>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Nered u otpadu

Sustav centara za gospodarenje otpadom, koji danas imamo i koji se nameće godinama, samo je krinka za stvaranje privida da se nešto radi, a zapravo se time osigurava nered u gospodarenju otpadom koji služi bogaćenju pojedinaca kroz štete za okoliš i građane

Aktualni slučaj upravljanja javnim deponijem otpada Piškornica kod Koprivnice nije samo odavno izreciklirana metafora o zemlji i društvu čiji se budžet i opća supstanca isisavaju još i skupom naplatom doslovnog zatrpavanja te iste zajednice smećem. On je i pokazatelj teško dosegnute posttranzicijske modernosti Hrvatske, jer svugdje u naprednom svijetu poduzetnici – ili mafija, da skratimo u ovdje zadanom kontekstu – obožavaju izdašni biznis zbrinjavanja, odnosno preprodaje otpadaka. Podsjetimo se na samu srž afere: Mladen Jozinović, donedavni direktor Piškornice, kroz protekle je dvije godine unaprijedio poslovanje te firme u vlasništvu četiriju lokalnih županija i jedne općine, domaćinski otvorivši deponij za sve dostupno smeće u puno široj okolini, potencijalno čitavoj Hrvatskoj, ako ne i dalje od nje. Zatim je popunjavanje zakonski odobrenog kapaciteta preuzetim i naplaćenim otpadom proglasio, jasno, poslovnim uspjehom, i krajnje logično dodijelio samom sebi bonus od milijun kuna.

Moj plan išao je za time da se prioritet stavi na sustav odvojenog prikupljanja zajedno sa sortirnicama, kompostištima, reciklažnim dvorištima i centrima za ponovnu uporabu, što su dosadašnje vlade hdz-a i sdp-a sustavno ignorirale – kaže Slaven Dobrović

Lako je sad, kad je Jozinović pao kao žrtva općeg zgražanja, moralizirati nad tim skarednim slučajem, ali poigrajmo se još malo i onim klasičnim izokretanjem perspektive po funkciji đavoljeg odvjetništva. Sve dok je sektor zbrinjavanja otpada otvoren za javno-privatna partnerstva s različitim vanjskim suradnicima u prikupljanju i prijevozu, naime, kako od direktora odlagališta tražiti da lako odole tržišnom zovu da pojedinačna svoja lena oprobaju u međusobno kompetitivnom ogledu?

Pitanje je retoričko i možemo ga sad bez grižnje savjesti odložiti po strani, naročito s obzirom na jednu informaciju i mogućnost koja je, istih posljednjih tjedana, prostrujala kuloarima između kabineta Tomislava Ćorića, ministra zaštite okoliša i energetike, i ekoloških aktivista. Čuli smo tako da Ćorić namjerava dopuniti proračun državnog Plana gospodarenja otpadom za razdoblje od 2017. do 2022. godine, kojim je prošle zime za nove Centre gospodarenja otpadom (CGO) predviđeno izdvajanje od 1,6 milijardi kuna, domaćih i EU-fondovskih, s još oko pola milijarde. Potencijalno dakle još pola milijarde za privatne podizvođače distribuiranja smeća po Hrvatskoj – s jedne hrpe na drugu, s manje na veću – jer prema sadašnjoj praksi to i nije ništa doli upravo taj i takav tretman. Pritom se treba sjetiti samo da, ilustracije radi, Hrvatska na odlagalište baca godišnje oko 200 tisuća tona papira i kartona, što je ravno čistom gubitku od približno 120 milijuna kuna. Ali iz ministarstva su na naše pitanje o tome odgovorili niječno: navedeni Plan ipak se nije mijenjao, barem zasad. Osim toga, zaprimili smo uvjeravanja da će se akcijski ispoštovati ukupna politika tog dokumenta temeljena na tzv. kružnoj ekonomiji, pri čemu se koriste mjere nastanka manjih količina otpada, maksimaliziraju napori odvojenog te stimuliranog prikupljanja različitih materija u kućanstvima i drugdje, zatim ponovna upotreba, recikliranje i kompostiranje, a tek na koncu obrada preostalog dijela u CGO-ima.

Tomislav Ćorić tvrdi da neće biti daljnjeg upumpavanja javnog novca u korist hrvatskih gospodara otpada, kao što je npr. slavni Petar Pripuz, nego će se Plan nastaviti onako kao što ga je, na sveopće zadovoljstvo, zacrtao njegov prethodnik Slaven Dobrović. No ipak ćemo sebi ovdje dopustiti i jedan nereciklirani preostatak skepse i malodušnosti, jer nas na to tjera gorko iskustvo s dosadašnjim kretanjima u dotičnom sektoru, a gdje smo se već naslušali obećanja, kao što nas motivira i poznavanje nekih poteza samog sadašnjeg ministra. Recimo, baš on je amenovao uskrsnuće tvrtke Razvoj golf, iznenadnom obnovom sudski već odbačene Studije o utjecaju na okoliš projekta golfersko-apartmanskog naselja na Srđu kod Dubrovnika, čime je toj monstr-investiciji udahnut novi život.

