Danijel Dragojević jedan je od posljednjih živih mitova u našim književnostima. Averzija korčulansko-zagrebačkoga pjesnika spram pojavljivanja u medijima (osim u svojstvu radijskog urednika) i sudjelovanja na književnim događanjima, a osobito spram bilo kakvog oblika komentiranja vlastite poetike, već je odavno predmetom legende. U kontrastu s Dragojevićevom introvertnošću stoji bogata višedecenijska povijest recepcije njegovih knjiga – po pravilu pomno čitanih i visoko vrednovanih od kritike, te vrlo utjecajnih u okvirima književne produkcije.

Vijest da je pjesnik, kritičar i teoretičar književnosti Branislav Oblučar napisao knjigu o Dragojevićevom stvaralaštvu nije me iznenadila. Čini mi se da je Oblučar jedan od autora koji su njegov utjecaj najproduktivnije procesuirali i usmjerili, što je kritika već višekratno zapazila; mogli bismo i spekulirati da je samozatajnome Oblučaru bliska i Dragojevićeva aura i njegova apartna pozicija u književnom polju. Uvodna nas bilješka obavještava da je ‘Na tragu kornjače’ (Disput, Zagreb), kako glasi naslov ovoga djela, ‘neznatno […] prerađena verzija doktorske disertacije’ odbranjene na zagrebačkom Filozofskom fakultetu: Oblučar je, među ostalim, sveučilišni nastavnik, a uzusima i formatu znanstvenoga rada ostao je vjeran i u knjiškom izdanju doktorata.

Kao formu i medij koji odražava ‘konstante i mijene Dragojevićeva pisanja’, te otud i predstavlja jednu od ključnih ulaznih točaka u njegovo polustoljetno stvaralaštvo, Oblučar uzima pjesmu u prozi. Ovu kontradiktornu i evazivnu književnu formu on najprije nastoji historijski i teorijski konceptualizirati – zadržavajući se i na problematici žanra uopće – da bi se potom osvrnuo na dosadašnju povijest i shvaćanja pjesme u prozi u hrvatskoj književnosti. No budući da pjesma u prozi unutar Dragojevićeva opusa podjednako komunicira i pretapa se s njegovim esejističkim tekstovima kao i s njegovim stihovima, važan dio ‘Kornjače’ čini i promišljanje eseja. Oblučar demonstrira kako su kod Dragojevića razgraničenja između poezije i esejistike krajnje nestalna, a upućuje i na piščevu navadu da retroaktivno različito određuje karakter svojih knjiga: događa se, recimo, da je u jednoj knjizi u bibliografiji neki raniji naslov naveden kao esejistika, a u sljedećoj kao poezija, ili obrnuto.

Što se teorijskih izvora i analitičke aparature tiče, Oblučar je francuski đak. Kao neke od ključnih referenci u njegovoj studiji figuriraju Ricoeur, Genette, Bachelard i Durand; od potonje dvojice autora Oblučar će preuzeti pojam ‘tvarne imaginacije’, te ga u svojem čitanju Dragojevića razvijati kao središnji koncept. ‘Tvarna imaginacija’, pojednostavljeno kazano, označava prostorno određen tip imaginacije, koji se orijentira prema i ka ljudskome tijelu. Budući da je rijetko koji pjesnik našega jezika uronjen u materiju, empiriju i tjelesno(st) na način na koji je to Dragojević, vjerojatno se već iz ovako šturog opisa dade naslutiti relevantnost Bachelardovog i Durandovog koncepta za promišljanje njegovih tekstova.

‘Na tragu kornjače’ iscrpna je i temeljita studija, primjerena složenosti i suptilnosti autorske poetike kojom se bavi. Istina, format ‘prilagođenog doktorata’ možda i nije optimalan oblik koji je mogla poprimiti: knjiga je mjestimice vidno opterećena ekstenzivnim znanstvenim paratekstom i stječe se dojam da bi bolje ‘disala’ u slobodnijoj esejističkoj formi, a postavlja se i pitanje recepcijskih potencijala kojima se može nadati. Ipak, bez daljnjega bih rekao da je ponekad repetitivnom korpusu ‘dragojevićološke’ literature Oblučar pružio uzbudljiv i trajan doprinos.