batina za svakoga tko se usuđuje sporno historijsko razdoblje gledati na ponešto drugačiji način. Prione li se pak analizi korištenja Deklaracije u javnom prostoru, posljedice tog pristupa razotkrivaju rijetko preciznu metaforu za rast, razvoj i ideološko oblikovanje posttuđmanovske Hrvatske.

Dokument, koji je inicijalno oblikovao tadašnji HDZ, izglasan je u Saboru 13. listopada 2000. godine kao pokušaj balansa između suradnje s Haškim sudom, zahtjeva nacionalističkih stranaka i pobune veteranskih udruženja protiv ‘kriminalizacije Domovinskog rata’. Sve se događalo u jeku ispisivanja optužnica za hrvatske ratne zločine u Hrvatskoj i susjednoj BiH. Iako je pružao mlaki otpor domobranskog tipa, tvrdeći da je stranka usmjerena kontra HDZ-ove interpretacije 1990-ih, historija će upamtiti da je upravo za vrijeme SDP-ove koalicije i glasovima njenih pripadnika došlo do usvajanja famozne Deklaracije.

Nije to bio samo poraz SDP-a na razini amenovanja spomenutog dokumenta. Naime, javnosti je slabije poznat podatak da upravo ta partija stoji iza prvog praktičnog korištenja sadržaja Deklaracije. Ni tri mjeseca nakon njenog izglasavanja – praćenog HDZ-ovim dirigiranjem braniteljskih udruga protiv uhićenja Mirka NorcaTuđmanovi nasljednici donijeli su saborski zaključak da je nalog za uhićenje Norca protivan Deklaraciji o Domovinskom ratu. Iako je Vesna Pusić rekla da je HNS podržao i potpisao Deklaraciju, dodala je da je ‘HDZ-ovska vlast vodila agresivni rat u BiH’. Prije burnih reakcija iz HDZ-a – Ivo Sanader ju je prozvao za monstruozne optužbe, Luka Bebić za orjunaštvo, a Vladimir Šeks za tešku povredu Deklaracije – prvi koji je posegnuo za Deklaracijom bio je SDP-ov potpredsjednik Sabora Mato Arlović. Ispravio je koalicijsku partnericu Vesnu Pusić ističući da se njen stav ‘protivi odredbi članka 2. Deklaracije, prema kojem Hrvatska nije vodila osvajački rat prema nikome’. Nakon polusatne stanke, izazvane izjavom Vesne Pusić, predsjednik Sabora i HSS-a Zlatko Tomčić nekoliko puta je od nje tražio da se ispriča, dodijelivši joj potom opomenu.

Deklaracija je bila politički kompromis kojim se nastojao pronaći prikaz prošlosti koji bi zaustavio polarizaciju društva. Istovremeno ima pretenzije monopola na povijesnu istinu, piše Snježana Koren

Osvrćući se na ovaj događaj, profesor Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović napisat će u recentnoj knjizi ‘Rat i mit’ da je SDP u potpunosti preuzeo HDZ-ovski nacionalistički diskurs kad se radi o glavnom mitu koji HDZ konstruira. ‘SDP i njegovi partneri odustali su od ikakve alternative, a time i od slobode govora i istraživanja. Oni su time prestali obavljati funkciju opozicije dominantnom nacionalističkom diskursu, a u pitanjima Domovinskog rata postali su suradnici HDZ-a. To je tako ostalo i do danas’, napisao je Jović o izglasavanju Deklaracije, koju je odobrilo 88 zastupnika.

Jedina četiri glasa protiv bila su iz redova HSP-a i HKDU-a. Tadašnji predsjednik HSP-a Anto Đapić izjavio je da iz Deklaracije proizlazi ‘da se u Hrvatskoj vodio građanski rat’ i da ga podsjeća na deklaraciju o suradnji s Haškim sudom, sugerirajući veleizdajničke težnje kod sviju koji su glasovali za usvajanje dokumenta.

