>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Kokaškola

Na javnim sveučilištima otvaraju se Coca-Colini hubovi za studente, a nešto što bi prije deset godina, u jeku borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, bilo nezamislivo, danas je postalo normalno. Odgojili smo, izgleda, generacije koje više ne primjećuju nikakvu razliku između mjesta za edukaciju i mjesta za korporaciju, učionice i točionice, škole i Coca-Cole

Hub

Atmosfera na dubrovačkom Sveučilišnom kampusu bila je – sasvim u skladu sa svečanim povodom – napadno sladunjava i prigodno pjenušava, umjetno zašećerena i evidentno nezdrava. ‘Coca-Cola pokazuje ovim projektom pravi primjer društveno odgovornog poslovanja’, oduševljeno je pred okupljenim novinarima uskliknuo gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković. ‘Zahvaljujem Coca-Coli što nam je pružila priliku sudjelovati u obilježavanju 50 godina njihovog poslovanja u Hrvatskoj’, servilno je dometnuo studentski pravobranitelj Blaž Bulum. ‘Nerijetko govorimo kako je ulaganje u mlade ulaganje u budućnost, a u ovom slučaju to doista jest tako’, zaokružio je promociju efektnom dosjetkom rektor dr. Nikša Burum. Mi se s rektorom moramo složiti. Otvaranje specijalnog sveučilišnog Coca-Colinog huba – ‘mjesta na kojemu će mladi imati prigodu slušati predavanja, sudjelovati u radionicama i različitim raspravama, učiti ili raditi na razvojnim projektima’ – rijetko je uvjerljiva potvrda teze da ulaganje u mlade predstavlja ulaganje u budućnost: sve te studentice i studenti koji će idućih godina tumarati hiperdizajniranim crveno-bijelim studijem razvijajući svoje kreativne potencijale, bruseći leadership vještine, trenirajući teamwork i radeći sve ono što u renderiranim fantazmagorijama korporativnih menadžera mladi uobičajeno rade, već u bliskoj budućnosti, tek što završe studij, trebali bi postati vjerni Coca-Colini potrošači. Ono što je danas u njih uloženo, vratit će se tako višestruko. Ili, kao što je u velikom prošlogodišnjem novinarskom istraživanju marketinškog prodora Coca-Cole na američke univerzitete pojasnio nutricionist Andy Bellatti: ‘Ovdje se prvenstveno radi o stvaranju lojalnosti prema brendu. Normalizira se industrija koja je zapravo velikim dijelom odgovorna za mnoge probleme javnog zdravlja.’ A prošlogodišnje istraživanje samo je posljednje poglavlje duljeg serijala o korporativnom kidnapiranju visokog obrazovanja. Bilo je tu triler-epizoda poput one prije dvije godine, kada su novinari otkrili kako Coca-Cola i Pepsi obilno sponzoriraju skoro 100 najutjecajnijih zdravstvenih centara i instituta, koji zauzvrat u svojim istraživanjima o uzrocima dijabetesa i pretilosti zaobilaze imena velikodušnih donatora. Bilo je i nastavaka u komičnom ključu, poput onog davnog događaja iz 1998., kada je 19-godišnji student Michael Cameron udaljen iz škole jer je na službeni sponzorski Dan Coca-Cole došao u majici sa znakom Pepsi. Multimilijunsko miješanje američke korporacije u autonomiju sveučilišta, neprikriveni prikriveni marketing, podešavanje rezultata znanstvenih istraživanja: sve je to, dakle, odavno dobro dokumentirano u naučnim člancima, studijama, reportažama. Ali ništa od toga, čini se, nije stiglo do Hrvatske.

Ovdje vijest da privatna korporacija na javnom sveučilištu otvara vlastiti brendirani kutak za odgoj i obrazovanje budućih mušterija propada kroz rastresito medijsko sito bez većeg otpora, onako kako će za njom uskoro propasti vijesti o otvaranju nova dva Coca-Colina huba na sveučilištima Jurja Dobrile u Puli i Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Prava je zato sreća što će se brendirani korporativni laboratoriji na javnim sveučilištima zahuktati otprilike do idućeg proljeća, baš tada kada pada deseta godišnjica velikih studentskih prosvjeda i blokada. Jer zato bolje vidimo: nešto što bi prije samo deset godina, u jeku borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, bilo posve nezamislivo, danas je, vidimo, normalizirano do neprimjetnosti. S deset godina odmaka, uspjeh kokakurikularne reforme bolje se uočava: odgojili smo, izgleda, generacije koje više ne primjećuju baš nikakvu razliku između mjesta za edukaciju i mjesta za korporaciju, između učionice i točionice, između škole i Coca-Cole.

