>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Društvo mrtvih pisaca

Nova lista školske lektire sastavljena je prema provjerenom kriteriju temeljito konzervirane kulture – tko diše, taj ne piše – a jedino što pouzdano znamo jest da ne znamo ništa o onima koji su odgovorni za masovni lektirni masakr živućih domaćih autora. Ima u tome, valjda, izvjesne logike: autora s popisa najlakše eliminira anonimac bez potpisa

Masakr

Nije školska lista lektirnih naslova ni ranije bila naročito živahna, ali barem su na njoj završile knjige Gorana Tribusona i Nicka Hornbyja, Luka Paljetka i Damira Miloša: bili su tamo kanadska feministkinja Deborah Ellis s romanom ‘Djevojčica iz Afganistana’ i još 40-ak živućih domaćih autora dječje i omladinske književnosti koje ovih dana, dok o novom kurikulumu hrvatskoga jezika raspravljaju neki odrasli, ozbiljni i značajni komentatori, malo tko spominje, iako su pisci knjiga za djecu na školskim popisima barem podjednako važni kao i njihovi odrasliji kolege. A od svih živih hrvatskih pisaca na novoj su listi preživjela trojica: Danijel Dragojević, Miro Gavran i Pavao Pavličić. Nova je lista dakle nešto poput društva mrtvih književnika, sastavljena prema provjerenom kriteriju temeljito konzervirane kulture – tko diše, taj ne piše – a jedino što pouzdano znamo jest da ne znamo ništa o onima koji su odgovorni za masovni lektirni masakr suvremenih domaćih autora. Nepoznat netko je prekrojio prijedloge prethodno okupljene stručne radne skupine, nepoznat netko je dostavljao službene liste u ime fakulteta i drugih institucija. Ima u tome, valjda, izvjesne logike: autora s popisa najlakše eliminira anonimac bez potpisa.

Neke uvrnute logike ima i u izjavi ministrice obrazovanja Blaženke Divjak da novi kurikulum donosi ‘veću šansu našoj djeci za život i rad u 21. stoljeću’: ministrica koja obrazovnu reformu gradi na promociji poduzetništva i tekovinama STEM-revolucije teško može zamisliti da se u 21. stoljeću netko još uvijek bavi pisanjem književnosti. Tko je očekivao drukčiji rasplet, bio je naivan. Ono što međutim nismo očekivali furiozna je, glasna i artikulirana reakcija hrvatskih književnika, standardno nesklonih organiziranom otporu i kolektivnoj akciji. Okupljeni u Hrvatskom društvu pisaca i Društvu hrvatskih književnika za djecu i mlade, već su uspjeli od lektirnog odstrela živih autora napraviti centralnu temu kompletne kurikularne reforme, važniju čak i od lakozapaljivih pitanja nastave povijesti. Sada, kada je za promjene politički zadanog obrazovnog programa ionako prekasno, mrtvorođeni projekt ministrice Divjak možemo barem pamtiti po njihovoj pobuni. Ili, drugim riječima: ne vjerujte lektiri, domaći pisci su živi.

Bernhard

Koliko su samo problema mogli izbjeći nepoznati sastavljači školskog popisa da su se sjetili staviti na listu neki od tekstova Thomasa Bernharda! Prije svega, čovjek zadovoljava osnovni kriterij: mrtav je, provjereno, već okruglih 30 godina. Baš ovih dana, u utorak, 12. februara, obilježena je godišnjica njegove smrti, a u časopisima i novinama njemačkog govornog područja izlazili su brojni eseji, ankete i tematski blokovi u kojima je po tko zna koji put proglašen najvažnijim piscem novije austrijske književnosti. S tim bi se vrlo lako mogli složiti svi osim, valjda, samoga Bernharda – da je još među živima – jer on s vlastitom nacionalnom kulturom uglavnom nije htio imati ništa. Drugi razlog zbog kojeg je Bernhardu mjesto na popisu lektire nešto je bitniji: on nije samo važan jučerašnji pisac, nego vjerojatno i najvažniji među današnjima i ovdašnjima. Njegovim književnim tragovima koračali su David Albahari i Andrej Nikolaidis, Svetislav Basara i Tatjana Gromača, Igor Marojević i Daša Drndić… Mlada autorica Barbi Marković prije desetak je godina napisala kratki ‘roman remix’ pod naslovom ‘Izlaženje’: doslovan prijevod njegova ‘Hodanja’ u kojem je izmijenila samo ključne riječi, pa je hipnotički ritam Bernhardove rečenice ostao sačuvan, ali smo umjesto priče o bečkim šetnjama i gradskim kavanama dobili iščašenu pripovijest o beogradskom klabingu, partijima i drogama. Postavljan je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i &TD-u, specijalne brojeve i temate posvećivali su mu ulcinjska Plima i zagrebačka Tema, izdavačka kuća Meandar Branka Čegeca objavila je desetak njegovih izabranih djela, još desetak je dodao beogradski Lom… Nemoguće je, doista, otkriti autora koji je postjugoslavenskoj književnosti bio značajniji od onoga koji je umro neposredno uoči jugoslavenskog raspada: radikalna Bernhardova kritika vlastite zatucane sredine postala je literarna zastava svima onima koji su pokušavali pisati mimo novouspostavljenih, skučenih nacionalnih granica. I zato mu, valjda, danas nema mjesta u nacionalnim kurikulumima. I zato je prava sreća što književnost postoji i izvan prostora lektirnog terora: na 30. godišnjicu smrti, Thomas Bernhard ostaje najživlji domaći među mrtvim stranim piscima.

