Pouka

Evropska vijest tjedna dolazi iz Bruxellesa, gdje je premijer Charles Michel podnio ostavku tri dana nakon velikih demonstracija protiv belgijskog potpisivanja Marakeškog sporazuma: pet i pol hiljada prosvjednika izišlo je prošloga vikenda na ulice glavnoga grada uzvikujući ‘naši ljudi su na prvom mjestu’, razbijajući i paleći sve dok ih vodenim topovima nije rastjerala policija. Konačna pobjeda ipak je, evo, njihova: upućujemo čestitke belgijskim desničarima, uz nadu da će na sljedećim izborima državu povjeriti nekome tvrđem i čvršćem od Michela, nekom spremnom da zalupi vrata svim tim Sirijcima i Pakistancima koji dolaze otimati kruh našim ljudima. Nekome poput austrijskog Wunderkinda Sebastiana Kurza ili – možda – čak i kontinentalnog prvaka antiimigrantske retorike, žilet-premijera Viktora Orbana. Samo, u planu flamanskih nacionalista krije se i omanja nevolja. Baš nekako u vrijeme dok je onih pet i pol hiljada podešnjelih prosvjednika divljalo Bruxellesom, naime, na bečke ulice izišlo ih je trostruko više, demonstrirajući protiv Kurzovih mjera štednje i zahtijevajući kraći radni dan. U Budimpešti, istodobno, još 15 hiljada ljudi protestiralo je protiv novog Orbanovog zakona o radu, kojim se legalizira 400 prekovremenih sati godišnje, a poslodavcima dopušta da ih plate s tri godine kašnjenja. Čak i u zakutku Evrope, u Albaniji – tamo gdje vlada Edi Rama, čovjek koji je ovoga ljeta odbio izgraditi prihvatilišta za izbjeglice čak i po cijenu sporijeg pristupa Uniji – studentski protesti protiv komercijalizacije obrazovanja i poskupljenja školovanja prerasli su u najveće demonstracije otkako je srušen komunizam. A ni razvikani ‘žuti prsluci’, napokon, ne bore se već pet tjedana za protjerivanje imigranata, nego protiv Macronove politike koja otima siromašnim Francuzima da bi dala njihovim bogatim sugrađanima. U tome je, ukratko, nevolja s mržnjom prema imigrantima, u tome je tragedija belgijskih konzervativaca, u tome je pouka prosvjeda koji se upravo kotrljaju Evropom: jednom kada protjerate Afganistance i Sirijce, zatvorite granice i razapnete žilet-žice, nema više nikoga koga bi se moglo kriviti za štednju, preskupo školovanje, preniske plaće i neplaćeni rad. Ljudi tada više nisu ‘njihovi’ i ‘naši’: samo su bogati, ili siromašni.

Brend

Na sjeveru Evrope je svečanije: prošlog su tjedna, kao što tradicija nalaže, u raskošnoj štokholmskoj vijećnici uručene Nobelove nagrade za fiziku, kemiju, medicinu i mir. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata, plaketa za književnost ostala je u ladici. U ‘Neprijateljskoj propagandi’ već smo pisali o jednom od najvećih kulturnih skandala godine, otkriću da je Švedska akademija godinama zataškavala slučajeve seksualnog nasilja svoga bliskog suradnika Jean-Claudea Arnaulta, a pisali smo i o njihovoj licemjernoj odluci da se od vlastite odgovornosti sakriju tako što su proglašenje pobjednika naprosto odgodili za sljedeću godinu. U bijegu od odgovornosti sada su, međutim, otišli još korak niže: na svečanoj dodjeli predstavljen je veliki rebranding nagrade, vođen, valjda, idejom da se moralni ožiljci sa savjesti Akademije najbrže uklanjaju odgovarajućim dizajnerskim zahvatom. Distancu između Akademijinih članova i stvarnosti u kojoj žive mjerimo na internetskim stranicama Stockholm Design Laba, marketinške agencije angažirane za redizajn nagrade, koja nas obavještava da ‘kredibilitet i privlačnost ovog brenda leže u njegovoj sposobnosti da ostane relevantan, u skladu s vremenima u kojima djeluje…’ U skladu s vremenima, zastarjela zlatna medalja s reljefnim profilom Alfreda Nobela sada je uklonjena, a mijenja je posebno osmišljeni novi font. Ili, kao što operaciju sažima portal Hyperallergic: ‘Jedina stvar koja je gora od ružne medalje je ružni, korporativni plan rebrandinga.’ Zašto? ‘Novi font kombinira nepretencioznu pristojnost sans serifa s pragmatičnom nonšalancijom obožavanog i univerzalno raširenog fonta Helvetica. Tako bezličnom stilu nedostaje otmjenosti kakvu zahtijeva jedna od najvećih počasti naše civilizacije.’ Slažemo se sa svime, osim s posljednjom tvrdnjom: otmjenost je, skupa s kredibilitetom, Nobelova nagrada početkom ove godine nepovratno izgubila.