Nobel

Nagrada Nove akademije za književnost, poznatija kao ‘alternativni Nobel’, ide guadalupskoj spisateljici Maryse Condé: ‘Mi smo tako mala zemlja, spominju nas samo kada nas pogodi uragan, potres ili takvo nešto. Drago nam je što smo konačno prepoznati zbog drugačijih razloga’, izjavila je u video-poruci nakon proglašenja. Autorica 15-ak knjiga, među kojima su najpoznatiji romani ‘Ja, Tituba: crna vještica Salema’, ‘Segu’ i ‘Drvo života’ – ne, doduše, i kod nas, gdje nijedan nije preveden – u finale nagrade ušla je skupa s britanskim piscem i stripašem Neilom Gaimanom, vijetnamsko-kanadskom književnicom Kim Thuy i japanskim superstarom Harukijem Murakamijem, koji se prije nekoliko tjedana ipak samoinicijativno povukao iz konkurencije. Značaj nagrade najpreciznije je sažela Kim Thuy: ‘Za mene je dragocjena zato što je nastala iz građanskog pokreta. Ovdje nije riječ o strukturi, organizaciji, instituciji. Riječ je o reakciji ljudi.’ I doista: popunjavajući ovogodišnju kalendarsku prazninu otvorenu nakon što je Švedska akademija, prokazana zbog zataškavanja seksualnih zločina svoga bliskog suradnika, odgodila dodjelu Nobela, jednokratna, ad hoc nagrada novopokrenute Nove akademija nakratko je pokazala kako bi u nekom boljem književnom svijetu mogla izgledati literarna priznanja. Ako je o ‘pravom’ Nobelu odlučivao tajanstveni komitet na misterioznim sastancima prema nepoznatim kriterijima i pravilima, sada je izbor demokratiziran uključivanjem bibliotekara iz javnih knjižnica, on-line glasača i glasačica i javnog žirija. Ako je Nobel forsirao visoke vrijednosti ozbiljne i teške književnosti čak i onda kada bi neočekivano nagradio nekoga poput Boba Dylana, sada je u širu konkurenciju bez problema ušla perolaka J. K. Rowling. Ako je Nobela, napokon, u 117 godina dobilo samo 14 žena, sada je rodni balans kandidatkinja i kandidata bio pažljivo održavan od početka do kraja natjecanja. Pa su valjda zato brojni svjetski kritičari i komentatori požurili da ‘alternativnog Nobela’ otpišu kao neozbiljnu, irelevantnu nagradu koja promovira sumnjiva književna imena. Njima za utjehu, originalni Nobel vraća se, evo, već iduće godine: sve je u najboljem redu, elitna kultura ponovno će se naći pod pouzdanom zaštitom nepoznatih stručnjaka za otkrivanje remek-djela i prikrivanje silovatelja.

Crvenkapica

O učincima globalne kampanje #MeToo na živote stvarnih žena, daleko od holivudskih studija, odakle je čitava priča krenula, dalo bi se itekako raspravljati. Ali zato u tekućoj televizijskoj fikciji dileme nema: ništa tako značajno kao #MeToo odavno se nije dogodilo. Od izvrsne, neočekivano nijansirane i kompleksne pete sezone crtanog ‘BoJacka Horsemana’ do rutinski zabavnog trinaestog izdanja ‘Uvijek je sunčano u Philadelphiji’, od pomaknute svakodnevice ženske hrvačke trupe u seriji ‘GLOW’ do pretencioznih, opako precijenjenih ‘Oštrih predmeta’ – preko duljeg popisa još slabijih naslova poput ‘13 razloga’, ‘Nesalomljive Kimmy Schmidt’ ili ‘Silicijske doline’ – sit-comi, trileri i dramedije ove se jeseni opsesivno bave ženskim pravima, rodnim odnosima moći i užasima zlostavljanja. Ako neku rodno kodiranu seriju usprkos inflaciji sličnih tema ipak još uvijek nestrpljivo čekamo, onda je to ekranizacija ‘Moje genijalne prijateljice’, prvoga od četiri ‘Napuljska romana’ Elene Ferrante, čijih osam epizoda počinje s emitiranjem za manje od mjesec dana. A ukoliko neka serija već sada odskače od feministički angažirane hiperprodukcije, onda su to ‘Kronike Times Squarea’ (‘The Deuce’) sjajnog Davida Simona (‘Žica’, ‘Treme’, ‘Pokaži mi junaka’…).