Nemanja

Još jedna poučna priča o tome kako u 21. vijek otputovati konzervativnim kulturnim rikvercom dolazi nam iz Beograda: ondje su gradske vlasti odlučile simbolički okruniti hiperkomercijalni, futuristički projekt Beograd na vodi postavljanjem monumentalnog spomenika Stefanu Nemanji, osnivaču srednjovjekovne srpske države. Mutni vodeni projekt, kojim je obalni pojas otet građanima pa darovan investitorima i poslovno-stambenim elitama, ulazi tako u odgovarajuće grandiozno finale: iako je prema ranijim planovima spomenik nesretnom Stefanu na trgu ispred željezničke stanice trebao biti dvostruko niži, u međuvremenu je volšebno – mašala – narastao na 28 metara. Točno metar više od uskoro bivšeg beogradskog rekordera, zapuštenog Obeliska podignutog u čast prve konferencije Pokreta nesvrstanih iz 1961. godine. Kada je već podizanje spomenika zadobilo suptilno erektilni karakter natjecanja u tome čiji je veći, red je da i simbolički odmjerimo dvije građevine. Čista, elegantna modernistička interpretacija obeliska na početku Brankovog mosta postavljena je u znak sjećanja na vrijeme kada je Jugoslavija bila rodno mjesto jednog naprednog globalnog pokreta: kičasta, realistička figura srednjovjekovnog vladara obilježava doba u kojem se Srbija spremno pokorava hirovima stranih investitora. Nakon megalomanijakalnog uništavanja Skoplja bizarnim spomenicima Aleksandru Velikom i uvrnutim psihodeličnim fasadama, postjugoslavenska utrka u gaženju vlastite modernističke prošlosti tako se nastavlja. Beogradu unaprijed čestitamo: s kipom Stefana Nemanje, nema sumnje, dobit će jednu od najupečatljivijih regionalnih skulptura s prijelaza 21. stoljeća u visoki srednji vijek.

Autokracija

Za kraj, jedna od onih kulturnih tema koje tzv. široj javnosti najčešće nisu pretjerano zanimljive, a užoj predstavljaju pitanje egzistencije. Ministarstvo kulture napokon je sastavilo odavno najavljivanu radnu verziju novog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti. Njime bi se trebao regulirati status samostalnih umjetnika: oko 1300 prekarnih muzičara, pisaca, slikara i ostalih freelancera kojima država uplaćuje skromne doprinose. U praksi, to manje-više znači kako će, dočekaju li godine mirovine, dobivati penziju ne višu od 1800 kuna, a i na tu mizeriju stječu pravo samo pod uvjetom da je njihov rad ‘od iznimnog značaja’ za državu. Je li značaj dovoljno izniman, do sada je procjenjivala Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, stručna i nezavisna udruga koja postoji već više od 40 godina: prema prijedlogu novog zakona, ona se de facto ukida. Ubuduće, naime – ostvare li se zamisli ministrice Nine Obuljen Koržinek i njene ekipe – status samostalnog umjetnika dodjeljivat će i oduzimati prema vlastitoj volji, izborima i preferencijama samo Ministarstvo kulture. Slutimo političku selekciju, slutimo cenzure. Obuljen Koržinek, koja je svojevremeno dočekana aklamacijama kao provjerena kulturna stručnjakinja, tako nam još jednom pokazuje da stručnjacima u kulturi ne vjeruje previše: nakon velikog sukoba s bibliotekarima kojima je već nametnula itekako problematičan zakon o knjižnicama, poslije prosvjeda Dosta je rezova! čije je zahtjeve odbila i ususret pobuni novinara koji najavljuju vlastitu protestnu šetnju za početak idućeg mjeseca, njen stil upravljanja sektorom poprima obrise sve nervoznije autokracije. U prijedlogu novog Zakona o samostalnim umjetnicima još je mnoštvo crnih rupa i sivih zona, ali njima ćemo se tek baviti: ima vremena, afera se zahuktava. Sada je na slobodnim umjetnicima da pronađu taktiku otpora.

1/1