Konačna verzija Deklaracije, suprotno željama HSP-a, nije sadržavala prvotnu tvrdnju da je ‘Hrvatska vojska činila zločine tijekom obrambenog Domovinskog rata, a što se želi nametnuti iz nekih domaćih i međunarodnih krugova’. Iako je ta rečenica odstranjena, ono što je ostalo nije se previše razlikovalo. Profesorica Snježana Koren tako u spomenutom radu ističe da se ključni razlog zbog kojeg je Deklaracija donesena iščitava u čl. 2, prema kojemu je Republika Hrvatska ‘vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome’. ‘Iza njega se krije i ono što u Deklaraciji nije izrijekom navedeno: pokušaj da se spriječi javna debata o ulozi Hrvatske u ratu u BiH koja je u tom trenutku izazivala snažne podjele u društvu’, piše Koren, dodajući da se, nasuprot tome, u Deklaraciji inzistira na uniformnim i jednoznačnim tumačenjima najnovije prošlosti: zastupnici smatraju ‘da su temeljne vrijednosti Domovinskog rata jednoznačno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske’.

Iako je, nadalje piše Koren, Deklaracija bila politički kompromis kojim se nastojao pronaći prikaz nedavne prošlosti koji bi reducirao političke tenzije i zaustavio polarizaciju hrvatskog društva, istovremeno ima pretenzije monopola na povijesnu istinu, s obzirom na to da obvezuje ‘sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dignitet Domovinskog rata’, pozivajući u isto vrijeme sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije da čine isto. ‘Za razliku od kasnije Deklaracije o Oluji, ona nema ambiciju da ponudi povijesni prikaz rata, ali zato nastoji definirati njegov karakter, odnosno dati njegovu konačnu ocjenu čak i prije nego što su provedena bilo kakva ozbiljna istraživanja’, piše Koren.

Iako je ‘istina’ o Domovinskom ratu bila takva da je još od 1990-ih proskribirano bilo kakvo disonantno mišljenje o tom razdoblju, Deklaracija je od tog trenutka postala materijalni dokaz za cementiranje takvog narativa. Odmah po povratku na vlast HDZ je krenuo povećavati institucionalni značaj toga pravno neobvezujućeg dokumenta. Godine 2004. prvi put je Deklaracija spomenuta povodom prijedloga osnivanja povjerenstva za otkrivanje okolnosti curenja Tuđmanovih transkripata u javnost, pa i čuvenog brijunskog govora i planova o podjeli Bosne. HDZ-ovci su kroz usta zastupnika Krešimira Ćosića zazvali Deklaraciju koja obvezuje sve institucije da štite ‘dostojanstvo Domovinskog rata’, iako je u ovom slučaju to podrazumijevalo prikrivanje istine o jednoj nečasnoj politici.

Iste godine Jadranka Kosor poručila je da je ‘svaki građanin RH dužan poštovati odredbe Deklaracije’. Slično je zborila kad je iste godine predložen Zakon o Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, ističući da je to projekt za ‘osnaživanje Deklaracije’, tj. širenja ‘istine o Domovinskom ratu’. Jer ‘istina je nešto oko čega ne bi trebalo biti rasprave’. Centar će ove ciljeve zakonodavaca smjerno provoditi do danas.

Ubrzo je red došao i na obrazovanje. Prijelomni trenutak, kao svojevrsna vizija izjave ministrice Divjak s početka teksta, nastupio je sredinom 2005. godine. Tada su, nakon pomne selekcije, Snježana Koren, Magdalena Najbar-Agičić i Tvrtko Jakovina odabrani za izradu Dodatka udžbenicima za najnoviju povijest. Iako smišljena kao prijelazno rješenje za djecu srpske nacionalnosti u Podunavlju, knjiga je planirana za sve škole. No prije dovršetka konačne verzije pojedini recenzenti proturili su svoja stručna mišljenja pojedinim medijima, HVIDRA-i i političarima, uobičajeno domoljubno skandalizirani onime što su pročitali. Knjižica je, kao malo koji dotadašnji edukativni sadržaj u školama, u stvarnosti prikazala moderan, osvježavajući i uravnotežen pogled na dotadašnjih petnaest godina hrvatske neovisnosti, ne libeći se u nekim manjim dijelovima spomenuti ratne zločine hrvatske strane, privatizacijsku grabež i rasturanje ekonomskog kapitala socijalističkih samoupravljača.