Nagrade

I dok mizoginija diktira redizajn Nobela, žiriji nekih drugih nagrada sve su, čini se, svjesniji koliko je duboko patrijarhat pustio korijenje u književnom polju. Pa ga pokušavaju iščupati. ‘Alternativnu Nobelovu nagradu’, ad hoc priznanje koje je dodijeljeno samo ove godine u znak protesta zbog skandala oko ‘pravog’ Nobela, dobila je guadalupska autorica Maryse Condé. Prestižni Man Booker otišao je Anni Burns za ‘Mljekara’, ispričanog glasom djevojke koja 1970-ih živi u Belfastu, usred svakodnevnih irsko-britanskih sukoba, eksplozija, zasjeda i nasumičnih pretresa. ‘Njena bespomoćnost i sram dok je progoni gradska paravojska snažno govore današnjem pokretu #MeToo’, piše Guardian, ubrajajući ‘Mljekara’ među knjige godine skupa s ‘Tišinom djevojaka’ Pat Barker, koja Homerovu ‘Ilijadu’ prepričava iz perspektive Ahilejeve robinje Brizeide. ‘Nasilje u bici, usputno iživljavanje nad ženama i neprestana ukazanja bogova ispripovijedani su prostim, svakodnevnim jezikom koji prastaru priču čini svježom i suvremenom, ali i užasavajuće relevantnom.’ Tageszeitung u tekstu ‘Godina autorica’ javlja da su skoro sve važnije njemačke književne nagrade u 2018. dobile književnice: nagrada Sajma knjiga u Leipzigu otišla je Esther Kinsky za ‘Šumarak’, Inger-Maria Mahlke dobila je glavno nacionalno priznanje za obiteljski roman ‘Arhipelag’, Judith Schalansky nagradu Wilhelm-Raabe, Terézia Mora Bühnerpreis za cjelokupni opus… ‘Znači li ovo da je već nastupila razvikana ‘normalizacija’? Vidjet ćemo’, TAZ je razumno skeptičan. Jer postoji i kvaka: baš sve nagrade otišle su autoricama čije knjige spadaju u ‘visoku’ književnost, rafinirano pisanim romanima, stilski cizeliranoj prozi. Muški pisci, s druge strane, odavno priznanja primaju i za manje pretenciozne, popularnije pisane tekstove. U ‘godini autorica’, dakle, mjerila su i dalje dvostruka. Kod nas, na sreću, takvih problema nema, niti ima razloga da istražujemo pod kakvim posebnim uvjetima autorice dobivaju nagrade, pošto one i dalje uglavnom odlaze njihovim muškim kolegama.

