>

novosti logo

Kolumne Kolumne

#neostajemdoma

Hrvatske vlasti dobro se nose s krizom koju su donijeli koronavirus i potres u Zagrebu, ali pravilo je da u ovakvim situacijama iz prikrajka vrebaju opasnosti od suspenzije demokracije i jačanja radikalizma. To se pravilo i sada potvrđuje

Gotovo je, nabujala rijeka hrvatske politike polako se vratila u svoje korito, iako je do prije samo tjedan-dva izgledalo da će ne samo poplaviti nego i porušiti sve oko sebe. To se dogodilo nakon što je Andrej Plenković teško porazio Miru Kovača i njegove ‘promjenaše’ na unutarstranačkim izborima u HDZ-u, što je, sve u svemu, dobra vijest. Umjerenjaci u ovoj stranci sravnili su sa zemljom vlastitu stranačku desnicu, što nikada ne može biti loše, iako se čovjek sjeća i drukčijih mišljenja. Kada je recimo Ivo Sanader bacio na pleća Ivića Pašalića, i među analitičarima prolijeve orijentacije dalo se čuti da bi bilo bolje da je pobijedio ovaj drugi jer je, kao, Pašalić izraz autentičnog HDZ-a i bolje imati posla s njim nego sa Sanaderom, koji je sa svojim ‘Hristos se rodi’ samo zamutio stvari. Loša, loša procjena. Nedugo poslije na čelo HDZ-a došao je baš takav ‘autentični’ HDZ-ovac Tomislav Karamarko, koji je odveo ovu stranku u suludi desni radikalizam, a da nije pucao u vlastite noge izborom Zlatka Hasanbegovića za ministra, rušenjem vlastite vlade itd., to bi sigurno učinio i sa zemljom u cjelini. I sada se pojavio Miro Kovač s nešto blažom političkom agendom, ali u biti s istim sumanutim idejama, koje su kulminirale kada je Plenkovića nazvao ‘lijevim ekstremistom’, ‘faraonom’, čak i novim ‘Josipom Brozom Titom’.

To, brate, baš nikako ne ide. Ne samo zato što je daleko od istine – još donedavno njegovi unutarstranački oponenti užareno su tvrdili da on ne kontrolira HDZ jer mu u biti i ne pripada – nego i članstvo ove stranke ne pristaje da se o predsjedniku HDZ-a ovako misli. Tako je bilo još u vrijeme Franje Tuđmana, tako je u osnovi ostalo do danas. Može on sloviti kao u poznatoj izreci o dobrom konju koji ima stotinu mana, ali je i dalje bolji od lošeg koji ima samo jednu – ne valja. Baš tako je bilo s Mirom Kovačem. Čovjek jednostavno nije valjao, jer sliči na neku dosadno blijedu kopiju Tomislava Karamarka, koji je i sam bio galamljivo, ali prazno radikalan da to jednostavno nije moglo proći. Ali opet, ni taj Kovač, kao ni donedavno debelo precjenjivani Milijan Brkić, nisu bili baš toliko beznačajni da bi doživjeli ovako kolosalan potop na unutarstranačkim izborima, i mora da je tu presudilo još nešto. I stvarno i jeste.

To je ovaj navodno kataklizmički koronavirus, kojem je naknadno pridodat i potres u Zagrebu, koji su zbili ne samo naciju u cjelini nego, očito, i članstvo HDZ-a. Svi pokrenuti time da treba nešto odlučno poduzeti da se tim navodno pogubnim pošastima stane na kraj. Plenkovićeva vlada to zbilja otpočetka radi, nema tu ozbiljnijeg prigovora ni sa stručne pa, u ipak puno manjoj mjeri, ni s političke strane. Očekivano, ona je ugrabila priliku koja uvijek miriše na zagarantirani uspjeh i na svoju stranu pridobila i vodeće medijske kompanije da pokrenu akciju među poznatim sportskim, kulturnim, estradnim i drugima djelatnicima ‘Ostajem kući’ (#ostajemkuci). I to je u redu, štoviše, zdravstveno očuvani hrvatski građani imaju pravo na taj svoj stav pa makar se, eto, poklapa sa službenim državnim stavom. Ali zdravi nemaju pravo da nameću diktaturu bolesnima. Ovi drugi imaju također pravo na vlastitu zonu slobode, i to iz dva razloga. Prvi je psihološki i stjecajem okolnosti o tome nešto više znam. Možete li se staviti u kožu sve brojnijeg bolesničkog plemena od više desetaka tisuća hrvatskih građana koji su u smrtnoj opasnosti puno više od oboljelih od koronavirusa, dapače, takvih je u ovoj zemlji daleko veći broj nego na cijelom planetu onih koji su dosad umrli od koronavirusa? I što bi sada oni trebali? Drhtati od straha od nekakve nove ‘gripe’, protiv koje su se ionako uglavnom cijepili, i time podebljavati psihozu straha koja nije ni približno tolika kada je riječ o milijunima umrlih od gladi u svijetu, pa ni i o onoj sirotoj dječici koja se periodično utapa u Sredozemlju? Ne, ti bolesni hrvatski građani imaju neotuđivo pravo da, pod uvjetom da nisu u samoizolaciji, svakodnevno odlaze po novine do gradskog kioska i prelistavaju ih uz kavu i pivo, dok god je bilo mjesta na kojima se to dalo naručiti, što, nažalost, više nije slučaj.