Uslijedila je gotovo polugodišnja hajka, predvođena medijskim patriotima i povjesničarima, koji su autore optuživali da nastoje promovirati tezu o ‘građanskom ratu’, da ‘iskrivljavaju povijesnu istinu o srpskoj agresiji’ i ‘pokušavaju izjednačiti krivnju za rat’. Presjek integriteta i inteligencije takvih kritičara može se pronaći u tadašnjim istupima Ante Đapića. Iako je svega pet godina ranije glasovao protiv Deklaracije, pod obrazloženjem da nameće tezu o građanskom ratu, sada je optuživao autore Dodatka za kontriranje Deklaraciji i proglašavanje Domovinskog rata građanskim. Ispostavilo se međutim da je Deklaraciju o Domovinskom ratu Đapić vidio u jednoj od dvije recenzije Dodatka, jer su se povjesničari Mario Jareb i Mato Artuković pozvali upravo na taj dokument.

Uspaničeno zbog zapjenjene reakcije desne javnosti, Ministarstvo je povuklo objavu Dodatka. Famozna Deklaracija tako je prvi put verificirana kao mjera edukativnog sustava. Dvije godine nakon toga, autori Dodatka odgovorili su na nacionalistički motivirane napade, uspoređujući pritom pozivanje na Deklaraciju sa svojedobnim francuskim zakonom o kolonijalizmu, koji je izazvao prosvjede u znanstvenoj zajednici jer je od profesora zahtijevano da ‘školski programi prepoznaju pozitivnu ulogu’ njihova prekomorskog kolonijalizma. Zakon je na koncu povučen, dok je u Hrvatskoj duh Deklaracije sve intenzivnije upotrebljavan za prokazivanje nedovoljno domoljubnih znanstvenika.

Iste godine u Hrvatskoj je 20 akademika i 18 povjesničara potpisalo otvoreno pismo u kojemu se tražilo povlačenje jednog udžbenika iz povijesti, pod obrazloženjem da ‘za udžbenike povijesti treba osim znanstvenih i pedagoških standarda uvažiti nacionalne i državne kriterije’. ‘Trebamo li ovdje spomenuti Deklaraciju Sabora o Domovinskom ratu, Oluji i Bljesku?’ upitali su se historičari u otvorenom pismu, da bi resorno ministarstvo naknadno zatražilo od autora očitovanje o primjedbama koje je uputio uvijek u tom smislu aktivni Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.

No za potpunu društvenu afirmaciju sadržaja Deklaracije trebalo je pričekati još koju godinu. Sredinom dvijetisućitih HDZ pod Ivom Sanaderom, koji je nekoliko godina ranije koristio ovaj dokument za huškanje na druge saborske zastupnike, kreće u ‘evropeizaciju’ Hrvatske. To je podrazumijevalo punu suradnju s Haškim sudom, što je ostatak HDZ-a u potpunosti prihvatio. Štoviše, ljudi poput Vladimira Šeksa, koji su početkom dvijetisućitih ponajviše klicali u zaštitu digniteta Domovinskog rata i generala s optužnicama, krojeći spornu Deklaraciju, sada će predvoditi narativ o nužnosti lociranja, transferiranja i uhićenja Ante Gotovine i ostalih. Ušutjele su tih godina i boračke organizacije, spominjući Deklaraciju tek u slučajevima potražnje većih materijalnih prava ili pokretanja hajki na pojedine političke predstavnike Srba u Hrvatskoj. Dosljedno provođenje spalo je 2006. godine na tadašnjeg ustavnog suca Milana Vukovića. Poznat po devizi da Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin, Vuković je u izdvojenom mišljenju ustavne odluke o Branimiru Glavašu, sasvim prirodno, istaknuo da je procesuiranje hrvatskog ratnog zločina protivno sadržaju Deklaracije.