Hitno nam je potrebna decentralizacija sustava, što znači razvoj dobrih lokalnih sustava na razini gradova i općina koje je potrebno opskrbiti spremnicima za odvajanje na kućnom pragu, kamionima, kompostanama, reciklažnim dvorištima… – ističe Marko Košak

Nasuprot crnjim očekivanjima stoji tako samo najava ministra kakva u ovom svijetu merkantiliziranog smeća nikoga ni na što realno ne obavezuje i – to već nešto bolje zvuči – redovni njegovi mjesečni sastanci s predstavnicima aktivističkih organizacija. Možda ga oni zadrže pod kontrolom i možda na kraju ne odnesu pripuzi i jozinovići baš glavninu javnih sredstava namijenjenih zbrinjavanju otpada, u raspletu kojim bi se razvijali preveliki CGO-i, a bez prethodne uspostave svih onih gore navedenih elemenata kružne ekonomije s kojima je npr. jedna Ljubljana već godinama vodeća europska metropola u ovom području, dok npr. jedan Zagreb čuči zakucan na samom dnu pripadajuće ljestvice. A dotad ćemo se u najmanju ruku držati opravdane sumnje i puhati na hladno, već i zbog toga što su požari na Pripuzovu najvećem zagrebačkom deponiju postali uobičajeni, kao i uvjerenje da se ne događaju slučajno nego u svojstvu njegova ličnog, unekoliko pojednostavljenog plana gospodarenja otpadom.

- Da, čuo sam i ja za najave kako sadašnja hrvatska politika gospodarenja otpadom planira odustati od ambicioznih planova odvojenog prikupljanja i recikliranja, a time ujedno i povećati kapacitete za obradu ostatnog otpada ili smeća - rekao nam je o tome Slaven Dobrović.

- Moj plan trošenja sredstava išao je za time da se prioritet financiranja po iznosu i terminu stavi na sustav odvojenog prikupljanja zajedno sa sortirnicama, kompostištima, reciklažnim dvorištima i centrima za ponovnu uporabu, sve ono što su dosadašnje vlade HDZ-a i SDP-a sustavno ignorirale, što zbog neznanja što zbog snažnog utjecaja interesnih lobija - dodaje.

Dobrović napominje da Hrvatska ima obaveze o postizanju minimalnih stopa recikliranja od 50 posto do 2020. godine, ali i da je to ujedno naša moralna obaveza prema okolišu. Upravo je gospodarenje otpadom, po njemu, sektor s najvećim potencijalom za ‘popravljanje društva’, kako je to nazvao, ili za podizanje stupnja održivosti ovog društva.

- Građani su danas prilično toga svjesni i rado sudjeluju u odvojenom prikupljanju, samo ga se mora suvislo i cjelovito organizirati. Zato je vrlo loš znak vraćanje na staro – izgradnja centara za obradu nesortiranog otpada u kojima nema recikliranja nego samo proizvodnje goriva iz otpada, koncepta koji uništava vrijedne sirovine generirajući vrlo malo koristi - ističe Dobrović.

Slično razmišlja i Marko Košak, voditelj programa otpada Zelene akcije, najveće hrvatske nevladine udruge za okoliš.

- Centri za gospodarenje otpadom kakvi se već više od desetljeća pokušavaju nametnuti kao spasonosno rješenje za gomilu smeća koje puni naša odlagališta potpuno su krivo rješenje koje neće riješiti nagomilane probleme. To se vidi na primjerima prvih izgrađenih centara koji su nefunkcionalni, u kojima si čelnici isplaćuju milijunske bonuse, dok građanima rastu mjesečni računi, postoci recikliranja stagniraju, smeće se i dalje gomila i zagađuje okoliš, a po novom i prevozi s jednog kraja Hrvatske na drugi. To je besmislen koncept zacrtan prije više od desetljeća koji županije koje od njega imaju koristi žustro brane, a državna vlast podupire. Dokle je god tako, sustav će se i dalje jako sporo razvijati ili stagnirati. Hitno nam je potrebna decentralizacija sustava, što znači razvoj dobrih lokalnih sustava na razini gradova i općina koje je potrebno opskrbiti spremnicima za odvajanje na kućnom pragu, kamionima, kompostanama, reciklažnim dvorištima, sortirnicama i centrima za ponovnu uporabu te malim modularnim postrojenjima koja će i iz miješanog ostatka maksimalno izvući reciklante, a krajnji ostatak inertizirati za sigurno odlaganje - govori Košak.

