>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Fake Nina

Ministrica kulture misli da novinari pretjeruju, ona optužuje radnike HRT-a i brani tamošnju upravu, a rijetke preživjele u neprofitnom sektoru iscrpljuje proceduralnim pošalicama. I to je najveća laž vladine borbe protiv lažnih vijesti: sa sve manjim povjerenjem javnosti u medije trebala bi se obračunati ministrica koja novinarima vjeruje još manje

Lažne vijesti

Hrvatska vlada kreće u obračun s lažnim vijestima, a ofenzivu predvodi ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek: u HRT-ovoj emisiji ‘Tema dana’ podučila nas je da su fake news ‘jako važna tema’ i ‘ozbiljan sigurnosni problem’, zaključila kako trebamo ulagati u kvalitetno novinarstvo, pozvala na razvijanje medijske pismenosti i popunila preostalo vrijeme hrpicom podjednako praznih fraza. To je, valjda, u redu: lažne vijesti šire se medijima, mediji spadaju u nadležnost Ministarstva kulture, logično je da se protiv lažnih vijesti bori resorna ministrica. Manje je logično, ipak, što borbu vodi osoba koja ima nezgodnu naviku da lažne vijesti širi po medijima, o medijima.

Jedva tjedan prije HRT-ovskog gostovanja, naime, Obuljen Koržinek pozvana je u emisiju ‘Newsroom’ televizije N1 da prokomentira lavinu somnambulnih presuda koja se u posljednje vrijeme sručila na hrvatske novinare. Apsolutno je pretjerana tvrdnja da su mediji ugroženi, ustvrdila je tada, spokojno nezainteresirana za kažnjavanje jednog satiričkog portala zbog toga što je objavio satirični tekst, za kaznu drugom portalu koji je samo prenio agencijsku vijest i za svakodnevna svjedočenja uglednih i iskusnih novinara koji kažu da ovakav pritisak ne pamte još od devedesetih. Zamoljena da prozbori ponešto o tzv. odredbi sramoćenja iz Kaznenog zakona – zahvaljujući kojoj možete tužiti novinara čak i ako je ono što je objavio o vama neupitna istina – požurila je da podsjeti kako je sramoćenje uvela vlada Zorana Milanovića: fake news, u zakon ga je ugurala prethodna vlada Jadranke Kosor i to, da stvar bude gora, u vrijeme dok je Obuljen Koržinek bila državna tajnica u Ministarstvu kulture. Na pitanje o tužbama HRT-a protiv vlastitih pobunjenih radnika odgovornost je nepogrešivo prebacila na stranu slabijih: novinari okupljeni u Hrvatskom novinarskom društvu koji su objavili priopćenje ‘Protiv manipulacija i neodgovornog ponašanja privilegirane manjine’ prema ministričinom su maštovitom tumačenju za manipulacije i neodgovorno ponašanje zapravo optužili sve zaposlenike javne radiotelevizije, pa na kraju ispada – ako smo Ninu Obuljen Koržinek uspjeli ispratiti do kraja izleta s onu stranu zdravog razuma – da ona brani HRT-ove novinare od njih samih. I tako dalje, i sve bolje: u domaćim medijima još od 1990. nema nikakve cenzure, sustavno dvoipolgodišnje otezanje s financiranjem devastirane neprofitne scene samo je stvar procedure, novinari generalno konfabuliraju i pretjeruju… U 20-ak minuta emisije Domagoja Novokmeta ministrica je, ukratko, plasirala dovoljno dezinformacija, laži i poluistina da se na njima uspješno istrenira omanji odred budućih boraca protiv fake newsa.

I mogli bismo sada ponavljati ono o čemu smo u ‘Neprijateljskoj propagandi’ već više puta pisali: da je čitava priča o fake news i sama itekako fake, da se pojavila u prošlih nekoliko godina kao reakcija zapadnih elita na uspon desnog populizma i da fake news ustvari postoje otkako postoje masovni mediji. Mogli bismo podsjetiti da onaj tko vijesti unaprijed proglašava lažnima sebi automatski prisvaja monopol na istinu, a to je uvijek bila opasna tendencija. Mogli bismo zaključiti da je u poplavi lažnih vijesti najlažnija ona koja kaže da su lažne vijesti medijska pošast našeg vremena, maligna medijska metastaza na inače zdravom demokratskom tkivu. Mogli bismo, ali ovdje imamo posla s bazičnijim nesporazumima. Jer kako god zamislili, opravdali i frejmali borbu protiv fake newsa, ne možete je dobiti bez novinara. A da bi javnost novinarima vjerovala, njih prethodno treba zakonski zaštititi, lišiti političkog i ekonomskog presinga: samo tada mogu raditi svoj posao. I da bi javnost novinarima vjerovala, potrebno je – prije svega – da im vjeruje osoba koja je za stanje novinarstva najodgovornija. Nina Obuljen Koržinek, međutim, uvjerena je da novinari pretjeruju, ona će između HRT-ove uprave i tamošnjih medijskih radnika u tren oka odabrati krivu stranu, a rijetke preživjele u neprofitnom sektoru iscrpljivat će proceduralnim pošalicama. I to je najveća laž novopokrenute vladine borbe protiv lažnih vijesti: sa sve manjim povjerenjem javnosti u medije trebala bi se obračunati ministrica koja novinarima vjeruje još manje.

