>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Maleni Nino

To je nešto što shvaćamo tek kasnije, kada više nismo dječaci i djevojčice: u svojim temeljnim problemima, u suhoj povijesnoj kronologiji i u našim malim ličnim povijestima čitanja, ne postoji put do vrhunske književnosti o holokaustu koji ne vodi preko posljednje, nenapisane stranice ‘Dnevnika Anne Frank’

Žrtva

Sitnu polulaž da je ‘Dnevnik Anne Frank’ izbačen iz hrvatskih škola plasirao je na stranicama Jutarnjeg lista Miljenko Jergović i ona se – pogurana dobrotom ljudi koji su javno reagirali, protestirali, potpisivali peticiju za vraćanje knjige na popis lektire – tjedan dana kotrljala medijima, sve dok nije narasla do dimenzija ozbiljnog kulturnog skandala pa prošloga petka, u HRT-ovom ‘Petom danu’, pala u krilo Nina Raspudića. U međuvremenu je, doduše, razjašnjeno da zapisi iz skrivenog amsterdamskog potkrovlja ionako nikada nisu bili na listi obaveznih lektirnih naslova, da će nastavnici koji su ih do sada davali djeci to slobodno činiti i dalje, da Anne Frank dakle nije ni ‘izbačena’ ni ‘odstranjena’: svejedno, već je kasno. Jer ako je Jergović izbacivanje ‘Dnevnika’ izmislio kako bi zgranuto moralizirao nad njegovim nestankom, Raspudić je izmišljeno uklanjanje pozdravio kako bi nam rastumačio zašto knjizi nema mjesta na popisu na kojem je nikada nije ni bilo.

Ako vam ovo zvuči suviše komplicirano, dozvolite da riječ prepustimo uvaženom gostu. ‘’Dnevnik Anne Frank’ je potresan više u emotivnom, psihološkom smislu, ali ja se pitam, sedmi, osmi razred osnovne škole, pogotovo uzevši iz perspektive dječaka, koliko je dječaku (…) zanimljivo čitati dnevnik jedne djevojčice koja je inteligentna i kreativna i tako dalje’, započeo je službeni rekorder ‘Petog dana’, koji u emisiji sjedi toliko dugo da ga manje koncentrirani gledatelj već zna zamijeniti za oveći komad studijske kulise. Pa pojasnio misao: ‘Ovo je potresno iz perspektive individualne osobe, dakle djevojčice kao što su sve druge djevojčice na svijetu.’ A kako bi prevenirao sumnju da mu smeta književno tematiziranje holokausta, umjesto ‘Dnevnika’ za čitanje je predložio knjigu ‘Zar je to čovjek’: ‘Primo Levi je vrhunska književnost, a ovo je dnevnik jedne curice, nadarene, ali koji nema književnu vrijednost…’ I tako dalje, i tako dublje: problem s lekcijama koje Raspudić dijeli u tome je što geometrijskom progresijom množe pitanja. Poput: zašto, pobogu, dječacima ne bi bilo zanimljivo čitati dnevnik jedne djevojčice? Bi li im bilo zanimljivije da ona kojim slučajem nije ‘inteligentna’ i ‘kreativna’? Što nam uopće govori ovolika fiksacija na ‘djevojčice’ i ‘curice’? Kako je točno konkretna djevojčica Anne Frank ‘individualna’ ako je ista kao ‘sve druge djevojčice na svijetu’? I kakve, konačno, veze ima ‘književna vrijednost’ sa svim tim?

Najveća vrijednost ‘Dnevnika Anne Frank’ – prisjetit će se svatko tko ga je čitao – ionako se sastoji u onome što u njemu ne piše: najpotresnija stranica slijedi nakon dnevničkog zapisa od 1. augusta 1944., posljednja je i prazna. Paraliza tog reza, užas koji navire s nemoguće bjeline stranice, neispričana priča zadnjih mjeseci života 15-godišnje djevojčice, u koncentracijskom logoru, u Bergen-Belsenu: naravno da njen dnevnik nije ‘vrhunska književnost’ jer Anne Frank nije dočekala godine u kojima se vrhunska, prosječna, loša ili bilo kakva druga književnost piše. A oni koji su ih dočekali, znamo, o holokaustu su pisali iznova se suočavajući s istim temeljnim pitanjima: kako je osobno iskustvo masovnog istrebljenja ljudi uopće izrecivo? Dokle seže istina ličnog svjedočanstva? Što nam govore povijesni dokumenti kada ih se transformira u literaturu? Od Danila Kiša do Ivana Ivanjija, od Daše Drndić do Davida Albaharija – da se zadržimo samo na ovdašnjima – uvijek isti set pitanja. I sva su, ako ga se samo malo pažljivije pročita, već postavljena u ‘Dnevniku Anne Frank’. To je nešto što shvaćamo tek kasnije, kada više nismo dječaci i djevojčice: u svojim temeljnim problemima, u suhoj povijesnoj kronologiji i u našim malim ličnim povijestima čitanja, ne postoji put do ‘vrhunske književnosti’ o holokaustu koji ne vodi preko posljednje, nenapisane stranice ‘Dnevnika Anne Frank’. I samo zbog tog razloga – jednog, ali dovoljnog – njen je dnevnik od vrhunske književnosti veći.

