>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Čisti seks

Na Weekend Media Festivalu u Rovinju okupilo se probrano novinarsko društvo da pokuša zajednički odgovoriti na pitanje ‘Jesu li hrvatski mediji pomogli ili odmogli rješavanju slučaja Agrokor?’, ali smo umjesto očekivane stručne rasprave vidjeli pornografski spektakl

Slučaj

Hrvatsko mainstream novinarstvo je čisti seks. Beskrajno perverzan, uglavnom bezvezan. Nekad Jutarnji, nekad Večernji. Povremeno glasan, rijetko opasan. Stvar kojoj je najsuvislije pristupiti s voajerske distance pa izdaleka promotriti kaotičnu orgiju: ondje marketinški jezik prodire duboko u usta novinara, ovdje se njiše komentatorov mlohavi sud, ondje kapa znoj s uredničkog čela, ovdje se uvijaju kolumnističke kičme… Točno takav spektakl javnog općenja gledali smo prošloga tjedna na glavnoj pozornici Weekend Media Festivala u Rovinju, gdje se okupilo probrano društvo iz vodećih domaćih novina i s najvećih televizija da pokuša zajednički odgovoriti na pompozno naslovno pitanje: ‘Jesu li hrvatski mediji pomogli ili odmogli rješavanju slučaja Agrokor?’ Rasprava duga, nježna i strasna, zaključci plodni onoliko koliko je to moguće tamo gdje su osnovna novinarska sredstva za rad tuba vazelina i tablete za kontrapercepciju. Pomogli smo, naravno da jesmo, složila se žurnalistička elita, iako nam nije bilo lako: slučaj Agrokor, koji već godinu i pol dana okupira hrvatsku javnost, završio bi mnogo gore da nije bilo beskompromisnog nadzora, svakodnevnog istraživanja i drskih pitanja naših neustrašivih novinara. Zašto je, međutim, Agrokor postao ‘slučaj’ tek nakon što koncern krahirao, a slučajno nije bio slučaj baš nijednom kroz prethodnih 25 godina, nismo nažalost doznali. Jer takvi su, valjda, temeljni žanrovski zakoni: pornografija ionako nikada nije imala strpljenja za kompliciranu radnju, zaplet ni razradu likova, pa scenarij s lakoćom preskače uvodnih četvrt stoljeća. Vrijeme kada je veliki Gazda oglašivačkim bičem držao kompletan medijski mainstream u snishodljivoj pokornosti – neka buduća povijest lokalnog žurnalizma pamtit će ga, možda, kao period hrvatskog stado-mazo novinarstva – najednom nestaje: glumice i glumci brzo mijenjaju uloge. I eno zato na rovinjskoj sceni odvažne autorice Večernjeg lista Marine Šunjerge koja je prije jedva četiri godine Agrokorovu akviziciju Mercatora – neslužbeni početak kraja Todorićevog carstva – ekstatično proglašavala ‘kupoprodajnim ugovorom stoljeća’. Eno i njenog kolege iz Večernjaka i voditelja N1 televizije Ivana Hrstića, koji nam je svojedobno tumačio kako je ‘jedan od hrvatskih problema to što je takvih poput Todorića jednostavno – premalo’. Eno na mjestu moderatora rasprave HRT-ovog Damira Smrtića, čovjeka koji još početkom maja ove godine – dobrih deset dana nakon što je Ilko Ćimić detonirao aferu Hotmail – u glavnoj informativnoj emisiji javne radiotelevizije spokojno intervjuira premijera Plenkovića, a da mu u skoro 20 minuta razgovora ne postavlja nijedno pitanje o inkriminirajućim mejlovima, novootkrivenoj grupi Borg, uskoro bivšoj ministrici Dalić ni sudbini Agrokora. Eno, konačno, iza scene i samih organizatora Weekend Media Festivala, koji od 2008. na pitomoj istarskoj obali okupljaju oglašivačku kremu regije, ali se sve do Todorićevog pada nisu usudili spomenuti ime najvećeg regionalnog oglašivača. Danas se, međutim, usuđuju svi, danas se mijenjaju poze. Jer takvo je hrvatsko mainstream novinarstvo: čisti, prljavi seks. Nekad Jutarnji, nekad Večernji. Povremeno glasan, nikad opasan. Jeftina pornografija u različitim varijantama: može softcore, može hardcore, a konačno, evo, može i Agrokor.

