>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Probušeni salon

HRT nakon punih 70 godina izbacuje riječki Mali salon iz galerije u centru grada kako bi ondje postavio svoj studio za praćenje projekta Rijeka – Evropska prijestolnica kulture 2020. Formula, mora se priznati, raspolaže elegancijom salona u staklarni: da bismo u medijima otvorili prostor za kulturu, prethodno ćemo kulturi oduzeti prostor

Život i HRT

Koga briga za smrt jedne kulturne institucije, ako smo njome osigurali prijenos uživo? Tako nekako, čini se, razmišlja vodstvo Hrvatske radiotelevizije: nakon punih 70 godina ovih će dana izbaciti riječki Mali salon iz galerije u centru grada ne bi li ondje postavili specijalni studio za praćenje projekta Rijeka – Evropska prijestolnica kulture 2020. Formula, mora se priznati, raspolaže elegancijom salona u staklarni: da bismo u medijima otvorili prostor za kulturu, nužno je da kulturi prethodno oduzmemo prostor. Problem protjerivanja kulturnih sadržaja iz medija najlakše ćemo riješiti tako što medijima protjeramo kulturu. Jer kako da pratimo kulturna zbivanja, ako ih prethodno nismo udaljili na sigurnu distancu?

Formalno, zapravo, stvar je posve čista: HRT je vlasnik prostora na Korzu, a ugovor o najmu istječe i ne postoji obaveza da ga se produži. Formalno, doduše, HRT je i javni medijski servis, a ne propagandna mašinerija stranke na vlasti čijim programom paradiraju najcrnji revizionisti dok njegovi odvjetnici tuže novinare koji se o Prisavlju usude kritički pisati. Zato, možda, skandal oko Malog salona ne vrijedi promatrati iz perspektive onoga što je formalno, nego onoga što bi trebalo biti normalno. A trebalo bi biti normalno da navodno javna radiotelevizija, kojoj u zakonskom opisu posla stoji obaveza da ‘pridonosi razvoju hrvatske kulture’, taj razvoj barem ne koči. Trebalo bi biti normalno da ondje znaju koliko je Mali salon kroz sedam decenija djelovanja postao važan za kulturni život Rijeke. Trebalo bi biti normalno da, u godini kada Rijeka postaje Evropska prijestolnica kulture, grad publici predstavi sve ono od čega se njegov kulturni život sastoji.

Trebalo bi, ali nije. Pa onda ne čudi što je HRT odbio sve prijedloge da se otkazni rok produlji. Ne čudi što su sada zbog toga otkazane tri izložbe, planirane upravo u sklopu pretprograma EPK-a. Ne čudi, konačno, što HRT – iako deložaciju galerije pravda željom da što kvalitetnije poprati program Evropske prijestolnice kulture – prostor namjerava zadržati i nakon što se program EPK-a završi. Priča o protjerivanju Malog salona pretvara se tako u sjajan primjer funkcioniranja ovdašnje javne radiotelevizije. Na Prisavlju su toliko dugo začahureni u vlastitoj samodovoljnosti da im se izvještavanje o kulturnim zbivanjima sada čini važnijim od onoga što se u kulturi doista zbiva. Toliko su se udaljili od javnosti da ih javni život kulture zapravo ne zanima. Toliko su navikli na medijsko prepariranje stvarnosti da misle kako se stvarnost treba prilagođavati njima. Kultura koja se u takav okvir ne uklapa nešto je poput šuma u kanalu, ništa više od smetnje u programu: treba je, dakle, ukloniti.

