>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Jugoslovenka

Mora biti nečeg neobičnog u tome kada se odjednom zateknete na istoj strani ideološke barikade s Lepom Brenom, estradnom zvijezdom koja je još u Jugoslaviji važila za scensko utjelovljenje kiča, šunda i neopozivog poraza muzičkog ukusa, a sada je zbog zagrebačkog nastupa napada histerična hrvatska desnica

Brena

Ako su koncerti Lepe Brene vrhunac subverzivnosti, onda znamo koliko smo duboko propali: tako nekako mogla bi se sažeti većina dobronamjernih komentara nakon što je medijsku ofenzivu na pjevačicu pokrenula tradicionalno histerična hrvatska desnica, posebno iznervirana time što je prepuna zagrebačka Arena dvije večeri zaredom u glas pjevala ‘Jugoslovenku’. I stvarno, mora biti nečeg neobičnog u tome kada se odjednom zateknete na istoj strani ideološke barikade s Brenom, estradnom zvijezdom koja je još u Jugoslaviji važila za scensko utjelovljenje kiča, šunda i neopozivog poraza muzičkog ukusa.

Ako će nam ovo biti pjevačica, onda se možemo odmah rasformirati: tako nekako mislio je valjda prije 40 godina i Aleksandar Saša Popović, vođa malog novosadskog folk-benda u potrazi za vokalnom solisticom, kada su ga uputili na neku anonimnu klinku iz Brčkog, a lokalna rokerica Fahreta, jedva punoljetna, već mu pri upoznavanju opušteno rekla: ‘Generalno, ne pjevam narodnjake, ali mogu da naučim.’

Ako će nam ovako izgledati narodnjačke zvijezde, onda je bolje da promijenimo posao: tako nekako zaključio je, godinu-dvije kasnije, ugledni redatelj Jovan Ristić kada mu je na snimanje ultrapopularne TV-emisije ‘Folk parada’ došao bend Slatki greh predvođen skandalozno golišavom plavušom, izvjesnom Brenom, pa je njihov nastup brzo izrezao iz programa, proslijedivši izbačenu snimku, čisto iz zajebancije, kolegi s beogradske televizije Milovanu Iliću Minimaksu.

Ako je ovo zajebancija, onda je treba iskoristiti do kraja: tako nekako razmišljao je voditeljski superstar Minimaks kada je izbačenu snimku te 1981. godine pustio kompletnom jugo-auditoriju u svome ‘Nedeljnom popodnevu’, ismijavajući onu plavušicu i prilijepivši joj ironično – čisto da nasmije publiku – epitet ‘lepa’.

Ostalo je, kako se to već kaže, povijest. Ili barem istorija. Nastala iz male muške zajebancije i ismijavanja, Lepa Brena brzo postaje vladarica najprezrenijeg među muzičkim žanrovima. Nisu je svisoka gledali samo pravovjerni rokeri i novovalna omladina: podjednako je nervirala i one koji su obožavali pastirski rock Gorana Bregovića, i one koji su sanjarili uz Đorđa Balaševića, i one koji su slušali Olivera Dragojevića… Njena kombinacija popa i folka, zabavnjačkog nastupa i orijentalnog melosa, jednostavnog humora i napadnog erosa, markirala je dno muzičkog ukusa. A prezir je, kao što to i inače biva, rastao paralelno s Breninom popularnošću: sa svakom novom platinastom pločom, svakim novim filmskim hitom, svakom rasprodanom turnejom. I tako sve do 1989. godine i ideološki nasaftane ‘Jugoslovenke’. Pa tako i kasnije, nakon raspada Jugoslavije. Uostalom, samo bacite pogled na komentare zagrebačkog koncerta: čak i kada Brenu brane od predvidljivog divljanja domoljubnih cenzora, svi se oni, gotovo bez iznimke, unaprijed ograđuju objašnjavajući da ne podnose njenu muziku. Ili se skrivaju iza demokratskog prava publike da, takva kakva jest, sluša što već voli. Ili, sa sigurne distance, u skandalčiću pronalaze novi simptom šire društvene klime. Svi se, drugim riječima, neobično trude da u čitavoj priči oko Breninog nastupa nekako najmanje važna ostane sama Brena.