Davos

Hrvatska vlada koja se bori protiv lažnih vijesti, ukratko, to je nešto kao Aleksandar Vučić koji govori o slobodi medija: suviše nadrealno da bi bilo stvarno, suviše nestvarno da bi bilo izmišljeno. Pa se, eto, događa. Srpski predsjednik i neformalni vladar tamošnjih tabloida sudjelovao je na skupu ‘Sloboda medija u kriznim situacijama’ na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu: ako ništa drugo, moramo mu priznati da je za svoje putovanje u neistražene predjele vladajućeg cinizma izabrao odgovarajuću destinaciju. U ekskluzivnom švicarskom skijalištu okuplja se jednom godišnje globalna elita, vodeći političari i moćni biznismeni, ne bi li raspravili najveće svjetske probleme: četiri dana predavanja, diskusija i okruglih stolova služe im uglavnom tome da zaključe kako najveći svjetski problem u svakom slučaju nisu oni. Na nevolju, zaključku proturječe neke brojke. Dvadeset i šest najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje koliko i 3,8 milijardi najsiromašnijih, objavio je nekoliko dana prije svečanog skupa Oxfam, međunarodna mreža nevladinih udruga koje se bore protiv siromaštva: bogatstvo najbogatije manjine povećava se pritom otprilike istom brzinom kao i siromaštvo najsiromašnije većine. A kada bi vlade najbogatijima povećale poreze za samo pola posto, to bi bilo dovoljno da se financira školovanje 262 milijuna djece i zdravstvo koje bi od smrti spasilo 3,3 milijuna ljudi. Isti oni kojima vlade neće podići poreze ni za tih mizernih pola postotka sastali su se nakon objave ovih podataka u švicarskim Alpama pa sasvim ozbiljno diskutirali o izazovima rastuće nejednakosti, klimatskim promjenama i zagađenju, usponu nacionalizma i populizma, širenju psihičkih oboljenja i – naravno – opasnosti od lažnih vijesti. Čak su, na alpskim vrhuncima ironije, upozorili da u novije vrijeme raste ‘rizik od bijesa javnosti spram elita’. Bio bi to prilično loš vic da mu poanta nije tragična. Ili, drugim riječima: nisu naš problem fake news, ma što o tome govorili hrvatska vlada, globalne elite i medijski stručnjaci. Naš je problem fake reality.

Twitter

A što se dogodi kada nekolicini multimilijunaša u ruke date najutjecajnije svjetske medije doznali smo iz intervjua koji je s Jackom Dorseyem, šefom Twittera, vodila novinarka Huffington Posta i zakleta antitwitterovka Ashley Feinberg. ‘Ako vam njegova strastvena obrana kompanije zvuči kao hrpa nerazgovjetnih gluposti, onda je to zato što ona jeste hrpa nerazgovjetnih gluposti’, najavljuje Feinberg u uvodu. Ono što slijedi teško je prepričati, ali vrijedi citirati. Bi li Dorsey zabranio Donaldu Trumpu pristup mreži ako bi ovaj – hipotetski – pozvao svakog svog simpatizera da ubije po jednog novinara? ‘To bi bila prijetnja nasiljem, tako da bismo definitivno… Znate, mi stalno komuniciramo sa svim vladama na svijetu. Tako da bismo sigurno popričali s njim o tome.’ Osjeća li odgovornost za širenje lažnih vijesti? ‘Da, mislim, osjećamo odgovornost kada ljudi iskoriste naš sistem. Tako da, znate, nije to… A s obzirom na ovo što sam rekao, nikad nećemo naći idealno rješenje u kojem se naš sistem ne bi mogao iskoristiti.’ Postoji li situacija u kojoj bi odlučio kako je najpametnije naprosto srušiti čitav sajt? ‘Aha, sad se sjećam zašto sam vas prestao pratiti na Twitteru! Zato što mi stalno šaljete poruke da izbrišem sajt.’ Zabavno štivo za ljubitelje filmova poput Kubrickova ‘Dr. Strangelovea’, zastrašujuće za sve koji imaju još zrno vjere u medije: ako ovako govori i razmišlja čovjek koji kontrolira jednu od glavnih trasa globalnog kolanja informacija, onda je svaka dodatna informacija suvišna.

Jaje

Ostajemo onlajn, za kraj donosimo nešto opuštenije internetske vijesti. Fotografija jajeta – običnog, malog, okruglog jajeta u ljusci – postala je najpopularnija objava u povijesti Instagrama: do sada ju je lajkalo više od pedeset milijuna ljudi. Skoro trostruko više nego dosadašnju lajkorderku, zvijezdu američkih realityja Kylie Jenner. A to je i bio jedini cilj: nepoznat netko objavio je sliku jajeta s pozivom ljudima da je lajkaju bez ikakvog drugog razloga osim da zajedno sruše svjetski rekord. Iz sfere zabavnog apsurda bizarnu viralnu senzaciju izvukao je sjajni likovni kritičar Ben Davis, uvjeren da se ispod ljuske ipak krije nešto više. ‘Iznenada, maleno jaje postaje neka vrsta kolektivnog autoportreta svih onih koje neizbježno pogađa kompetitivnost na društvenim mrežama’, piše on na portalu Artnet. ‘Ali također i prikaz toga koliko se malenom i anonimnom osjeća prosječna osoba na mreži.’ Iza jajeta koje je neočekivano postalo slavno stoji čitava povijest konceptualne umjetnosti, objašnjava, svi oni autori poput Marcela Duchampa ili Andyja Warhola koji su obične, neprimjetne predmete kidnapirali iz zone svakodnevne banalnosti i pretvarali u umjetnička djela. ‘Pomalo je smiješno: Instagramu se redovito prigovara zbog toga što nudi svijet koji je suviše lijep, suviše umjetan, suviše filtriran – ukratko, suviše estetiziran. Ali jaje nam pokazuje nešto suprotno: moćnu antiestetiku koja ulazi u igru. Pokazuje nam da isti taj prostor može stvoriti nešto poput intuitivnog ‘narodnog konceptualizma’.’ Lajk za jaje, lajk za anonimca koji ga je objavio i još jedan, najveći lajk za Davisa.

1/1