Galeb

Za to vrijeme u Muzeju grada Rijeke otvorena je izložba ‘Četvrti život Galeba’ Nataše Babić i Eme Makarun, autorica elaborata budućeg postava na palubi nekadašnjeg Titovog broda. Ako postav ikada dočekamo: riječko Gradsko vijeće ponovno je odgodilo odluku o podizanju kredita od 44 milijuna kuna za obnovu Galeba, s kojom u paketu ide i obnova Palače šećerane. Zastupnici se svađaju oko isplativosti projekta, opozicija zamjera gradonačelniku Vojku Obersnelu da zbog vlastitih hirova gura grad u neizdrživo zaduženje, on odgovara kako će u suprotnom morati vratiti 50-ak milijuna kuna već povučenih iz evropskih fondova… A ne nedostaje, naravno, ni ideološkog šamaranja: Galeb je plovio pod zastavama nacističke Njemačke, fašističke Italije i socijalističke Jugoslavije, dosta je tu municije za lijevo-desna prepucavanja. Dok čekamo rasplet, čini nam se da simbolika broda ipak nije talac propalih sustava. Nego govori ponešto i o našem, današnjem. Nekada su, naime, na njegovoj palubi plovili vodeći političari, tamo se gradio novi svijet, zamišljao globalni pokret nesvrstanih: danas je nesretni Galeb, evo, zaglavio u državi koja brodove više ne može ni obnoviti.

Male laži

Da nije bilo finala ‘Igre prijestolja’, nastavak ‘Malih laži’ (‘Big Little Lies’) već bi sada važio za najveći promašaj TV-sezone. Prije dvije godine, ekranizacija bestselera australske spisateljice Liane Moriarty o mračnoj strani života pet prijateljica na kalifornijskoj obali okupila je ambicioznu glumačku postavu – Nicole Kidman, Reese Witherspoon i Lauru Dern, među ostalima – dokazavši da televizija u svome ‘drugom zlatnom dobu’ produkcijski bez većih problema parira filmovima. U novoj sezoni priključila se briljantna Meryl Streep, a režija je povjerena oskarovki i višestrukoj kanskoj pobjednici Andrei Arnold, autorici ‘Akvarija’ (2009.) i sjajnog ‘American Honey’ (2016.): sasvim dovoljno razloga za nestrpljivo iščekivanje nastavka. Ono što smo dočekali, međutim, izgleda kao traljava karikatura nekadašnjih epizoda. Od pet narativnih linija, barem su dvije potpuno upropaštene, režija bezrazložno mrcvari priču rafalima flešbekova, ranije izvrsno korištena muzika sada je svedena na plošnu zvučnu kulisu, likovi – posebno muški – postali su nekonzistentne skice, a čitavu stvar donekle spašava tek vrlo dobra gluma. Možda je ključni problem u onome što je prije par tjedana otkrio američki portal IndieWire: nakon što je Andrea Arnold završila snimanje, HBO-ovi producenti procijenili su da seriji nedostaje komercijalnog potencijala, pa su režiseru prve sezone, autorski samozatajnijem Jean-Marcu Valléeu, dali da je iznova montira, a Arnold natjerali da pod njegovim nadzorom snimi niz scena koje ona uopće nije planirala. Od prošle godine, inače, HBO je u vlasništvu teksaškog telekomunikacijskog giganta AT&T, koji je odmah nakon preuzimanja najavio snažniju tržišnu orijentaciju programa: sada, evo, vidimo kako ta orijentacija izgleda. ‘Ključna je radnja, nitko serije ne gleda zbog režije; zapravo, ‘višak’ režiranja samo smeta’, zaključuje zato ‘Guardianov’ Danny Leigh u tekstu pesimističnog naslova ‘Znači li iskustvo Andree Arnold da je režiserima odzvonilo?’

