>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Zabluda labuda

‘Crni labud’ jedna je od onih knjiga koje spretno miksaju znanstveni pop-stil, jednostavnu osnovnu ideju i sočnu centralnu metaforu, pa vrlo brzo postaju idealno štivo kreativne srednje klase: svih tih marketinških stručnjaka, wannabe menadžera, PR-evaranata i PR-eseratora kojima očajnički trebaju intelektualne kulise za blesavu PR-edstavu koju igraju

Kopal

Ustali su komentatori, skočili analitičari, graknuli PR-menadžeri: na Roberta Kopala, bivšeg špijuna, danas uglednog marketinškog stratega, nadigla se struka i motika. Od Vuka Vukovića do Žarka Puhovskog na N1 televiziji, od Krešimira Macana do Žarka Puhovskog na T-portalu, od Tonija Pruga do Žarka Puhovskog na HRT-u, od Bože Skoke do Žarka Puhovskog na Novoj TV, svi su se sjatili ne bi li šefu neuspješne HDZ-ove kampanje objasnili što točno znači ‘crni labud’. I da je onaj američki statističar i burzovni analitičar, Nassim Nicholas Taleb, tom metaforom ciljao na krupne, epohalne obrate poput svjetskih ratova, terorističkih napada i slomova globalnih tržišta, a ne na minorni izborni podbačaj u nekoj nevažnoj državici s ruba Evrope. Skoro dvije hiljade godina otkako je Juvenal prvi put spomenuo crnu pticu kao primjer nečeg nemogućeg i nepostojećeg, više od 300 godina nakon što su je nizozemski istraživači neočekivano ugledali u Australiji, lijepih 12 godina od izlaska Talebovog bestelera, teorija crnog labuda – nevjerojatnog događaja koji nitko nije mogao predvidjeti, ali svi naknadno traže njegov smisao – u nevažnoj državici s ruba Evrope i pameti postala je tako bizarni intelektualni hit tjedna.

Autoru ovih redaka, čudnom igrom slučaja, Talebov ‘Crni labud’ u ruke je došao netom nakon što je objavljen. Radio sam tada u jednoj zagrebačkoj marketinškoj agenciji, pišući blesave reklamne poruke za T-mobile, Zagrebačku banku, Agrokor i ostale vladare slobodnog hrvatskog tržišta. Agencija, jedna od najmoćnijih u državi, bila je dovoljno velika da – osim dizajnerskog namještaja u pastelnim bojama, stola za stolni tenis i video-igrica – svojim radnicima osigura pravu malu biblioteku punu naslova o specijalnim trikovima brendiranja, glavnim zakonima oglašavanja i ključnim koracima za siguran poslovni uspjeh. Valjda ipak nije bilo posve slučajno to što sam Talebov bestseler našao baš tamo, baš kao što ga se ni Robert Kopal, zbunjen i začuđen izbornim rezultatima, nije slučajno sjetio. Jer ‘Crni labud’ jedna je od onih knjiga koje – poput ‘Dugog repa’ nekadašnjeg urednika Wireda Chrisa Andersona – spretno miksaju znanstveni pop-stil, jednostavnu osnovnu ideju, vjeru u tržište i sočnu centralnu metaforu, pa onda vrlo brzo postaju idealno middlebrow štivo kreativne srednje klase: svih tih marketinških stručnjaka, wannabe menadžera, PR-evaranata i PR-eseratora kojima očajnički trebaju intelektualne kulise za blesavu PR-edstavu koju igraju. A opet, možda ni svi ovi sastojci Talebu ne bi bilo dovoljni da – jedva godinu i po dana nakon što je objavio knjigu – nije eksplodirala ekonomska kriza, rasturivši stvarnost kakvu smo poznavali. I usput, da zabilježimo i to, otpuhala onu moju marketinšku agenciju, skupa s namještajem u pastelnim tonovima, stolom za stolni tenis i barem stotinjak radnih mjesta. Čitav svijet se – zbunjen i začuđen poput Roberta Kopala u iznenadnom susretu s rezultatima izbora – mučio da shvati što mu se to događa. Metafora crnog labuda nametnula se tada kao instant-rješenje: više eksplanatorni flaster, manje objašnjenje. Čak je i sam Taleb globalnu recesiju navodio kao školski primjer svoje teorije. Samo, ako je crni labud – kako piše, eno, već na uvodnim stranicama knjige – događaj koji ‘iskače iz okvira uobičajenih očekivanja, pošto nas ništa u prošlosti ne upućuje da bi se on mogao zbiti’, kako je onda posljednjoj globalnoj recesiji prethodila ona iz 1991., njoj ona iz ‘82, a ovoj opet ona iz ‘75.? Kako nas je, ukratko, posljednja kriza mogla iznenaditi, ako je baš sve u prošlosti upućivalo da će se prije ili kasnije dogoditi? I zašto bi nam se, dođavola, priviđali crni labudovi kada je ekonomska kriza sastavni dio kapitalizma? To je, otprilike, sve što o popularnoj Talebovoj teoriji treba znati: ona pada već na primjeru bez kojeg ne bi stekla ni pola svoje popularnosti.

