>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Tri terora

Na tribini uoči Osmog marta tri profesionalna mensplejnera, tri jednorodna druga, tri ovlaštena predstavnika religija u čije su ime žene vjekovima sramoćene, ponižavane i mučene samo zato što su žene, odjednom lako pronalaze zajednički jezik – onaj što je ženama ostao za zubima

Loš vic

Na plakatu za tribinu piše ‘Žena, žena, žena’: sva trojica govornika su muškarci. Nema dakle načina da se ova priča ispriča, a da ne zvuči poput lošeg vica. Kada rabin Kotel Da-Don, don Damir Stojić i imam Mirza Mešić dođu na Filozofski fakultet, tako loš vic započinje. Kada tribinu ‘Položaj i uloga žene u monoteističkim religijama’ organizira Virtus, udruga studenata koji se bave Udbom i antimanjinskim inicijativama, loš vic se nastavlja. Kada se tribina održava sedmog marta, večer uoči Međunarodnog dana žena, onda vicu nedostaje jedino poanta. Zašto se naime tri religiozna lika kalendarski kače na datum koji s religijom nema nikakve veze – Dan žena zamislila je Socijalistička partija Sjedinjenih Država, a službenim praznikom proglasio ateistički SSSR – do kraja njihovih izlaganja nismo nažalost doznali. Ali je zato rabin šaljivo objasnio da ‘žene uvijek imaju drukčiji pogled na neke stvari’, ali je imam potvrdio da ‘rodna jednakost nije ni prirodna ni normalna’, ali se don Stojić barem, evo, ovoga puta suzdržao od uobičajenih propovijedi o ženama koje gube menstruaciju jer su vidjele pornografiju i o studenticama koje će odgovarati pred Bogom zato što zavode muškarce. Eto primjera uspješnog međureligijskog dijaloga! Tri profesionalna mensplejnera, tri jednorodna druga, tri ovlaštena predstavnika religija u čije su ime žene vjekovima sramoćene, ponižavane i mučene samo zato što su žene, odjednom lako pronalaze zajednički jezik: onaj što je ženama ostao za zubima. A ukoliko je skladni nastup tri terora bio najava prošlotjednog Osmog marta, onda nas nijedna osmomartovska vijest više nije mogla iznenaditi.

Na portalima, dan je započeo člancima o 20-godišnjakinji koja prijavljuje Dinamovog nogometaša zbog fizičkog napada, nastavio se ogavnim internetskim komentarima ispod tih članaka, a završio viješću iz Beograda, gdje je na Kseniju Radovanović, aktivistkinju inicijative ‘Ne da(vi)mo Beograd’, nasrnuo neki idiot tek što je primila nagradu za ‘Podršku feminističkim politikama’. ‘Mislim da je njegova reakcija bila zgranutost na to što nisam dopustila da mi preti bez razloga’, govori Radovanović, ‘i da sam dobila ono što su muškarci zapravo učeni da je normalna reakcija, a to je da se obračunaju nasiljem’. U međuvremenu, iz Istanbula stižu slike policije koja napada hiljade prosvjednica zato što su izišle na ulicu, iz Amerike ekskluzivni intervju sa superstarom R. Kellyjem koji suvereno odbacuje brojne i dobro potkrijepljene optužbe za seksualno zlostavljanje, a u Stockholmu Švedska akademija procjenjuje da su dani oko osmog marta idealni za najavu prve dvostruke dodjele Nobelove nagrade za književnost u povijesti: nadoknađuje se, naime, prošlogodišnja pauza, kada je dodjela odgođena zbog toga što je blizak suradnik Akademije, eto, silovao neke žene. Što su cijenjeni akademici godinama znali, ali su šutjeli. ‘Treba li nam uopće Nobelova nagrada za književnost?’, pita se zato u fokusiranom, čvrsto argumentiranom tekstu na portalu Electric Literature američka kulturna novinarka Carrie V. Mullins. Što se ‘Neprijateljske propagande’ tiče, ne treba: premalo tu znači 118-godišnja tradicija, premalo ona demodirana zlatna medalja, premalo milijunski ček, prokockani ugled i slava. Ne treba nam ni jednorodni religijski teror na fakultetima, ne trebaju nam mediji koji ne znaju stati na stranu žrtava, ne trebaju nam nasilni kreteni: ali su tu, osmog marta kao i svakog drugog dana. Ako ništa, barem svako tko prošloga petka nije izišao na ulicu i marširao sada zna zašto je trebao. I zašto ga iduće godine tamo čekamo.