Profil

Da nije tako, drukčije bi se okončalo gostovanje srpske udruge za zaštitu životinja Levijatan i njene novopokrenute hrvatske franšize na Weekend Media Festivalu. Pod vodstvom direktora Pavla Bihalija Levijatan se u tri-četiri godine transformirao iz opake grupe nabildanih, tetoviranih tipova s fantomkama na glavama koji preko Facebooka prijete zlostavljačima životinja u pristojnu, uredno registriranu civilnodruštvenu fondaciju: priča sočna i neobična, shvaćamo zašto su pozvani na rovinjsku reklamnu reviju. Manje nam je, doduše, jasno zašto poziv nije otkazan nakon što su novosadski antifašisti upozorili organizatore festivala da Bihali ne voli samo kućne ljubimce, nego i obične ubice: na svome Facebook profilu javno slavi Milorada Ulemeka Legiju, nekadašnjeg Arkanovog suborca i osuđenog organizatora atentata na Ivana Stambolića i Zorana Đinđića, a na ruci nosi tetoviranu lubanju neobično sličnu simbolu nacističke SS-divizije Totenkopfverbände koja je kontrolirala Hitlerove konclogore. Ima na Bihalijevom profilu još interesantnih detalja, od slavljenja šefa Zemunskog klana Luke Bojovića preko pohvala Slobodanu Miloševiću pa do zajedničkih fotografija s pokojnim Arkanovim kumom i tjelohraniteljem Radetom Rakonjcem: u samo par minuta nezainteresiranog skrolanja prosječan će hrvatski novinar pronaći dovoljno materijala za ekskluzivnu tabloidnu temu krcatu velikosrpskim ratnim zločinima, balkanskim satrapima i svirepim kriminalcima. Pa ipak, priča je zainteresirala samo neprofitni, dosljedno antifašistički portal Lupiga. Čudno. Nagađamo da ovaj propust ima neke veze s kolektivnom seobom novinara na rovinjski festival: kažu da se tamo stalno tulumari, valjda ljudi ne stignu primijetiti baš svakog obožavatelja beogradske mafije i nacističke ikonografije. Uostalom, kao što nas je davno upozorio Max Horkheimer: tko ne želi govoriti o hrvatskom medijskom kapitalizmu, taj će šutjeti i o velikosrpskom fašizmu, ili tako nekako.

Vrpca

Novinari koji dezorijentirano bauljaju po marketinškom partyju, kolektivno skačući na teme koje su bile aktualne prije 25 godina i nepogrešivo promašujući one koje su značajne sada: ako je Weekend Media Festival vjerna metafora šarene, savršeno nevažne, mejnstrimaške medijske scene, onda treba pogledati što točno radi političarka koja je za stanje medija najodgovornija. Ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek zatičemo kako – logično – posjećuje jedan šareni, savršeno nevažni, mejnstrimaški medij. Na otvaranju novog studija zagrebačkog radija Antena pojavila se kako bi svečano prerezala vrpcu, a s njom i posljednji tračak nade da će u svom mandatu napraviti nešto, bilo što, za medijski resor. Već dvije godine ministrica ne rješava akutni problem neprofitnih medija, po javnoj radioteleviziji joj divlja klerikalna ultradesnica, desetke milijuna kuna iz evropskih fondova što su ih pribavili njeni prethodnici ne umije podijeliti onima kojima su namijenjeni, osniva tajnovite radne skupine za savjetovanje oko novih medijskih politika, a javnost ne zna ni tko je sve u njih pozvan, ni kojom logikom, ni čije interese ondje zastupa… Uz takvu sumu postignuća, Nini Obuljen Koržinek zaista ne preostaje ništa drugo nego da reže vrpce na otvaranjima lokalnih radijskih studija, obilježavajući sitne poslovne uspjehe s kojima njeno ministarstvo nema baš nikakve veze. Kakva ministrica kulture, takvi mediji, kakvi mediji, takav medijski festival: zato toplo sugeriramo organizatorima rovinjskog vikenda da Obuljen Koržinek pozovu na iduće izdanje smotre, osiguravši joj eventualno vrpcu i škare da usput otvori kakvu panel-raspravu, prezentaciju, party, na što već naiđe.

Rasadnik

Nije se Nina Obuljen Koržinek, uostalom, proslavila ni prije tri-četiri godine, kada je vodila kandidaturu Dubrovnika u domaćem natjecanju za Evropsku prijestolnicu kulture 2020. Trijumfirala je tada, znamo, Rijeka, uvjerljivo najboljim programom koji je pod kišobranskom parolom ‘luke različitosti’ okupio tri itekako aktualna tematska bloka: probleme migracija, vode i rada. U ‘Neprijateljskoj propagandi’ nekako su nam najzanimljiviji ovi posljednji. Ili, kao što su u pobjedničkoj prijavi pisali sami Riječani: ‘U ovim vremenima duboke gospodarske i društvene krize, praćene visokom stopom nezaposlenosti, javljaju se egzistencijalna pitanja: kakva je sudbina rada i radnih mjesta u eri novih tehnologija i industrija? Hoće li tradicionalni oblici zaposlenja, stabilna radna mjesta s punim radnim vremenom i pravima, preživjeti nakon 2020. godine? Kakav će biti položaj djelatnika u znanosti, zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i drugim sferama javnog interesa? Kakva se sudbina očekuje za sve koji moraju usvojiti život temeljen na povremenom i privremenom radu?’ Bila su nam to tada, kažemo, vrlo interesantna pitanja: nismo znali da su isključivo retorička. Jer unaprijed pripremljene odgovore ovih je dana ekipa EPK-a elegantno zapakirala u hiljadu kvadratnih metara novootvorenog kulturnog centra RiHub, koji uključuje i prostor za tzv. coworking: mjesto okupljanja prekaraca i honoraraca koji nemaju stalni posao ni radno mjesto. Odgovori na spomenuta ‘egzistencijalna pitanja’ – ukratko & utoliko – glase: sudbina rada je da propada, skupa s punim radnim vremenom i pripadajućim pravima, tradicionalni oblici stvar su drevne prošlosti, položaj djelatnika bit će sve neizvjesniji. A EPK Rijeka tome će se prilagoditi. Ako ste nezaposleni, možete se prilagoditi i vi: adresa RiHuba je u Ulici Ivana Grohovca, u blizini Korza, a organizatori očekuju da postane ‘rasadnik inovativnog i kreativnog grada’.

1/1