A možda je to, ipak, samo dio problema. Jer nevolje ovogodišnjeg nastavka ‘Malih laži’ ne tiču se samo režije, nego i pripovijedanja koje tapka u mjestu, skliske motivacije, nedosljednih likova: ukratko, scenarija. Znakovito je, zato, što ova sezona nije nastala na temelju već objavljenog romana, kao prve godine, nego je autorica knjige Liane Moriarty po narudžbi producenata napisala specijalni, skraćeni nacrt nastavka. Ne znamo jesu li rokovi bili prekratki, pritisak uspjeha suviše težak ili je naprosto nestala inspiracija, ali očito je da se Moriartina priča u međuvremenu potrošila. Nešto slično, uostalom, dogodilo se i razvikanoj ‘Sluškinjinoj priči’, koja je u svojoj prvoj sezoni – dok je još slijedila radnju romana Margaret Atwood – bila koliko-toliko zanimljiva, da bi zatim zaglavila u dosadnom eksploatacijskom vrtuljku ‘misery porna’. Napokon, i ‘Igra prijestolja’ se pripovjedno spoticala barem već tri-četiri godine, otprilike od onoga trenutka kada se započela udaljavati od ‘Pjesama leda i vatre’ Georgea R. R. Martina, da bi se u završnoj, ovogodišnjoj sezoni – kada je sasvim napustila svoj književni predložak – napokon sunovratila.

Zaključak? Ukoliko je točno da uspješne serije (pro)padaju čim potroše svoju neposrednu književnu inspiraciju, pa se logikom ubrzanih televizijskih produkcijskih ciklusa nastave batrgati na priručno sklepanim scenarističkim štakama, onda je vrijeme da konačno preispitamo neke vrlo popularne i raširene stavove o današnjem ‘zlatnom dobu’ televizije. Na primjer onaj da su serije postale ‘romani našeg vremena’: superiorno sredstvo da se ispriča priča, medij koji jedini dopire do nešto zahtjevnije masovne publike pa će zato neumitno potisnuti knjigu. Upravo suprotno: televizijska fikcija je, kako stvari stoje, baš sada, na svome vrhuncu, o književnosti ovisnija nego ikada.

Suzavac

Prošlog tjedna pisali smo o zahtjevu osmero američkih autora da se njihova djela uklone s njujorškog Bijenala Whitney, jedne od najvažnijih smotri suvremene umjetnosti, zato što poziciju potpredsjednika odbora tamošnjeg muzeja drži proizvođač policijske opreme i vojnog oružja Warren Kanders. Već do ovoga broja vijest se izvrnula u sretnu suprotnost: djela ostaju u postavu, Kanders odlazi. Pritisci na njega počeli su još krajem prošle godine, kada je portal Hyperallergic razotkrio da multimilijunaševa firma Safariland prodaje suzavce, palice i gumene metke kojima vojska i policija maltretiraju imigrante i prosvjednike u SAD-u, Meksiku, Portoriku. ‘Kanders ne može ispraviti sva zla ovog nepravednog svijeta, niti je to njegova uloga’, objašnjavali su tada iz uprave muzeja. Srećom, bilo je dovoljno onih koji se nisu složili: prvo je umjetnik Michael Rakowitz odbio poziv na Bijenale, zatim su, sredinom ovog mjeseca, Hannah Black, Ciarán Finlayson i Tobi Haslett – redom imena koja vrijedi pamtiti – na Artforumu objavili moćan poziv na bojkot pod naslovom ‘The Tear Gas Biennial’ (‘Suzavac-bijenale’), pa ih je osmero izlagača brzo poslušalo a jedan od njih, znanstveno-umjetnički istraživački kolektiv Forensic Architecture, pritom objavio i dokaze da se municija proizvedena u Kandersovim postrojenjima koristi za napade na palestinske civile u pojasu Gaze… ‘Politizirano i nerijetko toksično okružje koje vlada svim sferama javnog diskursa, uključujući i umjetničku zajednicu, velika je prijetnja našem radu’, piše sada u oproštajnom pismu uvrijeđeni filantrop. ‘Warren i njegova supruga Allison bili su nepokolebljivo posvećeni ovoj instituciji, velikodušno doniravši najveći iznos za projekt naše nove zgrade’, pozdravljaju ga na odlasku iz muzejske uprave, propustivši spomenuti kako su točno bili zarađeni novci što ih je donirao. Nema veze: nekolicini upornih i angažiranih autora i novinara pišemo veliku pobjedu na gostujućem terenu, a ‘The Tear Gas Biennial’ već sada ulazi u konkurenciju za najutjecajniji američki kulturno-kritički tekst godine.

1/1