Što, kako i za koga

Domaća kulturna vijest tjedna stiže nam iz inostranstva: Odjel za kulturu Grada Beča imenovao je kustoski kolektiv Što, kako i za koga (WHW) – Ivet Ćurlin, Natašu Ilić i Sabinu Sabolović – za direktorice Kunsthalle Wien u idućih pet godina. ‘Ovo međunarodno priznanje doživljavamo u tužnom nesrazmjeru s lokalnom valorizacijom rada WHW-a’, poručuju kustosice u oproštajnom pismu rasturenoj sceni koju privremeno napuštaju. ‘Smatramo da bi činjenica da će još jedan vrlo aktivan doprinos lokalnoj kulturnoj produkciji biti preusmjeren na inozemstvo trebala potaknuti nositelje kulturne politike u Hrvatskoj da preispitaju uvjete rada na kulturnoj sceni.’ Ćurlin, Ilić i Sabolović odlaze tako smjerom kojim su samo u posljednjih nekoliko godina krenuli Siniša Labrović, Mima Simić, Ivana Sajko, Srećko Horvat… Čitav niz ljudi kojima su lokalna kulturna kloaka postala isuviše plitka. A svima koji ih namjeravaju slijediti ‘Neprijateljska propaganda’ preporučuje umjetničku karijeru u švedskom Gothenburgu. Ondje su Simon Goldin i Jakob Senneby, poznati štokholmski artistički tandem, u suradnji s državnim željeznicama raspisali natječaj za ‘Vječni posao’ na stanici koja će biti izgrađena 2025. godine. Plaća je na razini prosjeka u švedskim javnim službama, osigurani su godišnji odmori i penzija, otkaz se ne dobiva nikada, a opis posla je: ništa. Preciznije, što god sretni dobitnik ili dobitnica poželi raditi kroz osam sati radnog vremena. Jedina je obaveza provući karticu kroz nadzorni aparat na početku i na kraju radnog dana. Zvuči kao relativno duhovita dosjetka, ali u pozadini projekta jasan je komentar deindustrijalizacije Gothenburga, nekadašnjeg sjedišta Volva koje se posljednjih godina pretvara u kulturno-kreativni, agresivno gentrificirani, hiper-hipsterski hub. ‘’Radnik’ je najvažnija figura švedske politike 20. vijeka’, poručuju Goldin i Senneby. ‘Radnički pokret je bio zaslužan za uspon socijalne demokracije, ženski pokret i politički projekt poznat kao ‘švedski model’. (…) Ali već skoro pola vijeka živimo u dobu intenzivne globalizacije i neoliberalne deregulacije. Za sve više ljudi zaposlenje je postalo nesigurno, vezano uz privremene projekte, gig-ekonomiju ili naprosto rad bez ugovora.’ Zato sada nude alternativu, stabilan i siguran posao gotovo bez obaveza: švedski umjetnici, baš kao i naše kustosice s početka ove priče, shvaćaju da kultura koja danas ne odgovara na temeljna ekonomska pitanja – što, kako i za koga – ostaje fatalno neodgovorna. Financiranje ‘Vječnog zaposlenja’ stoga, u završnom ironijskom obratu, osiguravaju strateške burzovne investicije. ‘Beskonačno trajanje radnog odnosa održivo je zato što se novac isplati više nego rad’, zaključuju. ‘Sve dok živimo u društvu u kojem je povrat kapitala viši od prosječnog povećanja plaća, ‘Vječno zaposlenje’ je sigurno.’