Jutro

Pred kraj godine do kraja su došle i neke zanimljive TV-serije: na HBO-u je završila ekranizacija ‘Genijalne prijateljice’, prvog u nizu tzv. napuljskih romana Elene Ferrante, na HRT-u druga sezona ‘Novina’ Dalibora Matanića i Ivice Đikića, a na Radioteleviziji Srbije potpuno atipična ‘Jutro će promijeniti sve’. I dok je ‘Prijateljica’ s razlogom hvaljena zbog vjernog praćenja predloška, a i o sasvim solidnim ‘Novinama’ se kod nas već pisalo, ‘Jutro’ je s ove strane granice ostalo uglavnom neprimijećeno. Šteta, pogotovo jer ga se može lako pronaći i pogledati na RTS-ovom sajtu. Priča o četvero Beograđana – Filipu, Anđeli, Saši i Ljubi – očigledno je zamišljena kao paradigmatski generacijski naslov, onako kako su to bili ‘Grlom u jagode’ ili ‘Dečko koji obećava’, a pripovijeda o ljudima koji u ranim tridesetim godinama već opasno kasne za roditeljskim očekivanjima. Kasne, uglavnom, jer se promijenila generacija: njihovi su životi na svim razinama, od ekonomske do erotske i od ljubavne do stambene, određeni nesigurnošću, neizvjesnošću, svakodnevnim prekarnim žongliranjem. U drugom planu očekivanih emotivno-seksualnih peripetija ocrtava se tako današnja Srbija, napokon režirana kao suvremena evropska periferija: mjesto gdje hipertrofirana državna birokracija susreće hiperdizajnirane korporacije, gdje urbani hipsteri doživljavaju prve susrete sa sitnom političkom korupcijom, a kapitalizam se kalemi na ruševine socijalizma. Usprkos ovako ambiciozno postavljenoj društvenoj panorami, međutim, ‘Jutro’ ostavlja utisak nedorečenosti. Ponekad zaigrano rastura neke beskrajno dosadne stereotipe: preko lika Filipa, IT-jevca koji se vraća iz Amerike nakon što mu se ondje smučio ‘pravi kapitalizam’, ili njegove sestre Anđele koja napušta stabilnu vezu s dragim dečkom i najednom se zaljubljuje u djevojke. Povremeno, opet, radnja zapinje u nerazrađenim rukavcima, a sporedni se likovi pojavljuju i nestaju bez jasne logike. Neke epizode, poput one u kojoj Ljuba posjećuje svoj rodni provincijski gradić, briljantne su mini-studije u kojima funkcionira baš svaki detalj. Druge neobjašnjivo gube intenzitet i čine se naprosto suvišne.

Serija je obilno natopljena hipsterskim lajfstajlom pa joj se može, na tragu kritike Saše Dragojla u magazinu Lice ulice, prigovoriti što nudi tek ‘srednjoklasni odgovor (…) na krizu srednje klase’. Ili se, nešto opuštenije, može složiti s drugim odličnim prikazom, onim Bojana Marjanovića na portalu Kritička mašina, koji nas podsjeća da ‘umetničku praksu ne treba procenjivati po onome što ona nije, već po tome da li je i u kojoj meri uspela – kako u političkom, tako i u formalnom smislu – unutar vlastitog diskurzivnog okvira’. Možda je, uostalom, sve stvar rakursa i kadriranja vlastitih očekivanja. Jer ako se ‘Jutro’ gleda u kontekstu RTS-ova programa, pretrpanog revizionizmom i nacionalnom mitomanijom, onda serija, bez pretjerivanja, redefinira standarde regionalne produkcije. Ali ako je se mjeri dimenzijama problema koje je sama otvorila, onda zastaje na pola puta. Osnovno je zato pitanje, čini se, možemo li je uopće promatrati kao proizvod javne radiotelevizije, ako znamo da ju je tamo zapravo plasirala vanjska producentska kuća, da je projekt mlađih entuzijasta i da u RTS-ovom programu predstavlja strano tijelo ništa manje nego što su to u onom HRT-ovom ‘Novine’. Nekada je – u doba snimanja serija poput ‘Grlom u jagode’ – nacionalna televizija služila tome da vlastitim resursima stvori ovakve naslove. Danas, oni joj se mogu dogoditi samo kao incidenti za koje nije pretjerano zaslužna. I po tome je, među ostalim, ‘Jutro’, nažalost, generacijska serija.