U drugoj sezoni Simonove panorame njujorške porno-industrije sedamdesetih ozbiljni novci napokon ulaze u igru, industrija seksa seli se s prljavih ulica na velike ekrane, a menadžeri potiskuju pimpove: pozicija žena pritom je daleko od jednoznačne, još dalje od uloge bespomoćne žrtve kakvu su joj, baš nekako u godinama o kojima ‘The Deuce’ pripovijeda, bile namijenile radikalne feministkinje poput Andree Dworkin. I baš zato, mada je dramaturgija ‘Deucea’ mozaična a priča raspršena ukrštenim rukavcima, pažnju u dosadašnjih šest epizoda kidnapira magnetična Maggie Gyllenhaal u ulozi Candy, bivše prostitutke koja pokušava režirati emancipiranu porno-verziju bajke o Crvenkapici. Dok pratimo kako kamera prelazi u Candyine ruke, a svijet maskulinih fantazija se nepovratno topi pod ženskim pogledom, bilježimo i da većinu epizoda ‘Deucea’ – sasvim u skladu s pričom koju serija priča – režiraju žene: njih sedam naspram jednog režisera. Pa nas još više veseli vijest da će uskoro iza kamere stati i Maggie Gyllenhaal, koja je baš ovih dana kupila prava – evo vesele koincidencije – na četvrti iz Ferrantinog niza napuljskih romana, ‘Priču o izgubljenoj djevojčici’, i po njemu će vrlo brzo snimiti film. O učincima kampanje #MeToo izvan studijskih kulisa, rekosmo, dalo bi se raspravljati, ali barem u srcu industrije cijela priča nije ostala u okvirima fikcije: ondje žene, doslovno, uzimaju stvari u svoje ruke.

Beton

U ‘Neprijateljskoj propagandi’ već smo nekoliko puta pisali o velikoj izložbi ‘Prema betonskoj utopiji. Arhitektura u Jugoslaviji 1948 – 1980’, otvorenoj u MoMA-i sve do sredine januara, ali pozitivne kritike u svjetskim medijima nižu se i dalje. Na Hyperallergicu, jednom od zabavnijih američkih portala posvećenih suvremenoj umjetnosti, osvrt objavljuje njujorška profesorica povijesti umjetnosti Natasha Seaman, prisjećajući se usput kako je sredinom osamdesetih otputovala na razmjenu studenata iz Zapadne Virginije u Kragujevac pa se ondje privikavala na sveprisutni dim cigareta, gastronomsku diktaturu kiselog kupusa i loš toaletni papir. O izložbi, ipak, piše oduševljeno i upućeno, izbjegavajući zamke zapadnjačkog soc-orijentalizma: ‘’Prema betonskoj utopiji’ nam predstavlja interesantan presjek građevina u kompliciranom dijelu svijeta za vrijeme političkog perioda koji će se pokazati kratkotrajnim. Čak i ako stavimo po strani etničke animozitete, Jugoslavija nije funkcionirala: federacija nije uspjela riješiti, među ostalim, upadljivu razliku u bogatstvu različitih republika, što se jasno vidi ovdje, ako usporedite zgrade u bogatoj, industrijskoj Sloveniji s onima u siromašnoj, uglavnom poljoprivrednoj Makedoniji, čak i prije nego što ju je razrušio potres…’

A nešto širi kontekst izložbe otvara novi esej povjesničara arhitekture Felixa Torkara ‘Brutal Sozial’ – objavljen u njemačkom magazinu Ada, preveden na engleski u ljevičarskom Jacobinu – koji istražuje sudbinu grandiozne svjetske brutalističke arhitekture u doba stroge neoliberalne opsesije štednjom i učinkovitošću: ‘Sve veće zanimanje mlađih arhitekata, brojne knjige o betonskoj arhitekturi koje izlaze u iznenađujućim tiražama i fascinantna popularnost fotografija ovih zgrada na društvenim mrežama pokazuju da je rehabilitacija brutalističke vizije možda već započela. (…) Čak i osnovna, samo malo veća svijest o postojanju ovih struktura može doprinijeti njihovom očuvanju.’

1/1