Tek u drugoj polovici HDZ-ovog mandata, kad je Ivo Sanader procesuiran za korupciju, vratit će se i Deklaracija u javni prostor. Prvi na meti bio je novi predsjednik Ivo Josipović, nakon što je u Sarajevu spominjao lošu hrvatsku politiku prema toj zemlji tijekom devedesetih. Tadašnjeg predsjednika javna hajka neće međutim spriječiti da se četiri godine poslije toga odrekne savjetnika Dejana Jovića zato što je u jednom radu spomenuo elemente građanskog rata.

U jednakom tonu HDZ će krenuti u novu fazu korištenja Deklaracije, kao ključnog oružja za rušenje Milanovićeve vlade. Počevši od programatske izjave Tomislava Karamarka da će u javnom prostoru biti dozvoljena samo jedna istina, propisana Deklaracijom, sudac Ivan Turudić iznio je svoj prijedlog krivičnog gonjenja onih koji bi se usudili razići sa sadržajem dokumenta. Pokazat će se međutim da nije bilo potrebe za zakonskom zabranom takve vrste. Naime, efikasno ju je provodila ulica, uz svesrdno odobravanje institucija. Od prvog dana čuvenog šatoraškog prosvjeda njegovi predvodnici Josip Klemm i Đuro Glogoški pravdali su ga narušavanjem digniteta branitelja i istine o Domovinskom ratu, opetovano se pozivajući na Deklaraciju.

Nasrtaj na ‘Jugoslavene’ u Milanovićevoj vladi, medijima i ostatku javnosti svaki put je bio opravdavan slovom tog prilično banalnog nacionalističkog pamfletića. Koncem 2014. godine, kad su prosvjednici paradirali zagrebačkim ulicama, kolumnist Novosti Marinko Čulić napisao je da njihov narativ ne bi bio moguć bez strateške podrške lijevo-liberalnog stranačkog bloka, koji i danas slovi kao čuvar pečata saborske Deklaracije o Domovinskom ratu i ne pokazuje nikakvu namjeru da u tome išta promijeni. ‘Tek s tim pečatom hrvatski ratni veterani mogli su postati svete krave hrvatske nacionalističke ‘revolucije”, napisao je Čulić. Analizira li se sadržaj saborskih rasprava, ispostavlja se da su SDP-ovci poput Domagoja Hajdukovića i Gordane Sobol još 2014. podsjećali da je taj dokument donijela upravo SDP-ova vlada, kao pokazatelj da u Saboru svi dijele ‘univerzalne vrijednosti’ Domovinskog rata.

Šatoraši su možda iritirali javnost i opoziciju, ali se gotovo nitko nije usudio propitivati ‘istinu’ koju je Deklaracija propisivala. Štoviše, ta ‘istina’ ušla je u niz zakonskih rješenja. Ustavni sud je primjerice spominje u najmanje tri odluke. Između ostalog, kao reakciju na pokušaj Stožera za obranu hrvatskog Vukovara da zabrani ćirilične ploče u tom gradu. Iako su suci odbili zahtjev, u obrazloženju izražavaju razumijevanje za frustraciju ‘koja svoje korijene vuče iz velikosrpske agresije poduzete u osvajačkom ratu za hrvatski teritorij (Deklaracija o Domovinskom ratu Hrvatskog sabora)’.