Ukoliko u toj teoriji nešto ipak štima, onda to nije dio koji govori o neočekivanim događajima, nego o našim promašenim očekivanjima. Nije to priča o iznenadnoj ekonomskoj krizi, nego o svima onima koje će već prva iduća recesija preneraziti baš kao što ih je šokirala prošla: ne objašnjava nam, dakle, toliko labude, koliko objašnjava budale. I tu je negdje poanta male medijske tragikomedije Roberta Kopala, priručnog marketinškog stručnjaka i samouvjerenog PR-odavača magle, koji se vlastite odgovornosti pokušao otarasiti pomoću jedne polovične teorije čiju bolju polovicu ionako ne razumije. Mislio se izvući pričajući o crnom labudu. A priča o crnom labudu – da otklonimo i tu zabludu – čitavo vrijeme govori jedino o Robertu Kopalu.

Nazor

Aplauz na otvorenoj sceni za Danijela Dragojevića, kojem 18. juna neće biti uručena najviša državna umjetnička nagrada za životno djelo Vladimir Nazor: autor priznanje – stoji šturo na stranicama Ministarstva kulture – jednostavno ‘nije prihvatio’. Dragojević je naš najvažniji živući pjesnik, oko toga nema većih dilema. Njegova posljednja zbirka, ‘Kasno ljeto’, prošle je godine rasprodana u samo nekoliko mjeseci: dugo zatim ljudi su na društvenim mrežama šerali fotografije stranica, prepisivali stihove, slagali liste omiljenih pjesama… Što će, zaista, nagrada za životno djelo piscu čije je djelo tako živo?

A među dobitnicima Nazora posebno nas raduje ime Nebojše Slijepčevića, čiji je dokumentarac ‘Srbenka’, nastao na marginama predstave Olivera Frljića ‘Aleksandra Zec’, izabran za film godine. Nagradu nisu odbili ni Rade Šerbedžija (životno djelo), Matko Mijić (najbolja izložba, retrospektiva radova u zagrebačkoj Modernoj galeriji), Dunja Vejzović (životno djelo)…