Dovoljno velik, u svakom slučaju, da ga ne mogu umanjiti pseudoprovokativna lupetanja lokalnih opinionfejkera. ‘Danas se ‘Dnevnik Anne Frank’ koristi kao nekakva toljaga za svoje interese’, priveo je Raspudić izlaganje kraju, pažljivo pripremajući krucijalni argument. ‘E sad, ako ja kažem da je pročitati Prima Levija puno korisnije i suvislije za sustavnije upoznavanje strahote holokausta, da je to bolje nego ‘Dnevnik Anne Frank”, poentirao je uzdrhtalim glasom, unaprijed zgrožen nad strahovitim linčom koji mu se sprema, ‘znači li to da sam na strani onih koji su ubili Annu Frank?’ Nisi, Raspudiću, smiri se, nitko te ne optužuje. Samo si suviše malen da bi mogao vidjeti gdje završavaju vrhunci književnosti i što se nalazi iznad njih: toliko malen da možeš govoriti o židovskoj djevojčici koja je mrtva i pritom misliti da si ti žrtva.

Farsa

Holokaustom se ne bave samo u našem ‘Petom danu’, nego i pod okriljem londonskih noći. Nakon što je početkom mjeseca nepoznat netko čekićem navalio na tamošnji grob Karla Marxa - što je predsjednik zaklade koja vodi groblje Highgate prokomentirao kao ‘prilično neartikuliran oblik političkog protesta’ - sada su antimarksisti protest odlučili artikulirati pa je bista nad grobom osvanula išarana masnim crvenim natpisima: ‘Doktrina zločina’, ‘Arhitekt genocida’ i ‘Spomenik boljševičkom holokaustu’. U napadima na nesretnog njemačkog filozofa zbog nečega što se događalo decenijama nakon što je on umro nema ničeg novog ni pretjerano originalnog, ali detalj sa spominjanjem holokausta ipak je vrijedan bilježenja. Boljševici i SSSR, naime – neovisno o tome što Marx za svoga života nije mogao ni pretpostaviti da će oni jednom postojati – holokaust nisu provodili, nego su ga okončali. Ta jednostavna povijesna činjenica ne zbunjuje samo londonske vandale: posebno, znamo, žulja ovdašnje pobornike teza o izjednačavanju ‘dva totalitarizma’, kako one konzervativne, tako i liberale. Priča o skrnavljenju Marxove biste zato nam prvenstveno otkriva istinu o njima: dok samouvjereno paradiraju javnim prostorom, zapravo se šuljaju povijesnim grobljima.

Dobra vijest je da će se – za razliku od prvog napada čekićem, koji je spomen-ploču nepopravljivo oštetio – naknadne gluposti napisane crvenom bojom s vremenom isprati i od njih neće ostati ni traga. Ili, kako bi to otprilike rekao stari Karl: prvi put kao omanja tragedija, drugi put kao pozamašna farsa.

Bojkot

A dok se na Hrvatskoj radioteleviziji obračunavaju s Annom Frank, sve je više onih koji HRT bojkotiraju. Tridesetak organizacija objavilo je da sve do velikog novinarskog prosvjeda ‘Novinarstvo ne damo!’, najavljenog za subotu 2. marta, neće sudjelovati u programima javne radiotelevizije, pozivajući i druge da zaobiđu Prisavlje: među njima su GONG, fAKTIV, Centar za mirovne studije, brojni neprofitni mediji… U zajedničkom pismu poručuju: ‘Nažalost, Hrvatska nema javni medijski servis, već javnu televiziju koja medije koji izvještavaju o zbivanjima na Prisavlju pokušava ušutkati sudskim tužbama, isto kao i vlastite novinare i novinarke koji bi svoj posao željeli obavljati pošteno i profesionalno.’ Takvih je tužbi za sada najmanje 36, traže se odštete koje ukupno iznose oko 2,3 milijuna kuna, a one slučajeve koje HRT izgubi svojom će pristojbom platiti njegovi gledaoci. ‘Službeni je stav Europske federacije novinara da je HRT po razini neovisnosti najgori javni servis u Europi’, dodaju potpisnici.

Usput, podaci o gledanosti svih hrvatskih televizija na stranicama Agencije za elektroničke medije kažu da Prvi program HRT-a dnevno gleda jedva 10-ak posto ispitanika, a Drugi upola manje. Vijest prenosimo kao znak ohrabrenja svima koji se još uvijek predomišljaju oko toga trebaju li se priključiti bojkotu: zaista nema potrebe da idete u HRT-ove emisije, ionako je sve manje ljudi koji će primijetiti jeste li bili tamo ili ne.

Gangsteri

U Hrvatskoj se hrvemo s našom malom javnom televizijom, a velike evropske države kreću na globalne medijske gigante. Njemački Savezni ured za kartele upravo je zabranio Facebooku da kombinira podatke o korisnicima s onima što ih prikuplja preko dvije druge kompanije u svome vlasništvu, Instagrama i WhatsAppa. Kombinacija informacija omogućila bi daleko preciznije reklamno targetiranje, a prodaja naših podataka oglašivačima ono je na čemu Facebook zarađuje: njemački potez utoliko znači udar u samo srce poslovne logike Zuckerbergovog imperija. Istodobno, službeni izvještaj britanskog parlamenta o širenju fake news i curenju podataka proglasio je fejsbukovce, bez suvišnog okolišanja, ‘digitalnim gangsterima’. Ideja dereguliranog interneta, kojim slobodno upravlja oligopol moćnih megakorporacija spremnih kupiti konkurenciju i prodati sve što znaju o nama, nije više privlačna kao nekad: evropske države polako joj postavljaju granice. Ili to barem čine one dovoljno snažne da izazovu digitalne divove. Nama ovdje preostaje da obračun promatramo sa strane, preostaju nam sitniji problemi i skromnije taktike: jadna javna televizija i njeno bojkotiranje.

1/1