U međuvremenu je jedan članak Deklaracije gotovo doslovno prepisan u Izvorišne osnove Ustava i u neka sektorska zakonska rješenja. U Zakon o elektroničkim medijima, namijenjen kontroliranju radiotelevizijskog prostora i internetskih portala, uveden je novum da se redovna sredstva za medijsko financiranje dodjeljuju za ‘objektivno prikazivanje Domovinskog rata’. Ta odredba, dakako, mahom ovisi o ‘objektivnom’ tumačenju članova Vijeća za elektroničke medije, baš kao u slučaju uredništva HRT-a, u vezi kojega zakon propisuje programsko ‘očuvanje digniteta i vrijednosti Domovinskog rata’.

U većini slučajeva upravitelji raznih institucija povinovali bi se apelima čuvara digniteta Deklaracije. Nedavno je tako HRT mijenjao programski sadržaj, nakon što su braniteljske udruge utvrdile da se dva filma sadržajno razilaze s Deklaracijom. Istim argumentom veterani su pokrenuli smjene u HAVC-u i ponukali organizatore Noći kazališta da promijene termin jer je prvotni datum bio suprotstavljen Deklaraciji. Taj je dokument korišten i kao veteransko opravdanje da ustaški pozdrav ostane u Jasenovcu, a Ruža Tomašić ga je upotrijebila za opravdanje spaljivanja tjednika Novosti. Ministarstvo branitelja upregnulo je pak Deklaraciju kao razlog za napad na vlasnika portala Index, a već spomenuto rukovodstvo HTV-a opomenulo je vlastitog novinara Aleksandra Stankovića zato što je u jednom benignom pitanju zaustio izraz ‘građanski rat’. Novinar N1 televizije tim je povodom pitao ustavnog suca Matu Arlovića krši li Deklaraciju ako ga pita je li Domovinski rat sadržavao elemente građanskog rata. ‘To je veoma kompleksno pitanje’, odgovorio je čuvar ustavnog prava na slobodu govora, koji je uoči pravomoćne presude za hrvatske zločine u BiH i udruženi zločinački pothvat na čelu s Tuđmanom objavio knjigu u kojoj odbacuje takve zaključke.

Iako se upravo stekao pravomoćni dokaz da je ključni sadržaj Deklaracije obična laž, to Arlovića, javne i komercijalne medije te većinu javnosti nije spriječilo da i dalje koriste njen duh mitomanije. Prije nekoliko mjeseci Vlada je sadržaj Deklaracije kopirala u novi Zakon o braniteljima, čije su izmjene bile motivirane financijskim zbrinjavanjem veterana Hrvatskog vijeća obrane. Deklaracija je tako donesena kao nemoralna obrambena reakcija na hrvatsku agresiju u BiH, a novi Zakon o braniteljima za podmirenje njenih provoditelja.

Od dokumenta koji je do konca dvijetisućitih bio ograničen na saborske rasprave i boračka priopćenja koja nitko nije čitao Deklaracija je u posljednjih nekoliko godina postala opće mjesto hrvatskog obrazovanja, društva i politike, njegova sama srednja struja. Što se tiče obrazovanja, o tome ponajbolje svjedoči izjava Vinka Filipovića, bivšeg šefa Agencije za odgoj i obrazovanje, zadužene za nadzor obrazovnih sadržaja u školama. ‘Domovinski rat se ne smije i ne može interpretirati na druge načine’, poručio je Filipović, da bi nekoliko godina nakon toga Agencija odobrila umirovljenim generalima da duh Deklaracije prenose učiteljima povijesti na stručnim usavršavanjima o Domovinskom ratu. Prošle godine jedan od generala-instruktora poručio je učiteljima da je Mirko Norac heroj, a ne zločinac.

U tom kontekstu treba sagledati i priču s ministricom Divjak i proglašavanjem Deklaracije temeljem kurikularne reforme. A budući da dolazi iz kvote HNS-a, koji se u prošlosti najdosljednije protivio sadržaju Deklaracije, opisani istup u Saboru poništio je i jedini moralni kapital ove stranke, razotkrivajući naličje ‘depolitiziranog’ obrazovanja koje je Divjak zdušno promovirala, paralelno s forsiranjem informatike i robotike kao središnje točke nove obrazovne politike.

1/2