Cannes

Pobjednik filmskog festivala u Cannesu drugu godinu zaredom dolazi iz Azije, Zlatna palma ponovno ide filmu koji govori o siromaštvu i porodičnim odnosima. Nakon prošlogodišnjeg japanskog laureata Hirokazua Kore-eda i njegovih ‘Obiteljskih veza’ (‘Shoplifters’) sada slavi razvikani južnokorejski režiser Bong Joon-ho, autor briljantnog ‘Sjećanja na umorstvo’ (2003.), ‘Snowpiercera’ (2013.) i ‘Okje’ (2017.). Njegov ‘Parazit’ crnohumorni je triler s elementima horora, začudna priča o članovima porodice koji se potajice – krijući svoje srodstvo – zapošljavaju kod druge, mnogo bogatije obitelji, kao čistačice, vozači i instruktori stranih jezika: klasnu barijeru preskaču pomoću prevara i trikova. Žiriji s luksuzne Azurne obale, uostalom, oduvijek su padali na filmove socijalne tematike – dovoljno je sjetiti se svojevremenih pobjeda ‘Čuda u Milanu’ (1951.) Vittorija De Sice, ‘Radnička klasa odlazi u raj’ (1972.) Elija Petrija ili ‘Ja, Daniel Blake’ (2016.) Kena Loacha – pa su ove godine, uz ‘Obiteljske veze’, posebnu nagradu žirija dobili ‘Jadnici’ Lady Ly o pariškim uličnim prosvjedima, a ‘rezervni’ Grand Prix otišao je ‘Atlantiku’ Mati Diop, prve crne režiserke u službenoj konkurenciji, o siromašnom afričkom migrantu. Iako nije dobio nijednu nagradu, posebno nestrpljivo čekamo novi Loachov naslov ‘Sorry We Missed You’, priču o prekarnom vozaču kombija koji živi od honorara do honorara.

Nagradu nije dobio ni film o kojem se vjerojatno najviše pričalo: ‘Bilo jednom u Hollywoodu’ Quentina Tarantina s Leonardom DiCaprijem, Bradom Pittom, Margot Robbie, Al Pacinom i nizom drugih glumačkih zvijezda metafilmska je posveta kalifornijskim šezdesetima koja uključuje i epizodu masakra što su ga u vili Romana Polanskog i Sharon Tate počinili članovi kulta Charlesa Mansona. Slično kao u ‘Nemilosrdnim gadovima’, u kojima je izmijenio povijest Drugog svjetskog rata izmislivši atentat na Hitlera, Tarantino stvarni masakr nonšalantno koristi kao materijal za vlastitu fikciju. Posebno je pritom naljutio ovdašnje posjetitelje Cannesa: ‘antipatično skandalozan film’, izvještava Jurica Pavičić, ‘etički dubiozna, pa čak i neukusna odluka’, dodaje Dragan Rubeša. Strani kritičari su, izgleda, moralno relaksiraniji, filmu uglavnom pišu pohvale. O etičko-umjetničkim dubiozama moći ćemo upućenije za par tjedana, kada se novi Tarantino dokopa i naših kino-dvorana, a za njim iz Cannesa stižu još i zombi-komedija Jima Jarmuscha ‘Mrtvi ne umiru’, ‘Skriveni život’ Terrencea Malicka, ‘Bol i slava’ Pedra Almodóvara, ‘Mladi Ahmed’ braće Dardenne

Ulje

Suvremena umjetnost i zastarjeli koncept nacionalnih paviljona, briga za siromašne i raskošna milijunska produkcija, djela posvećena migrantima i stroga policija koja ih čuva: sve se to izmiješalo na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu. Falio je, valjda, samo još on. A onda se pojavio: prije nekoliko dana Banksy je na društvenim mrežama objavio filmić u kojem bezbrižno hakira najpoznatiju svjetsku izložbu. Ogrnut širokim mantilom, skriven šeširom, na Trgu sv. Marka glumi uličnog slikara i prodaje amaterska ulja na platnu: svaka slika sadrži tek fragment većeg prizora, a kada se pravilno poslože, stvaraju vizuru Venecije kojom dominira gigantski turistički kruzer. Naslov – ‘Oil inVenice’ – igra se, naravno, dvostrukim značenjem: oil je i ulje na platnu i nafta u venecijanskom zaljevu. Na kraju filma, prerušenog Banksyja legitimira policija: nema dozvolu za uličnu prodaju, zakoni su jasni, nemamo o čemu raspravljati… Tjeraju ga s trga.

1/1