Ukratko rečeno, i oni imaju pravo na nekakve svoje makar i privatne akcijice, u ovom slučaju neka budu naslovljene #neostajemdoma. Drugi razlog zašto treba podržati ovu virtualnu inicijativicu ima širi politički kontekst. Plenkovićev tim dobio je premoćno ove izbore u HDZ-u ne zato što je dobar nego zato što je manje loš od Kovačevog tima. O tome nedvoznačno govore dvije kapitalne činjenice koje su izronile u ovoj izbornoj kampanji. Prvu je iznio sam Kovač tvrdeći da je lojalnost vrhu HDZ-a ultimativni preduvjet za gradnju karijere u državnim i drugim službama, a drugu Milijan Brkić izjavljujući da je HDZ političko krilo Katoličke crkve, a ta je Crkva, što drugo, vjersko krilo HDZ-a. Doduše, te dvije izjave razlikuju se po tome što je Kovač zamjerao Plenkoviću što radi loše, a Brkić mu je popovao što bi trebao raditi bolje, ali nema veze. Obje ove izjave prvorazrednog su značaja jer vjerno, kao odlično napravljen gipsani odljevak, odražavaju trenutno stanje u hrvatskoj politici i možda im treba dodati još samo potpuno promašeni, kompradorski model hrvatskog kapitalizma da ti pred očima iskrsne sva bijeda današnje Hrvatske. U svakom slučaju, to je vrijedno velike općenacionalne rasprave, ali avaj, nje nema i neće biti. Prekrila ju je neprozirnim plaštem ova korona-kriza, pa još jednim zagrebački potres, koji su Plenkovićevoj vladi pali kao mana s neba jer o toj bijedi više ne mora brinuti, štoviše, odvažila se na kontraudar, uvodeći zemlju u neproglašeno opsadno stanje u kojem, eto, pripadnici neproglašenog pokreta #neostajemdoma nemaju više gdje popiti svoju kavu i pivo.

A to je samo simbolički odraz šireg stanja. Banski dvori pokazuju i ozbiljnu namjeru da razvlaste druge dvije grane državne vlasti, Sabor i predsjednika Republike, iako ni prvi ni drugi ne pokazuju namjeru da se suprotstave mjerama koje oni donose. A za to zbilja nema nikakvih, ni elementarnih razloga. Hrvatska se dobro nosi s ovom korona-krizom, o čemu dovoljno govori da je u nas manje zaraženih nego u Sloveniji, iako je Hrvatska dvostruko veća od nje. To opet govori da je hrvatsko javno zdravstvo, suprotno katastrofičnim tvrdnjama njegovih kritičara, još dovoljno očuvano da se odupre ovim kriznim situacijama, ili je barem više očuvano od nekih dosad također solidnih nacionalnih zdravstvenih sustava kakvi su oni u Italiji, Španjolskoj ili Velikoj Britaniji. I čovjek se nada, iako ne znam koliko utemeljeno, da će ova korona-kriza biti poticaj da se taj javni zdravstveni sustav dodatno ojača (obnova zagrebačkog Imunološkog zavoda i dr.), a da će prestati glorificiranje privatnog sektora, koji se u ovoj krizi pokazao potpuno nesposoban, čak nezainteresiran da joj se ičim suprotstavi. Kao da se ovo događa negdje sasvim drugdje i nekom sasvim drugom.

Da skratim, ova korona-kriza trebala bi biti ishodište promišljanja drukčijeg, bitno drukčijeg tipa društva i društvene solidarnosti, a ne ishodište panike i straha koje sadašnja politička vrhuška potiče premda, ili baš zato, svakodnevno ističe da razloga panici nema. To se ne može nazvati drukčije nego trgovanje strahom, pa već vidiš kako neki militantni tipovi na tome pokušavaju ostvariti politički ekstraprofit. Karlovački župan Damir Jelić čak se ovih dana pojavio u nekakvoj uniformi (nadam se regularnoj, a ne paravojnoj) da zaprijeti hitnim zatvorom onima koji se ne pridržavaju kriznih odluka središnje državne vlast. Ovo su objavili i neki od najtiražnijih medija, ali Jelić je mrtvo-hladno sve prešutio. Eh, župane, župane, ima li nekoga da ti objasni da je ključna riječ u ovoj priči nacionalizacija, a ne nacifikacija zdravstva?!

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2