Takav koncept je jeftiniji, brži, održiviji i u konačnici isplativiji, saznajemo dalje, jer se vrijedne sirovine prodaju na tržištu te se ostvarena dobit opet dalje ulaže u razvoj sustava. Košak poentira zaključkom da je sustav centara za gospodarenje otpadom, koji danas imamo i koji se nameće godinama, samo krinka za stvaranje privida da se nešto radi, a zapravo se time osigurava nered u gospodarenju otpadom koji služi bogaćenju pojedinaca kroz štete za okoliš i građane. Ovaj naš sugovornik ističe primjere (među)županijskih CGO-a Piškornice i Marišćine kod Rijeke, koji zorno pokazuju to što opisuje, dok primjeri manjih centara Krka, Preloga i Čakovca dokazuju da je moguće i drukčije.

Marišćina je kao prvi sagrađeni CGO, početkom ove godine, ubrzo pokazala sve mane takvog koncepta i proglašena je čudovištem koje generira ogromne troškove, a treba ga hraniti do punog kapaciteta kako bi oni bili samo nešto manji. Umjesto toga, Primorsko-goranska županija našla je tržišnu računicu u slanju svog otpada Mladenu Jozinoviću u Koprivnicu, dok se za kontrast nametnuo općinski slučaj otoka Krka s upola manjim troškom pomoću sustava odvojenog prikupljanja i lokalne obrade. Riječanima su računi za zbrinjavanje smeća i dalje 110 posto veći negoli su bili prije otvaranja Marišćine, no u međuvremenu su u prvi plan izbile afere s nekim drugim budućim CGO-ima, ne samo Piškornicom.

Također, propisuje se krajnje sporno spajanje Grada Zagreba i Zagrebačke županije u jednom CGO-u, financijskih dubioza već je bilo i u splitskom, a dubrovački CGO planiran je u neposrednoj blizini Malostonskog zaljeva, dakako na poroznom krškom terenu. Pa i Piškornica je znatno prije problema s direktorskim bonusom izazvala otpor lokalnog stanovništva zbog dokazanog zagađenja okolnih voda, osim što se tamošnji portal Podravski.hr (s novinama Podravski list) i dalje raspituje o dijelu smeća pometenog pod tepih nakon smjene uprave javnog odlagališta otpada. Najgore je pak što se ni sad ne zna kako će točno poslovati Piškornica ubuduće, čak i ako novi direktor ne bude koruptivan – otkud će dolaziti otpad, kako će sve biti tretiran, koliko će ga moći biti u dugoročnoj projekciji, koliko će koštati usluga zbrinjavanja, koliko će koštati dogradnja centra itd.

Time dolazimo do još jednog velikog problema s CGO-ima: izrade i odobravanja studija o izvodljivosti ili utjecaju na okoliš koje nastaju u podosta neobičnim okolnostima sa znatnim preklapanjem interesa i utjecaja uključenih u čitav proces. Kao što su se svojevremeno zauzimale oko nastavka kontroverzne izgradnje centara Marišćina ili Kaštijun kod Pule, koji su koštali po 40 milijuna eura, tako mnogi nalaze svoju izravnu korist u daljnjem forsiranju koncepta zasnovanog na CGO-ima, pa i na povećanju izdvajanja za njihov razvoj bez obzira na ostatak implementacije plana o gospodarenju koji bi ionako bolje funkcionirao s manjim pogonima za obradu. Širi krug involviranih ne uključuje pritom samo navedene direktore odlagališta i vlasnike privatnih kooperantskih poduzeća, međutim, nego i razne manje vidljive učesnike. Za ovu priliku recimo samo da su raspoređeni od pojedinih projektantskih kuća za izradu studija – tj. nekoliko favoriziranih – preko udruga stručnjaka u fahu, do vjerojatnih jatačkih uporišta u Jaspersu, EU-programu za potporu projekata (i) s otpadom.

Na kraju raščistimo za sobom i terminološki deponij ovog teksta u kojem se nije posve korektno slijedilo razliku između izraza smeće i otpad, naprosto zbog specifičnog kretanja značenja u zadanoj priči. Naravno, zna se podjela: smeće je ono što definitivno odbacujemo ili spaljujemo, a otpad je ono što se može ponovno nekako iskoristiti, makar za kompost. No ovdje smo imali posla s transformacijom pojmova kroz posve originalni model kružne ekonomije gdje ostaci upotrijebljenih stvari prvo nerazvrstavanjem postaju obično miješano smeće, da bi se onda proglasili za komunalni otpad s novom i, svakako, pohvalnom funkcijom. Zatim otpad postaje roba na tržištu, dok ga kamioni Petra Pripuza ili neke slične face u branši razvoze po državi o javnom trošku, a na drugom kraju lanca sve se – umjesto reciklaže – opet suštinski pretvara u smeće i završava pod zemljom utabanom teškomehanizacijskim gusjeničarima.

1/3