A opet, baš je Brena odabrala da zagrebačkoj publici otpjeva ‘Jugoslovenku’. Nije, naravno, morala: i bez ‘Jugoslovenke’ ima više nego dovoljno hitova. Mogla ju je komotno preskočiti, otprilike onako kao što je, svojevremeno, Goran Bregović s iznova okupljenim Bijelim dugmetom po ex-yu stadionima preskakao ‘Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo’. Ili kao što je Đorđe Balašević na vrijeme prestao pjevati ‘Triput sam vidio Tita’ i ‘Računajte na nas’. Ili kao što je Oliver Dragojević zaboravio da je ikada izvodio ‘Tita i Prvu proletersku’. Ili kao što se, napokon, trojica Breninih gostiju s ‘Jugoslovenke’ – Danijel Popović, Vlado Kalember i Alen Islamović – nisu pojavili na zagrebačkoj pozornici, mada su s Brenom prije koju godinu nastupali u Beogradu.

I evo, samo zbog toga, možda bismo ovog puta mogli bez distance i ograđivanja, bez ironije i ismijavanja, bez dosadnog dokazivanja vlastitog muzičkog ukusa. Sve je to ionako dobro poznato, još otkako se početkom osamdesetih ugledni beogradski redatelj zgražao nad skandaloznom golotinjom i otkako je Minimaks, umjesto ružne šale, lansirao Lepu Brenu. Uostalom, nije Brenina muzika nakon zagrebačkih nastupa postala ni bolja ni lošija, baš kao što ni njena Jugoslavija danas ne znači ništa drugo osim estradnog tržišta i kao što ona maketa zvijezde petokrake, s koje je sišla na scenu Arene, već dugo nije crvena, nego šljašti prekrivena zlatnim šljokicama. Ništa se revolucionarno, dakle, u Zagrebu nije dogodilo. Samo je, u gradu u kojem se Jugoslavija odavno javno ne spominje, jedna uspješna poslovna žena, obožavana i prezrena, zapjevala ‘Ja sam Jugoslovenka’. Samo je, dvije večeri zaredom, dva puta po 15 hiljada ljudi pjevalo s njom. Samo je – u zemlji u kojoj pola estrade ne pamti prvu polovicu svoje karijere, u kojoj predsjednica države bulazni o užasima odrastanja iza Željezne zavjese, u kojoj političari prepravljaju životopise, u kojoj poduzetnici ne spominju prisvajanje društvene imovine, u kojoj sveučilišni profesori zaboravljaju kako su nekada pisali doktorate o Marxu, u kojoj novinari ne pamte vlastite tekstove, u kojoj urednici ne pamte novine – jedna bivša klinka iz Brčkog napravila nešto što radi i inače. Pred dva puta po 15 hiljada ljudi, u gradu u kojem se Jugoslavija odavno ne spominje, Fahreta Živojinović stala je iza vlastite biografije.

Nobel

Iz nižih registara domaće estrade vraćamo se u visoke sfere svjetske kulture, kao što ozbiljnoj kulturnoj rubrici i dolikuje: u Stockholmu su prije desetak dana dodijeljene Nobelove nagrade za književnost Olgi Tokarczuk (za 2018.) i Peteru Handkeu (za 2019.) pa je višemjesečna medijska apokalipsa, čini se, napokon privedena kraju. Zbog nagrađivanja Handkea opet su doduše protestirali brojni intelektualci, nekoliko država – uključujući Hrvatsku – bojkotiralo je dodjelu, a u Sarajevu i Prištini pisac je i službeno postao persona non grata. Ukratko, skandal isprovociran odlukom Švedske akademije nakratko se ponovno rasplamsao, što znači da se nitko pritom nije skandalizirao oko činjenice da odluku donosi institucija čiji su članovi sudjelovali u zataškavanju seksualnih zločina svoga prijatelja i suradnika, u međuvremenu osuđenog silovatelja i napasnika. Opis iz prethodne rečenice u ‘Neprijateljskoj propagandi’ planiramo ponavljati i ubuduće, svaki put kada budemo spominjali književnog Nobela: otprilike onako kao što, natjera li vas nevolja da spomenete nekog poput, recimo, Velimira Bujanca, baš svaki put treba ponoviti da govorite o osuđenom svodniku i dileru kokaina. I nema veze što su i Nobel i Bujanec dio mainstreama. Riječ je, naprosto, o higijeni javnog prostora.