Sto godina samoće

Gledali smo ‘Sluškinjinu priču’ Margaret Attwood, prvi od četiri ‘napuljska romana’ Elene Ferrante i neizbježnu ‘Igru prijestolja’ Georgea R.R. Martina: ove nas godine čekaju još i ekranizacije ‘Kvake 22’ Josepha Hellera, ‘Watchmena’ Alana Moorea i ‘Imena ruže’ Umberta Eca. Ali vijest da ćemo na ekranima relativno brzo prvi put vidjeti mitski Macondo kulturna je ekskluziva čak i na vrhuncu trenda TV-serija nastalih prema velikim romanima. Objavljena prošle srijede – sasvim primjereno, na 80. godišnjicu rođenja Gabriela Garcíje Márqueza – Netflixova najava snimanja ‘Sto godina samoće’ još je i više od toga: nova potvrda teze da TV-serije više nisu samo mali kućni surogat za velike i ozbiljne filmove, nego već neko vrijeme istražuju terene koji su filmskoj industriji iz raznih razloga ostali nedostižni. Prema svjedočenju dvojice njegovih sinova, koji će ujedno biti producenti novog TV-projekta, Márquez je, recimo, uredno odbijao sve ponude za snimanje filmova prema ‘Sto godina samoće’ jer nije vjerovao da se bujna, razgranata, gusto isprepletena pripovijest o sedam generacija porodice Buendija može sažeti u dva ili tri sata filma: niz epizoda, međutim, za ekranizaciju takve priče idealna je forma. Netflixova politika snimanja na lokalnim jezicima drugi je razlog zbog kojeg bi se pokojnom nobelovcu ovakva ideja vrlo vjerojatno svidjela: holivudske prijedloge ekranizacije svoga romana na engleskom nije, kažu, ni otvarao. Naravno, ni kolumbijski glumci ni angažman autorove obitelji ni sve ambicioznija televizijska produkcija ne garantiraju uspjeh projekta: nije teško zamisliti scenarij po kojem se Márquezov magijski realizam na malom ekranu pretvara u seriju vašarskih trikova. Ali, ako ništa drugo, barem je medijski hajp siguran. Uostalom, ‘Sto godina samoće’ je 1967. godine neopozivo promijenio svjetsku književnost 20. vijeka: dovoljan razlog da se i seriji da prilika.

In memoriam Irena Lukšić

Irena Lukšić umrla je u nedjelju, 10. marta, u Dugoj Resi, gradiću u kojem se 1953. godine rodila, a njena životna vezanost za tihu provinciju, povučenost i marljivi rad na marginama medijskog interesa sada, kada je više nema, stoje u jasnoj suprotnosti s nepreglednim svjetovima koje nam je otvarala. Kao autorica 20-ak proznih knjiga, romana, zbirki priča i eseja, kao prevoditeljica Puškina, Čehova, Harmsa i drugih ruskih pisaca, kao stručnjakinja za emigrantsku rusku književnost koja je sama objavila omanju biblioteku studija, zbornika i antologija, kao jedna od ključnih figura časopisa ‘Književna smotra’, napokon i kao urednica vjerojatno najbolje, a sigurno najznatiželjnije ovdašnje izdavačke edicije Na tragu klasika, kroz koju nam je predstavila oko 140 knjiga vrhunskih, neodovoljno poznatih suvremenih svjetskih autorica i autora… Književnošću se bavila upućeno, posvećeno i strastveno, prilazeći joj raznovrsnim rakursima. ‘Za mene je sve to jedna jedinstvena djelatnost: bavljenje tekstom, naime’, rekla je u nekom intervjuu. ‘Kao urednica čitam što ljudi pišu, kao prevoditeljica prenosim odabrani tekst iz jednog zadanog prostora u drugi, kao spisateljica putujem svojim i tuđim krajolicima i bilježim viđeno. Tekst je beskrajan, znakovi koji ga napučuju mogu se beskrajno varirati a svi smo beskrajno znatiželjni, ma s koje strane stvarnosti stajali.’

1/1