Majmun

Higijene radi, s Nobela se prebacujemo na najvažniju nagradu za suvremene britanske umjetnike, londonsku Turner Prize. Ako je švedski žiri izborom dobitnika podijelio ljude, u Londonu su ljudi izabrali da podijele nagradu: na kraju su svi dobitnici. Četvero finalista – Oscar Murillo, Tai Shani, Helen Cammock i Lawrence Abu Hamdan – jednostavno se, uoči završne odluke, međusobno dogovorilo da ne žele sudjelovati u međusobnom takmičenju za medijsku pažnju i financijski honorar jer se to protivi njihovim umjetničkim i političkim principima. Od žirija su zatražili da, umjesto kompeticije, ‘prepozna vrijednosti zajedništva, različitosti i solidarnosti’, a žiri je bio dovoljno pametan da te vrijednosti, usprkos službenim propozicijama nagrade, uvaži. Cifra od 40 hiljada funti podijeljena je tako na četiri jednaka dijela. Nakon žirija književnog Bookera, koji je – također mimo propozicija – sredinom oktobra podijelio nagradu između dvije dobitnice, Margaret Atwood i Bernardine Evaristo, sada nam i ovaj Turnerov, usprkos čitavoj priči oko Nobela, neočekivano vraća vjeru u umjetnička priznanja.

Kvragu, čak je i žiri tradicionalne Nagrade za najgori književni opis seksa (Bad Sex in Fiction Award) ispao principijelniji od štokholmskih licemjera: i tu su kritičari pošteno zaključili kako u prošloj godini postoje barem dvije podjednako loše književne kopulacije. Titulu zato dijele britanski romanopisac John Harvey, čiji likovi u krevetu kreću na ‘zajedničku vožnju ekvatorom’, i francuski autor Didier Decoin, kod kojeg djevojka zavlači ruku ispod ljubavnikovog kimona da bi tamo napipala ‘malog majmuna koji joj stidljivo nudi svoje šapice’.

Banana

Nakon Decoinovog majmuna, evo i par banana: na zid galerije u Miamiju zalijepio ih je izolir-trakom konceptualni vicmaher Maurizio Cattelan, proglasio umjetničkom instalacijom i ponudio kolekcionarima. Jedna je već prodana za 120 hiljada dolara pa je ‘Komičar’ – kako se instalacija zove – očekivano postao najkomentiraniji događaj globalne izložbene sezone. Pisalo se o njemu na specijaliziranim portalima i u najčitanijim tabloidima, izvještavalo u kulturnim emisijama i u središnjim vijestima, neki je pravni stručnjak objavio studiju kojom dokazuje da je prodaja djela zapravo ilegalna pa kasnije priznao da je tekst pisao mrtav pijan, pred galerijom su se stvorili redovi, njujorški umjetnik David Datuna strgnuo je jednu bananu sa zida i pojeo je pred publikom, proglasivši užinu, jasno, umjetničkim performansom… Najsuvisliji komentar ‘Komičara’ dao je ipak sindikat čistačica i čistača iz Miamija, koji su na ulice grada, tražeći veće plaće, izišli s bananama zalijepljenima na radničke prsluke. Sa satnicom od oko 8 dolara – glasi njihova poruka – onu galeriju morali bi čistiti otprilike šest godina, osam sati dnevno, šest dana u tjednu, skoro bez odmora, da zarade za jednu bananu.

1/1